Ivan Lovrenović

Pogovor u knjizi pripovjedaka Miljenka Jergovića Trojica za Kartal. Sarajevski Marlboro reamstered, Bodoni, Zaprešić, 2022.

Te sada već gotovo tri desetljeća udaljene 1992. godine dnevne i sve druge vijesti bile su nam iznimno važne. Sumanuto smo pratili teletekst, čekali vijesti, no nekako najvažnije bile su nam dnevne i tjedne novine. Tada su se dnevnici i tjednici često kupovali kod kolportera koji su i po suncu i po kiši kružili na velikim raskrižjima ili na trgovima, a po neke se novine išlo na dežurni kiosk da se do njih dođe dan ranije. Među njima je bio splitski tjednik Nedjeljna Dalmacija, koju je tada uređivao Kruno Kljaković i koja je, kao, uostalom, i cijela Slobodna Dalmacija, bila jedna od oaza novinarske slobode i profesionalnog digniteta. Vje­snik je još postojao, ali bile su to tipične državne novine, gotovo glasilo vladajuće stranke. Večernji list nije bio poli­tički relevantan, Slobodni tjednik bio je primjer svega onoga što novinarstvo ne smije biti, Danas je tavorio na staroj slavi, a Globus se ubrzo prometnuo u novine koje nisu prezale od hajki. Stoga su Slobodna - posebno njezin prilog Feral Tribune - i Nedjeljna Dalmacija bile one novine koje su se najviše iščekivale. U Nedjeljnu Dalmaciju svakotjedno su iz opkoljenog Sarajeva, na najrazličitije načine, dolazile priče i reportaže Miljenka Jergovića, autora kojeg smo znali kao pisca nagrađene zbirke poezije Opservatorija Varšava i kao autora iz Danasa. Autora nešto starijega od nas koji je tim pričama već tada ušao u srca mnogih. Godinu dana poslije Miljenko će izaći iz Sarajeva, zahvaljujući upravo svom novinarskom radu i novinarskoj iskaznici, teretnim Herculesom američke vojske koji će poletjeti sa sarajevskog aerodroma, i nastaniti se u Zagrebu. Još uvijek se živo sje­ćam trenutka kada smo se upoznali, na tribini Književni petak koja se održavala u Središnjoj knjižnici grada Zagreba, tada smještenoj u zgradi Novinarskog doma na Rooseveltovu trgu. Razgovor se održavao u istoj okrugloj dvorani koja i danas ugošćuje mnoge književne događaje. Bila je riječ o božićnim pričama. Drugi gost kojega se sjećam bio je Josip Bratulić. Dvorana je bila krcata, a nakon promocije uspio sam prozboriti riječ ili dvije s Miljenkom. Priče koje je svakotjedno slao iz Sarajeva i koje smo tako žustro čitali Miljenko će objaviti 1994. godine kod tada najagilnijeg iz­davača, posebno za pisce iz Bosne i Hercegovine, ali i sve disidentske autore nesklone Tuđmanovu načinu vođenja zemlje. Durieux, koji je vodio Nenad Popović, bio je zapravo uz Feral Tribune i jedini nakladnik u to doba. Te je godine Sarajevski Marlboro, kako je knjiga naslovljena, postao jedna od najčitanijih i najprodavanijih knjiga. Uslijedile su i na­grade, kojih tada nije bilo mnogo kao danas, a najvažnije su bile Nagrada Gjalski i nagrada Erich Maria Remarque. Zbirka je prevedena na brojne svjetske jezike, njih dvade­setak u brojnim izdanjima, a na njemački i turski preve­dena je čak dva puta.

Miljenka sam od onoga prvoga puta susretao mnogo i nezaobilazno. Jedan od zanimljivijih susreta dogodio se u siječnju 1996. u Beču, kamo je s Nenadom Popovićem po snježnoj mećavi došao promovirati njemačko izdanje Sara­jevskog Marlbora, a ja sam ondje bio na Herderovoj stipendiji koju mi je omogućio Mirko Kovač. Mnogo godina poslije postat ću nakladnik i izdavat ću Djela Mirka Kovača, a i Djela Miljenka Jergovića. Upravo prva knjiga u izdanju Djela, ne bez razloga, bit će zbirka Sarajevski Marlboro, tada prvi put objavljena s ilustracijama koje su priče krasile dok su izlazile u Nedjeljnoj, a koje je majstorski radio Alem Ćurin. Čitajući za to izdanje iznova Sarajevski Marlboro, bilo je jasno da je riječ o jednoj od najvažnijih proznih knjiga o ratu u Bosni i Hercegovini, knjizi koju je napisao autor velike imaginacije, koji, kako kaže Ivan Lovrenović, „ne operira povišenim emocijama, ne 'igra’ na sentiment, u njegovu se gledanju svijet i ljudi ne dijele manihejski na dobre i zle, na zločince i žrtve”. Ta zbirka pripovjedaka i danas je svježa i čita se s radošću jednako kao i onda kada smo ih očekivali u Nedjeljnoj Dalmaciji, pripovijetke su jednako moćne kao i onda kada su se njima oduševljavali, a vjerujem da se i da­nas oduševljavaju, Claudio Magris ili Richard Flanagan.

I kako onda gotovo trideset godina poslije krenuti po­novo u opkoljeno Sarajevo, u zazivanje emocija koje su se tada događale? Kako iznova napisati Sarajevski Marlboro, i je li to moguće, je li izvedivo i racionalno da pisac to pokuša još jednom učiniti? Odgovori na ova pitanja trebali bi biti negativni, no ako je pisac dovoljno hrabar i dovoljno drzak, dovoljno imaginativan, onda će taj eksperiment pokušati uraditi, a sve to Miljenko Jergović upravo je učinio novom zbirkom Trojica za Kartal, podnaslovljenom Sarajevski Marl­boro remastered. Sam autor u bilješci na kraju kaže: „Ali kakva bi Sarajevski Marlboro bio knjiga da sam doista čekao da protekne vrijeme, i da sam je pisao dvostruko stariji nego što sam tada bio? Te sam priče pisao kada sam imao dvade­set i šest, dvadeset i sedam godina. Danas mi je pedeset i pet, pedeset i šest. Osim što je odavno mrtva svaka stanica u mojem tijelu koja je pamtila rat, od grada u kojem sam rođen i u kojem sam doživio rat i opsadu vjerojatno sam udaljeniji nego što sam ikada bio. Između mene i tog vre­mena stoji jedan odrastao i već zreo čovjek, kojemu je go­dina upravo onoliko koliko mi je bilo usred tog rata. Taj čovjek sam ja, kao što sam i onaj čovjek bio ja.“ I danas kada sam uređivao i čitao Trojicu za Kanal, osjećao sam ono isto uzbuđenje i radost kao i kod čitanja prvih priča iz Marlbora. Te su priče, naravno, sasvim drugačije, jer Jergović opisuje druge ljude, druge događaje, drugu imaginaciju istoga vre­mena, opkoljenoga i granatiranoga Sarajeva u kojem se događaji rekonstruiraju kako i kaže naslov druge i središnje cjeline u obje knjige. Ti događaji, međutim, duboko su ure­zani u autorovo pamćenje, on uspijeva iznova ući u ono vrijeme i u čitatelju probuditi one emocije koje je imao kada je čitao prve njegove priče. Jergović bira male događaje, pojedinačne sudbine i iz njih stvara svijet u kojem su i on sam i njegova obitelj dio tili događaja, u kojem se prelamaju vlastiti strahovi i čežnje s onima njegovih ondašnjih su­građana s kojima je tada dijelio sudbinu snajperskog metka i granata koje su padale svakodnevno. Ove nove priče nisu ni lice ni naličje onih prethodnih, već su iznova ispripo­vijedane sudbine drugih ljudi koji s onima iz prve knjige dijele nemogućnost bježanja, užase i ljepote stradanja, besudbinstvo ukucano u genetski kod svakog pojedinca iz toga još tada jednoga od posljednjih gradova u kojem su ravnopravno i bez straha ži vjele tri vjere. I kao što je Solun nestao u vjetrovima Velikoga rata, tako je i Sarajevo, ono o kojem piše Jergović i koje imaginira u mnogim svojim knjigama, nestalo u četverogodišnjoj opsadi. Sarajevski Marlboro i Trojica za Kartal moguća su čitanja tih sudbina, no ta čitanja, bez obzira na to čitali ove knjige u paru ili svaku pojedinačno, pokazuju da je i danas kao i onomad pred nama autor snažne empatije koji ulazi pod kožu svojim likovima i od njihovih želja, nadanja, strahova gradi pu­nokrvne osobnosti kojima vjerujemo i s kojima se možemo poistovjetiti, iako ne bismo bili u njihovoj koži i proživ­ljavali što oni žive - ali upravo u tome jesu snaga i moć književnosti.

I dok prvu knjigu Jergović u završnom dijelu, naslovlje­nom jednako u obje knjige po stihovima Nicka Cavea “Who will be the witness”, zaključuje riječima „Pomiluj nježno svoje knjige, stranče, i sjeti se da su prah”, jer govori o pri­vatnim bibliotekama i svojim čitanjima knjiga, dotle Trojicu za Kartal zaključuje pričom „Vaze” u kojoj govori o dvjema secesijskim vazama, možda najvrednijoj pokretnini koju je njegova porodica željezničara i inženjera, kuferaša čuvala više od stoljeća, a koje su na kraju preživjele sve ratove, ali onaj drugi petrinjski potres od 29. prosinca 2020. nisu, i o tome što one za njega znače. Na kraju priče je rečenica: „O toj praznini bih da mogu.” A Miljenko Jergović upravo to može jer svojim knjigama, pa tako i ovom, popunjava praznine i opisuje one sudbine koje bi inače ostale neispri­čane.