Ivan Lovrenović

(Iz knjige Ex tenebris, sarajevski dnevnik, Zagreb, 1994)

Ledeni dodir čovekoljublja
Država koja kolje
Užas političkoga rješenja
Bosanski unitarizam
Trijumf trgovačkoga duha
Voda, psi i Misha Glenny
Nova ideologija?
Živi komunizam
Sarajevska mala noćna glazba
Ubojstvo Mozarta 
Biti u Sarajevu 
Post factum

Ledeni dodir čovekoljublja

14. lipnja 1992.

Fantastična je, blagougodna, te po ljubavi spram čovečnosti i po samoodricatelnom hristoljublju upravo črezvičajno dirljiva ta naprasna zabrinutost novodemokratske i evanđeoske gospode Bećkovića i Selenića iz DEPOS-a i Gospodina Pavla iz SPC za sarajevsko i bosanskohercegovačko stradanje! Da se čovjek zagrcne, naprosto udavi od ganutosti! Prva dvojica, supotpisujući Apel za spasenje Sarajeva (da neće biti malo prekasno, gospodo beletristi!) dolaze do otkrića, koje nam alarmantno saopćavaju: Sarajevo gori! I produžuju: „Gore medrese, crkve, semeništa i sinagoge, gore škole, muzeji, naučni instituti, porodilišta i bolnice“. Zatim preklinju: „U ime čovečnosti, Demokratski pokret Srbije preklinje sve zaraćene strane da odmah obustave neprijateljstva u Bosni i Hercegovini i da bar oslobađanjem sarajevskog aerodroma omoguće doturanje hrane, lekova i humanitarne pomoći svim stanovnicima grada“. Potom se, eto, kao, obraćaju prvenstveno „srpskoj strani u bosanskohercegovačkom sporu“ itsl, itd, tandara mandara broć... A Slobodana Miloševića pozivaju „da ode s funkcije“.

Gospodin, pak, Pavle apelira na „Srbe, Hrvate i Muslimane da prekinu ovaj besmisleni rat, da odlože svoje oružje i da započnu razgovore za uspostavljanje pravednog mira“. Te umoljava papu i jeruzalemskog imama, jednoga da radi kod hrvatske vlade da povuče svoje snage iz BiH, a drugoga da utječe na Muslimane - sve „radi hitnog prekida krvoprolića... te da se prekine građanski rat i pristupi razgovorima“. Što se, pak, Miloševića tiče, Patrijarh i Crkva mu također su se nedavno izjasnili za njegov odlazak.

Što čovjek da kaže ovoj gospodi od duha i duhovnosti, ovim humanistima i vrućim čovjekoljupcima?

Možda bi još nekoga i mogli prevariti, da nije te više nego neukusno vidljive naprasnosti. Naprasno su čovječni, naprasno se sjetiše da Sarajevo gori, naprasno im Slobodan Milošević ne odgovara... Nismo svi još poblesavili, iako nam krvolok Mladić pamet razvlači, pa da se ne sjećamo. Na monstrum-politici koju predvodi i inkarnira Milošević suautorski su potpisi i rečene gospode i institucija u ime kojih istupaju. Zar može biti zaboravljena upravo ingeniozna uloga ovjenčanoga poete Bećkovića u raspaljivanju te idiotske, nekrofilne strasti u cijela jednoga naroda? Zar Slobodan Selenić može tek tako, kao mokrom krpom, prebrisati svoju sofisticiranu laudu Miloševiću, od prije samo godinu - dvije ili tri, i to s katedre „savezne asocijacije pisaca“? Zar do jučer gospodar Milošević ogroman dio svoje satrapske snage nije crpio upravo iz podrške SPC? Čovječnosti, pak, što se tiče, nije li Hrvatska skoro godinu dana divljački klana i paljena, nisu li redom gorjeli hrvatski gradovi od Dalja (od Dalja, gospodine Pavle!) i od Osijeka do Dubrovnika, a da gospoda humanisti od SANU i SPC ni ne kihnuše u znak uznemirenosti! Konačno, samo Sarajevo i cijela država BiH gore već više od dva mjeseca, i te kako gore... Možda bi, ipak, gospoda nekoga mogli i prevariti, da nije onoga najgorega u njihovu iskazu, one grozne, krvave laži. Svi oni, kao na isto dugme pritisnuti, govore nam o „svim zaraćenim stranama“ i o „obustavi neprijateljstava“, a Njegova Svetost Gospodin Pavle, Patrijarh Srpski, u ekstazi pravdoljubivosti kliče do Rima i kliče do Jeruzalema, e da bi se kako Hrvati i Muslimani smilovali i „prekinuli krvoproliće... prekinuli građanski rat“!!!

Kada se dva važna segmenta beogradskoga i srbijanskoga javnoga, kulturnoga i duhovnoga života ponašaju ovako, kada ovako sinkronizirano lažu i sinkronizirano ispostavljaju iste političke zahtjeve, to je dovoljno za alarm. Oprez, ovdje se ponovo nešto krvavo zakuhava! Zašto, na primjer, Miloševića baš sada gone oni što su ga od početka i sve do jučer s toliko zajedničkoga mara pravili od gline divljega nacionalizma, ksenofobije, mržnje? Zašto su se najedanput sjetili apelirati na čovječnost u Bosni, za spas Sarajeva, za nastavak razgovora??? Pogledajmo stvari ovako.

Posljednjemu normalnome stvoru među nama definitivno je jasno da je Miloševićev plan stvaranja Megasrbije, zaglibivši usput u krvavo blato najvećega zločina u novijoj evropskoj povijesti, bespovratno propao. Neostvaren i neostvariv.

Srpska politika u Bosni i Hercegovini samu je sebe proizvela (a upravo zbog miloševićevštine u sebi, što će reći i zbog duha svojih kreatora iz SANU i SPC) u teroristički malj za ubijanje nevinih i za razvaljivanje Bosne i Hercegovine, u paklenu mašinu protiv države Bosne i Hercegovine (dakle, i protiv države srpskoga naroda).

Što je, dakle, hitno potrebno poduzeti, da bi se spasio kontinuitet velikosrpskoga projekta, demokratski preoblikovana? Hitno ga treba osloboditi od nakaza. Tko to jedini može i mora obaviti? Onaj tko je sve i zamijesio, iz intelektualne (SANU) i duhovne (SPC) sjene. Pa, hajmo! Prikažimo se kao antimiloševićevci i otjerajmo Miloševića, jer on je guba! Fabricirajmo „spor u BiH“, u kojemu su „sve strane“ jednake, i jednako krive za krvoproliće! Tako ćemo sačuvati ovu i ovakvu političku poziciju za buduće rovarenje u Bosni, a možda i Mladić-Karadžićevu artiljeriju. Neka se nađe!

Aferim, gospodo beletristi i duhovnici! Vidio sam i nagledao se svega, i sve sam ovo odavno znao, i uglavnom mi je svejedno. Jedino mi još nije svejedno, nakon silna pokolja što i dalje traje, a sve u ime ugroženosti koljača, što kao da gledam neke nove sarajevske i bosanske naivčine - ime im je, recimo, sidran - kako vam krvavo, krvavo, krvavo nasjedaju. 

Država koja kolje

21. lipnja 1992.

Dok svuda okolo sipaju granate k'o pakleni dažd, sjedim i čamim u predvorju razvaljene i mračne „Svjetlosti“, na trgu slavnoga hrvatsko-srpskog pjesnika i švapskoga generala Bože mili, kud sam zaš'o Petra Preradovića, pokraj nekakve priručno sklepane rafe, a na njojzi tušta i tma najrazličitijih ostataka eksplozivnih kalibara, sve do dražesnih repića vođene rakete i zgužvane košuljice ve-be-erova projektila kojima se s brda tuklo i tuče po ovom zloglasnom i opasnom vojnom objektu Alijinih mudžahedina, a sve u ime egzistencijalno ugroženoga srpstva. To, naime, da je srpski narod u Hrvatskoj i Bosni egzistencijalno ugrožen, upravo mi, dok tako čamim, objašnjava u novinama novi predsjednik još jedne Jugoslavije, državni pisac onda i sada, Dobrica Ćosić, u svojemu nekakvom inauguralnom, valjda, govoru. Da bi sve bilo potpuno i kako treba, iz parka nas gledaju gelerima ispogađane i detonacijama poljuljane biste: Andrić, Ćopić, Čolaković, Kulenović, Selimović, Dizdar...

Ta „Svjetlost“ i ta sudbina! Do prije nepunu godinu dana nije bilo uzornije formule „otvorenosti u kulturi“, kako se to govorilo, a osobito prema Beogradu. Ni činjenica da je Beograd komandno mesto iz kojega se i za čiji račun, dirigira uništavanjem Hrvatske, a da je to isto, što i uništavanje Bosne i Hercegovine, samo s „pomakom u fazi“ - nije narušila idiličnost te formule. A evo, sad, ništa kao „Svjetlost“ ne svjedoči tako surovo jasno o posvemašnjoj, upravo strukturalnoj zloćudnosti i zlomislenosti ugrađenoj u tu formulu od početka do konca!

Razaranjem Bosne i Hercegovine, Sarajeva i „Svjetlosti“ (i u bukvalnom i u proširenom značenju) rukovodi skupina ljudi među kojima su (što kao „projektanti“, što kao izravni egzekutori) daleko najbrojniji, a po svojim internim mjerilima i najmeritorniji - sve sami autori i suradnici „Svjetlosti“! Književnici, pjesnici, profesori, esejisti, prevoditelji, priređivači, urednici, direktori, podobni državni stipendisti - dugogodišnji favoriti kuće, viđeni gosti pred kojima su se s ushićenjem otvarala vrata, aranžmani, fondovi... Imena ne nabrajam, jer, doista: sunt odiosa. I, jer ih je previše.

Dobrica Ćosić, stručnjak za Hebranga u tuđim knjigama i pisac s „Galeba“, predsjednik neke nove, kažu Jugoslavije, čija artiljerija (dakle, Dobričina) razdire Bosnu, Sarajevo i „Svjetlost“, i čiji četnici (dakle, Dobričini) raseljuju, konclageruju i kolju nesrpsko uho po Bosni, taj književnik, dakle, bio je posljednjih godina apsolutno najobjavljivaniji autor „Svjetlosti“! Tko bi sve to razumio i objasnio?

Može li se sve to, uopće, razumjeti i objasniti u okviru zapadnoevropskog kartezijanskog načina mišljenja koji nam je, srećom ili nažalost, jedini na raspolaganju? I, ako ne može, kojemu to načinu mišljenja pripadaju i iz kojega načina mišljenja dolaze svi ti ćosići, zvali se oni milošević, karadžić, ekmečić, mladić ili kako drukčije?... I, znači li to da će nam oni uvijek - bez obzira na ishod ove sadašnje krvavije - uvijek iznova dolaziti iz toga svojega nekog načina mišljenja, kao iz mračne jazbine, sa svojim višecevnim bacačima i sa svojim noževima?... I sa svojim kongresima intelektualaca, nakon kojih slijedi pakao i pogrom?...

Dok sjedim u mračnom predvorju nekadašnje „Svjetlosti“ i čekam da prođe zračna opasnost (kao da nije trajno zračna, već dva i pol mjeseca!), osjećam kako iz ove kuće bije otužan vonj. Laži li, izdajstva li, krvi li? Ili svega toga pomiješano, i još ponečega, što ni ne razaznajem najbolje, a biva nepogrešivo registrirano mukom u dnu želuca?

Potom krenem, ipak, jer besmisleno postane to prazno čekanje. Objašnjenje moje muke dočeka me, tužno i jezivo u isti mah, odmah iza prvoga ugla, nakon šest koraka: ono mjesto na ulici Vase Miskina. Uvehli pa pokisli vijenci i buketi u krugu, najskromniji i najveličajniji memorijal u ovom času na kugli zemaljskoj...

Volio bih vidjeti i čuti o kakvoj i čijoj egzistencijalnoj ugroženosti bi na ovom mjestu mogao glagoljati otac nacije, prorok i državnik, predsjednik-države-koja-kolje, Dobrica Ćosić, od milja zvani - Gedža.  

Užas političkoga rješenja

9. kolovoza 1992.

Količina evropske spremnosti da se bavi zločincima rata, da si priredi reprizu Nürnberga, da podnosi neku novu vizentalovštinu - mislim da je davno potrošena. I da je neobnovljiva. Moralni komoditet - to je oznaka moderne Evrope i svijeta, možda i kao vrhunsko dostignuće - zašto ne i cilj? - ovako zasnovane tehnološke i konzumentske civilizacije kakva je zapadna na kraju XX. i na prelasku u XXI. stoljeće. Doista, kad čovjek promisli, u brzom panoramskom preletu, kroza što je Evropa prošla samo u posljednje dvije tisuće godina, ili samo u posljednje dvije stotine godina, od pariških giljotina, francusko-austrijsko-njemačko-rusko-turskih klanja, krvavih revolucija, svjetskih ratova, hitlerizma i staljinizma, aušvica i gulaga - ta, ona je ovih godina tek uhvatila povijesnu sekundu vremena da drijemne, da odahne od užasne stvarnosti i od još užasnije potrebe da bude moralno budna. Koji je to strašni napor - biti stalno moralno budan, imati stalno uključenu, nemirnu, savjest! Evropa je, dakle, taman uhvatila čas blažene predanosti idili prosperiteta, blagostanja, bajci demokracije, kad - balkanska klaonica!

Možete li samo zamisliti kako nas - sve zajedno, sve zajedno, bez zavaravanja! - mrze po evropskim kabinetima! Kako im je bespovratno, nemilosrdno, kako zločinački neodgovorno pokvaren san! Astralno lijepa sanjarija, predočena savršenim krugom zlatnih dvanaest zvijezda na azurnoj podlozi, kruni se i osipa zbog nekih mentalno retardiranih, apsolutno neshvatljivih nacionalnih projekata umišljenih balkanskih vođa i naroda. Idem dalje, do samoga kraja podnošljivosti, pa se pitam: nema li u toj mržnji možda za nijansu više srdžbe na žrtvu nego na koljače (čak i bez obzira na to što se vrlo dobro zna tko je jedno, a tko drugo)! Jer, što ste nam to dovraga, imali priređivati! A ako već jeste, što vaši refleksi nisu bili budni, refleksi moguće žrtve, a ne da sad, glupo-nevino preklana vrata upirete svoj napola vapijući, napola optužujući pogled ovamo, u naš svijet u kojemu se klanjem vratova više ne bavimo... I uopće, što će nam čitav taj krvavi, morbidni cirkus? Zločinci, žrtve, masovni grobovi, logori, glad, bolest, ljudi sa zavežljajem, rijeke ljudi sa zavežljajem, izbezumljena djeca?... Što bismo imali od stopostotne solidarizacije sa žrtvom i stopostotne osude koljača? Uviđanje da se žrtva doista ne može braniti, a potom kao konzekvenca - da joj moramo aktivno u tomu pomoći. Ili zaglaviti u novi povijesni ciklus moralne glavobolje. I jedno i drugo - nepodnošljivo! izbjeći, pošto-poto!

Zato Evropi i svijetu treba tzv. političko rješenje. Ono je sterilno čisto. Ono donosi optičku varku: ne vidi se krv, ne vide se pokolji, nema porušenih gradova. Nema zločinca, nema žrtve! Evo, događaj mi provaljuje u tekst i, kao, demantira ga: upravo saznajem za reakciju američke javnosti na CNN-ova „otkrića“ srpskih logora smrti kod Prijedora. Konsternacija i uzbuna. Angažira se i Eli Wiesel. Izgovara rečenicu, ključnu za buduće stanje moralnoga zdravlja Evrope i svijeta: ovi su logori isti kao oni nacistički, samo se za one nije znalo, a za ove se zna! Za sve se, u ovom našem slučaju, zna. Od samoga početka. Nitko me ne može uvjeriti da svjetski kabineti ne znaju bolje od oba Panića[1] i Ćosića zajedno, precizno u cijev i u gusjenicu, s kojom i kolikom silesijom nas mrvi srpska JNA. Uostalom, posao tih kabineta, kako ga oni sami sebi propisuju, bio je i da znaju za srpsko-jnaovske planove o tomu mrvljenju. A zašto ne pretpostaviti i da je srpski kabinet znao za to njihovo znanje? Tek tako je moguće razumjeti, s tehničkoga i s političkoga stajališta, sveobuhvatnu pripremljenost čitave monstruozne akcije srpskoga klanja Bosne i Hercegovine anno Domini '92. Osim toga, izgleda da se je u svjetskim kabinetima mnogo bolje znalo nego u zaspaloj Bosni da je ovdje riječ, između ostaloga, i o tomu da je Bosnu napao (jedan) njezin narod! Slučaj, koliko nevjerojatan i zapravo skandalozan, toliko i poučan za sve vanjske promatrače.

Zato, ma koliko će ova tvrdnja biti naoko neprobavljiva, kontradiktorna i u svakom slučaju rogobatna do nepodnošljivosti, evo našega problema: hoće li se čitav ovaj nemjerljivi unebovapijući zločin završiti i smiriti pravdom, i hoće li rat u Bosni svršiti stvarnom pobjedom i stvarnim oslobođenjem Bosne - zavisi od bosanskih Srba. Na njima je - sad ili nikad! - da pokažu jesu li ili nisu istinski baštinici one uznositosti kojom su se bulumente njihovih paradnih pjesničića, i političarčića, i profesorčića toliko neukusno busale u prsa: „Al' tirjanstvu stati nogom za vrat, to je ljudska dužnost najsvetija!“ Da sami podignu svoj narod na ustanak protiv zločinaca u ime srpstva.

U protivnom, jao nama! Čeka nas užas političkoga rješenja. Bez katarze, bez nužne satisfakcije, bez osvita novoga dana: sivilo tupog postojanja. Zločin i žrtva - izjednačeni u zajedničkom besmislu.  

Bosanski unitarizam

23. kolovoza 1992.

Prvi sam, koji je kao ruglo dočekao i ruglu izvrgavao pojam „unitarna Bosna“, što ga je kao političko strašilo lansirao Radovan Krvavi nasuprot tobože nekakvoj „federalnoj“ Bosni, što je u toj zamisli samo sinonim za nepostojeću Bosnu, za Srbiju „od mora do mora“.

Politički i logički korov „unitarne Bosne“ međutim se kao svaki korov, brzo i široko prostro, te su ga kao refren prihvatili svi zagovornici „kantoniziranja“ kao jedinog spasa, i tako se je u nas opet rodio jedan nebulozan, protulogičan politički pojmovni opozitivni par po kojemu, biva, Bosna i Hercegovina može biti uređena samo kao kantonizirana, ili samo kao unitarna... Besmisleno je već trošiti riječi da se objašnjava zašto je taj par u stvari „ubačena kost“, i da on, u cijelom rasponu političkih rješenja koja implicira, gotovo ni ne dodiruje bitna pitanja stvarne političke prirode zajednice kakva je Bosna i Hercegovina, niti njezine stvarne potrebe. Međutim, međutim...

Međutim, unitarizmom kao bosanskom opasnošću, evo, nažalost, ipak čovjek se mora baviti jer se nešto takvo - ljigavo i ljepljivo - već poduže može detektirati u našoj javnosti. Ma koliko taj pojam zvučao groteskno, jer naša tzv. javnost pokriva nešto malo veći prostor od Sarajeva, pogrešno bi bilo potcijeniti njezine mogućnosti u pravljenju štete. Konačno, ta javnost ipak se na razne čudne načine i raznim zakučastim putovima stere daleko preko toga prostora; ide njezin eho do svih relevantnih mjesta svjetskoga političkog vaganja i odlučivanja.

U kojem to svojem agregatnom stanju, dakle, unitarizam ovdje ipak postoji kao realna mogućnost i opasnost? U najgorem i najopasnijem, rekao bih. Jednostavno, stari, žilavi jugounitarizam kao politički mentalitet (sa svime što je uza nj uvijek išlo kao rukavica na ruku: karijerizam, suncokretstvo, gvozdeni lakti, umijeće da se bude odozgor, k'o zejtin, ucijepljen u samu prirodu mase naših javnih djelatnika različitih vrsta i profesija (od novinara i čitave silesije raznih bivših, a neuništivih soc-kadrova, do sveučilišnih profesora).

To, dakle, nije nikakav novi, specifično bosanski fenomen: to je stari, bajati, ali žilavi politički mentalitet made in Belgrade, od čije su nam ljubavi i pravde kosti pucale desetljećima. Pojedinačno i kolektivno-nacionalno. Sada je samo izgubio teren (bivšu Jugoslaviju) i prilagođuje se novim, skučenim uvjetima. S nimalo skučenim ambicijama.

Ako su Hrvati, kolektivno i pojedinačno, najosjetljiviji na „lampicu“ koja signalizira novu živost i pulsiranje toga čudovišta, to je zato što su najduže i najsistematičnije bili izloženi njegovu djelovanju. (To ne znači da nije bilo Hrvata ljutih unitarista, kao i iz svih ostalih „bratskih“ naših naroda. No, to je tema za drugu neku priču.) Neće zato biti nimalo čudno, da se i taj današnji unitaristički survival, preostatak, najbolje detektira i najalarmantnije doživljava iz hrvatske perspektive.

Neću zamarati nizanjem primjera jer bi niz bio ogroman i, bojim se, zamoran. Treba samo iz dana u dan pratiti ove iste novine koje upravo držite u ruci.[2]  I u njima se, što intencionalno, što po nesvjesnoj inerciji (u to ovom prilikom neću ulaziti), taj simptom javlja svakodnevno, i to u rasponu od šefredaktorskih kućnih uvodnika i komentara do priloga najanonimnijih suradnika. Samo na taj način može se objasniti, recimo, objavljivanje teksta izvjesnoga D. B. u kojemu se neshvatljivo skandalozno, upravo zločinački lažno i tempirano, za pandane proglašuju moralni bastard i terorist Todor Dutina, i Željko Ivanković, pisac i publicist čista obraza, jedan od najiskrenijih pobornika i najpostojanijih zastupnika Bosne!!! Volio bih vidjeti da li bi s tako mnogo neodgovorne lakoće u ovim novinama mogao biti objavljen tekst u kojemu bi Nepoznat Netko (?), po logici spomenutog članka, za pandane proglasio glavnog urednika Oslobođenja i šefredaktora četničke Javnosti? A kombinacija je, je l'te, vrlo moguća, upravo po unitarističkom backgroundu na kojemu počiva ona prva jer u njemu je uvijek vrlo potreban i dobrodošao i krivac iz trećega naroda, kako bi simetrija bila potpuna.

Najkarakterističniji pojavni oblik toga simptoma jest ta nevjerojatno uporna strast i strategija balansiranja krivice za naš pakao na relaciji srpsko-hrvatskoj. U toj strasti čine se upravo skandalozni previdi i gafovi, takvi da čovjek katkad doista pomisli kako je nekomu svjesno stalo do neke čudnovate koncepcije bosanske države, uboge, klaustrofobične, skrojene po nekom tijesnom čaršijsko-mahalskom kroju i ukusu. Ili, što je morbidno i pomisliti, da netko već sada priprema spektakularni salto mortale, abrakadabra-trik sa šeširom koji bi trebao da nas, kad se ovo svrši, uvede u još jedan fatalni povijesni zaborav u kojemu će opet biti moguća neka nova priča o nekoj novoj Jugoslaviji, i slavi srpskoga oružja, i oslobodilačkoj, pijemontskoj ulozi Srbije u novim bratskim integracijama.

To je, dakle, taj unitaristički mentalitet kojega se valja opravdano bojati. Njegov vučji vitalizam se pokazuje i u ove dane: dok još uopće nije izvjesno hoće li, i kako će, i koliko će Bosne kao države biti, on već osvaja svoje pozicije. Svi su poznati društveni karakteri i tipovi već postrojeni na startu te uvijek iste trke - za položaj, za stvarnu moć, za utjecaj iz sjene. Prepoznajemo ih čak u starim, dobro poznatim licima „dragih suvremenika“. Svi su tu. Nedostaju samo oni što su, po primordijalnom zovu, otišli na četničku stranu.

Bosna može postojati samo kao fino tkanje poliperspektivizma, i zato bi svako zavaravanje u vezi s ovdje opisanom hidrom bilo preskupo: ma što se u ovoj strašnoj neravnoj borbi u Bosni novo rađalo, prava borba za Bosnu vodit će se s ovim političkim sojem, ako mu bude dano da se razmaše. On je, naime, smrtni neprijatelj poliperspektivizmu, to jest - životu samu, kad je riječ o Bosni.  

Trijumf trgovačkoga duha

27. rujna 1992.

Kad jedan od danas najpoznatijih i najjačih ljudi u Sarajevu[3] kaže „ja sam prvo Sarajlija pa onda Bosanac“, nudeći to svoje uvjerenje i osjećanje kao vrijednost po sebi, kao prvorazredan iskaz vlastite ispravnosti u rangiranju domovinskih i domoljubnih pojmova, tada on, i ne znajući, nepogrešivom preciznošću otkriva jednu staru crtu ovoga grada koja nam u ovim, najtežim, vremenima donosi najviše žalosti i beznađa.

Zbogom Bosno, odoh u Saraj'vo - tako je ta crta imenovana u drevnom životnom iskustvu i jezičnom pamćenju puka bošnjačkoga. Uvijek smo je znali, tu čudnovatu izreku, našu o nama, ali i ono malo pažnje što smo joj poklanjali, poklanjali smo krivo, s krivim usmjerenjem; kao: to je neuspjela šala kojom provincijalci liječe svoj kompleks pred veeelikim gradom... Evo, kako smo - vae nobis! - svi zajedno dočekali da spoznamo njezinu gorku dubinu.

Doista, svugdje je danas više Bosne nego u Sarajevu. Negdje je dušmanski okupirana četničkom čizmom i gusjenicom te nam je daleka i gluha kao ledeni Sibir (Banja Luka, recimo, i čitava Krajina), negdje se pokušava organizirati i kako-tako privesti k životu (ono što samo sebe naziva Herceg-Bosnom), negdje krvari i izdiše u najstrašnijim mukama (kao u Jajcu, starom stolnom mistu), negdje se odlično vojno osovljava na noge (Tuzla, Zenica, a sad, bogme, i cijelo gornje Podrinje), negdje bije titanske bitke (Posavina)... U mnogima od tih strana rat se skupa s okupacijom, genocidom, masakrima, koventriranjima, odomaćio davno prije nego što se Sarajevo počelo makar samo meškoljiti u svojim mehkim dušecima. (Krajina je pala, a da se to ovdje nije ni čulo, sa krvavom Kostajnicom, Krupom, Otokom, Gradiškom, sa nesretnom Banjom Lukom, kasnije Ključem, Sanskim Mostom, Prijedorom..., Ravno je poklano, popaljeno, uništeno, zaravnano, Bosanski Brod je brojao već četrdeseti, koji li, dan totalnog uništavanja, i tako dalje, i tako dalje...)

Sve je to već dugo tako, i još gore, i u Sarajevu samome. Sarajevo je već šest mjeseci - sama patnja. U Sarajevu dnevno gine već mjesecima po petnaest do dvadeset ljudi od četničke paljbe s brda. Oko Sarajeva stegnut je takav dželatski obruč, omča oko vrata, te se uskoro, doista, neće više moći ni disati. Taj intenzitet patnje, ta bezdušnost kojom se ona sprovodi nad nama - to je nešto što će, valjda, po slutnjama moderne fizike biti utisnuto u kozmičku memoriju, i to je ono po čemu Sarajevo danas s užasnim razlogom svraća na se sućut svakog normalnog ljudskog srca na planeti.

Ali, ne znam da je ikada ijedan grad, ovako velik i važan grad, bio ovako opsjednut, zatvoren i davljen, a da je za njega bilo moguće reći ono što je za Sarajevo javno rekao jedan od najviših gradskih policijskih šefova, i što, nejavno, znaju i mala djeca, da, naime, Sarajevo zatvorenim drži muslimansko-hrvatsko-srpska mafijaška sprega jer drukčije ne bi mogla tjerati svoj krvavi, a basnoslovni biznis!!! Što to znači? Da je još jedanput blistavu pobjedu (nad svime, nad svima nama, nad našim životima, također) odnio famozni i neuništivi duh Sarajeva, trgovački duh? (Osnovno pravilo: ništa nije tako sveto, da ne bi moglo biti kupljeno ili prodano.) Ali, što to znači u ovim konkretnim apokaliptičnim okolnostima? Da je njegova neuništivost tolika, te je pobjedu odnio i nad Sarajevom, i, konačno, nad sobom samim? Jer, od te i takve pobjede, od takvog duha, sve nestaje, i razlog za nj, i on sam!

Pamtim neizbrisivo svaki dan rata u Sarajevu. Od one ožujske tople večeri, kad sam, pet minuta ispred zloslutnih prvih barikada, sklonio glavu vraćajući se iz Skupštine s proglašenja prvih referendumskih rezultata - svaki tren ovoga rata imam pohranjen kao na video-uređaju. Sjećam se, sjećamo se svi, kako je ispočetka Sarajevom vladao, uza sav užas i usprkos njemu, onaj feeling dobrih vibracija, onaj upravo višak ljubaznosti i sjaj dobrote na licima. Danas je na licima Sarajlija najčešće neka istovjetna siva grimasa. Glupava podjela na raju i papke pokazuje svoje provincijalno lice. Raja je, gotovo jednako koliko i četnici, uspjela podijeliti Sarajlije na one koji imaju i one koji nemaju, oštrim i nespojivim rezom. A glagol imati i glagol nemati ne sprežu se po istoj konjugaciji, kaže Krleža.

Za razliku od velikih gradova, s jakim imunološkim sustavom, i njihova ponašanja u krizama, Sarajevo je iznevjerilo vlastite građane, ne pronašavši do sada nikakva načina da im olakša položaj, a pronašavši tisuću đavoljih izuma da im taj položaj učini nesnošljivim. Trijumf duha trgovačkog!

Sarajevo je duboko nesretan grad. Ima ogromnu patnju, a nema onu kolektivnu energiju potrebnu da se užarena magma patnje zgusne u čisto zlato katarze. Kada se završi ovaj rat, sve, sa čime će Sarajevo imati izaći pred Bosnu i pred svijet, jest ta nezamisliva količina i koncentracija patnje. Skrušeno i smjerno, glavni će grad morati potpuno nanovo zaslužiti svoju zemlju, cijelu Bosnu i Hercegovinu. Ako uspije.  

Voda, psi i Misha Glenny

4. listopada 1992.

Bez mrve kajanja, ili barem zakašnjele sućuti, sarajevski mediji (TV, radio, Oslobođenje...) hladno konstatiraju (30. rujna) godišnjicu uništenja Ravna i njegovih žitelja kao početak agresije na našu državu. Temeljno pitanje ove države bit će - sve više ljudi to uviđa - doista pitanje hoće li ona, hoće li njezini ljudi htjeti, znati, moći izvući prave, istovremeno povijesne i dugoročne pouke iz svega što nam se zbiva, da ne idem dalje unatrag - sasvim jasno i sigurno od VIII. sjednice srbijanskih komunista prije pet godina. U vrijeme, kad je Ravno uništavano, od spremnosti i zrelosti za izvlačenje pouke nije bilo ništa. Od tada do danas - prošao je čitav eon zločina s najpaklenijim repertoarom, a o stupnju spremnosti za onu vrstu pouka koju zahtijeva Ravno kao povijesna i politička metafora ja se još uvijek ne usuđujem misliti.

Čujem (ipak se ponešto nekako čuje), u Zagrebu trodnevni skup (Društvo hrvatskih književnika i Hrvatski centar PEN-a, o temi Velika Europa, mali narodi. Veliki broj sudionika, među njima, zaista, i ljudi od djela i autoriteta: Henry Bernard Levy, Alain Finkielkraut, Marc Gidara, K.M. Gauss, F. Scaglia, P.J. Cohen, Kris Cviić, Nikolay Tolstoy, don Branko Sbutega, Vlado Gotovac... Pokušavam shvatiti što je to simpozij, što je to DHK, što je to PEN-klub, što je to Zagreb - nisam siguran da uspijevam. Znam, prisjećam se, zvuči poznato, ali se ipak sve gubi u nekakvoj gustoj, bjeličastoj magli. Onakvoj kakva se jutros rano vlačila rasjelinama Trebevića, dok smo Hadžem12, Josip i ja - tako stvarni! - išli tražiti vodu s one strane rijeke. Stvarni su, tako kategorično i nepobitno, i sarajevski psi dok izvaljenih očiju, upalih rebara i oštre hrptenjače unezvijereno prevrću po gomilama raznovrsnog posnoga smeća. Uzalud.

(A propos PEN-kluba, potpuno slučajno i bez ikakve teze: sva tri predsjednika država, od kojih jedna drži u krvavom zagrljaju one druge dvije, članovi su toga internacionalnog spisateljsko-intelektualističkog društva, tako uzvišene au-dessus de la mêlée: Alija Izetbegović, Franjo Tuđman, Dobrica Ćosić, od milja zvani Gedža. Jedan srpskog PEN-a, drugi švedskog, treći hrvatskog. Na čitatelju je da pogađa - koji kojega? I, još, da nagađa, zajedno sa mnom, ima li ikakve dublje, takorekuć unutarnje veze s krvavošću ovog zagrljaja iznesena činjenica?) Oporavljam se, sporo ali sve sigurnije, od specifično sarajevske pojave. Javlja se neumitno, u pravilnom ritmu: unatrag pola stoljeća naučili su nas na nju k'o na kišu. Ime joj je provincijalna, upravo kolonijalna opčinjenost bjelosvjetskim mediokritetima kao da su same Himalaje uma i kompetentnosti. A najnoviji pojavni oblik, taj od kojega se uspijevam nekako oporaviti (valjda zahvaljujući hladnoj bistričkoj vodi i jutarnjemu „tjelovježbanju“), zove se - pompozna promocija Mishe Glennyja i njegove knjige o padu Jugoslavije. Imati taj neodgovorno površni englesko-beogradski pogled na pad Jugoslavije, emitirati te jeftine građansko-prijateljsko-privatne emocije (akcent je na jeftinoći, da ne bude zabune) spram Bosne i Sarajeva, a o Bosni i Hercegovini nemati ni koliko bi obična pristojnost nalagala elementarnog pojma i znanja ako već ne suživljenosti, hitati na tržište s tako konjunkturnom a lošom publicistikom - to je posve dopustivo i prirodno iz perspektive londonskog i britanskog žurnalističkoga tržišta, s ionako tradicionalno oskudnim sluhom za bilo kakvo suptilnije znanje i prosuđivanje naših problema i naših entiteta, osim onoga (sluha), koji reagira samo na beogradsku intonaciju. Ali da se to i takvo štivo usred ovoga i ovakvoga rata tako slavno promovira i reklamira, prevodi i publicira u Sarajevu, da se tako bezrezervno proglašava i predlaže kao meritum naše istine - to je moguće samo ovdje. A problem jest u tomu što je i dalje, i opet, i uvijek ponovo moguće, nakon svega i usprkos svemu. Nisu četnici i nije Gedžina i gedžinska vizija njihove države, već je ta sarajevska bosanska nesebeznalost glavni strukturalni uzrok nedovoljnog stupnja razvijenosti stvarne, povijesne spremnosti da se bude svoj na svojemu.

U međuvremenu, četnici obavljaju finalne radove pred zimovanje („Od Mitrova do Đurđeva danka“), sa znanjem i naočigled cijela svijeta. Dok g. Gedža na obalama Lemanskog jezera kao stara kurva prijetvorno ne trepnuvši izjavljuje kako je on protiv etničkog čišćenja, njegovi pitomci s kamama i kokardama masovno protjeruju i deportiraju sve nesrpsko, od sarajevske Grbavice do Bosanske krajine i istočne Hercegovine. (Za neku drugu priču, ili samo za Trajanovu rupu, ostat će moje osobno obiteljsko gadno iskustvo s „piscem i humanistom“ i uglednim članom PEN-kluba Dobricom Ćosićem kada je Vera trebala spašavati živu glavu sa Grbavice, još u svibnju...)  

Nova ideologija?

30. prosinca 1992.

Naša povijest broji već dvije stare Jugoslavije. Što je to njima bilo zajedničko, i zašto su obje već stare, tj. nepostojeće? Najkraći odgovor koji znam glasi: nasilje ideologije nad stvarnim životom. Samo je tako objašnjivo da su te dvije države imale, tobože, različite, malne suprotstavljene sustave, a u njima su ljudi patili na isti način, i one su se raspale na isti način i iz istih razloga. Što je pak temeljna karakteristika ideoloških država? Naravno, vojska i policija, ideologizirane i same, kao stubovi i garanti vlasti, i najbolji mehanizmi za držanje ljudi u pokornosti. A pokornost veoma lako, barem nas naša povijest tomu obilato uči, prelazi u naviku, ulazi u krv. Može izgledati da pričam notorne stvari, trivijalna opća mjesta. Upravo tako i jeste. No, ne pričam ih zato što bi nam ona bila nepoznata, nego zato što nisam siguran znamo li ih prepoznati kad se ponovo jave. Potpuno isti, ovještali naboj ideološke volje za terorom nad stvarnošću (što uvijek znači: nad ljudima!), samo možda u drugom pakovanju!

Slušao sam nedavno radio-reportažu o oslobađanju važnoga četničkog uporišta na jednom od sarajevskih ratišta. Među vojnicima sasvim razumljivo oduševljenje, gotovo egzaltacija. Zapovjednik operacije govori kratko i jednostavno, izraz sreće više se osjeća u njegovu tonu i glasu, nego u njegovim riječima. Ali, zato je valjalo poslušati njegova pomoćnika! Očito oficirski pismen, govori tečno, dobro poznatom leksikom i sintaksom onog posebnog sloja MPV-oficira stare vojske, i istom tipičnom reskom, prijetećom dikcijom i intonacijom. „Idemo nezadrživo dalje, pred nama su tu neka sela, to čistimo, ali ljudi ne treba da se boje, naređeno je strogo da ne smije biti represalija nad bosanskim stanovništvom pravoslavne vjeroispovijesti i hrvatske vjeroispovijesti“ - Upravo tako!

Hladno mi je bilo u kostima, koliko od toga dobro poznatoga glasa i načina, isto toliko i od tih riječi. Takva rečenica, sa svim implikacijama koje sadrži, nije bila niti uopće može biti stvar trenutnog nadahnuća neimenovanoga oficira; ona je u njegova usta mogla doći samo kao sukus jednog ideološkog koncepta, pomno razrađenog i očito sistematično predavanoga starješinskom kleru.

Najmanje su tri stvari alarmantne u pomoćnikovoj rečenici kao signali rađanja neke nove ideologičnosti, i to tamo gdje joj je najmanje mjesto, i gdje je ona (zar to, pobogu, treba ponovo upozoravati!) najgori otrov - u vojsci!

Prvo: implicira li potreba da se strogom naredbom spriječe represalije nad takvim-i-takvim stanovništvom - postojanje raspoloženja za takve represalije? I što to znači, ako je tako?

Drugo: što li mu je ona „hrvatska vjeroispovijest“? Ta bahata polupismenost i ignorancija u stvarima previše važnim, upravo sudbinskim kako se vidi, a da bi ovdje ikada više mogle i smjele biti prepuštene na tumačenje vojničkoj dajdžest-ideologiji, takva ignorancija i njezina polustoljetna vladavina u bivšoj Jugoslaviji i došla nas je glave...

Treće, i najvažnije: u svojoj biser-rečenici pomoćnik očito intencionalno negira i ukida dvije bosanske nacije (srpsku i hrvatsku), prevodeći ih na status „vjeroispovijesti“, te, valjda, podrazumijevajući neki treći pojam kao jedino nacionalno relevantan... Valjda - bosanstvo. Sve bi to bilo i lijepo i krasno kad pomoćnik time ne bi negirao i ukidao samu stvarnost! K tomu, iz njegova tona i načina vidljivo je bilo kako je uvjeren da je upravo struktura iz koje govori (dakle vojska) pozvana i kadra raditi taj posao. Posao ukidanja stvarnosti, i, valjda, pravljenja neke nove...

Svega toga nagledali smo se i natrpjeli u jugokomunističkoj mimikriji pansrpstva, dugoj pola stoljeća, što već više od godine dana skončava u bestijalnom, krvavom zločinu koji, pak, posebno bolno pogađa Muslimane... Toliko smo se toga zla nagledali da bi bilo do neba glupo - uvaliti se opet, još jedanput u istu ideološku shemu laži i nasilja nad stvarnošću. To, što bi joj novo ime bilo bosanstvo, samo bi pojačalo glupost i besmislenost pristajanja na takav novi krvavi ideološki igrokaz.

Jednu staru, tužnu sliku izmamila mi je u sjećanju pomoćnikova rečenica. Bili smo nevoljni, tifusarski ošišani pučkoškolci u varcarskoj državnoj nižoj realnoj gimnaziji. Svako malo dolazio je direktor s nekim tefterom da nas popisuje po nacionalnosti. Više od trećine razreda bili su Muslimani, svaki je to proživljavao kako je znao, a moj najbolji drug, susjed i ahbab S.L. (što li je s njime sada? ne mogu pomisliti, a da se ne stresem!) svaki put je pokušavao, stidljivo ali uporno, ostvariti svoje tiho: „neopredijeljen“. Svaki put presjekao bi ga direktor brutalno i neopozivo: „Ma, kakav neopredijeljen, ti si Srbin, i gotovo! Šta ti fali!“

Živi komunizam

5. veljače 1993.

U nizu zastrašujućih otkrića, što ih rat svakodnevno donosi, a tiču se ponašanja ljudi i kolektiva, jedno od najgorih mi je ono koje sarajevska stvarnost već mjesecima, iz dana u dan sve bjelodanije servira - da komunizam nije mrtav. Naprotiv, sve je življi i sve je domaćiji. Pretjerujem? Kamo sreće! Kada čovjek, kao po kazni Božjoj, što li, cijeli svoj vijek proživi pod komunizmom, kao njegov objekt, postane stručnjak za raspoznavanje... Uključite to čulo što smo ga, nažalost, stekli za posljednjih pedeset godina, i obratite pažnju na prepoznatljivi način kojim nam se svakodnevno obraćaju televizija, radio, novine, razni armijski press-centri, vojne i političke ličnosti - vidjet ćete! Na koje čulo mislim? I u teorijskom smislu, a pogotovo u empirijskom doživljaju, temeljna oznaka komunističkoga (staljinističkoga, još uže uzevši) tipa vlasti i manipulacije ljudima jest - pojedinačno i kolektivno ispiranje mozga, uz monopolnu upotrebu svih raspoloživih sredstava javne komunikacije, a sve to radi ostvarivanja potpune kontrole nad ljudima. Mentalne i političke. Mislim, dakle, na čulo koje reagira na takav signal opasnosti, a morali su ga steći svi koji su iz prethodnoga sistema izvukli koliko toliko neoštećen moralni i logičko-intelektualni integritet.

Primjera je mnogo, premnogo. Njihovo sustavno bilježenje i analiza zahtijevala bi prilježan rad i arke papira. Tko to u ovakvom Sarajevu može? Kad je teško osigurati već i minimum uvjeta da se živi i preživi! A stvar, o kojoj govorim, najbolje se osjeća, najbrže raste i najlakše se prima upravo u takvim uvjetima. Znate ono: pusti sad, sad ima prečih stvari!... A onda se, kao i uvijek, ispostavi da se stvar razrasla (baš kao u Hawks-Carpenterovu horroru), da je sve uzela u svoje ruke, i da je kasno...

Predlažem tri naoko različita primjera, samo za razmišljanje.

Mješoviti brakovi. TV-dnevnik 26. siječnja (urednik S. Hadžifejzović) zagrcnuto reklamira, u specijalnom prilogu, sklapanje mješovitoga braka. Novinarka pita matičarku o broju takvih novosklopljenih brakova, a ova, presretna odgovara: „Ja sam zadovoljna.“ Zamislite, ona je zadovoljna! I ta matičarka, i čitav urednički aranžman priloga napadno poručuju da su mješoviti brakovi najvažniji politički dokaz i najjače političko sredstvo samobitnosti i obrane Republike Bosne i Hercegovine! Tako vulgariziranje privatno-emocionalnoga čina, takva protupravna provala u ljudsku intimu, i, konačno, takvo primitivno politiziranje i ideologiziranje privatnosti i svakodnevnice - to je bilo moguće i svojstveno samo vremenu u kojemu je Partija davala dozvolu i za vjenčanje!... Uostalom, sjetite se vremena neposredno pred rat. Tada su nas upravo komunističko-reformistički tamburaši uvjeravali kako su mješoviti brakovi najbolja garancija sigurnosti i opstanka ove zemlje.

Temeljni narod. U nizu pravih propagandno-ideoloških bisera iz armijskog press-centra (sjetite se samo onoga nedavnoga o vojsci kojoj je velika kvaliteta „simuliranje slabosti“!!!), ovih dana se u jednom saopćenju ističe onaj o temeljnom narodu u Bosni i Hercegovini. Za sad se stidljivo ne eksplicira koji je to poimence. Čitav kontekst saopćenja, doduše, ne ostavlja slušaoca u sumnji da bi se moglo raditi o bilo kojemu drugom, do o Muslimanima. Tako smo, nakon ravnopravnih, jednakopravnih, državotvornih, konstitutivnih, dobili, ovaj put iz vojno-ideologijske retorte, i pojam temeljnoga naroda. Što bi on imao značiti u daljoj „teorijskoj“ razradi i u praktično-političkoj primjeni? Moguće je samo nagađati. Metodološki, u svakom slučaju, jedini ispravan način da se do nekog odgovora dođe jest da se postavi pitanje: ako je jedan narod temeljan, kakvi bi trebali biti svi drugi? Ne-temeljni, ne-u-temeljeni, bez-temeljni? Drugo-redni? Ili: drugo-razredni? Pitanja su tako važna i zanimljiva, da nas kreator ovog novog ideologema ne bi smio dugo ostaviti bez odgovora. Sličnu znatiželju budi mi nedavna izjava s najvišega državnog mjesta - o „bosanskom narodu koji okuplja katolike, muslimane, pravoslavne i jevreje“[4]. I to je jedan vrlo dalekosežan neo-ideologem koji s jedne strane hoće da ukine političku stvarnost (nekakve Hrvate, Srbe, Muslimane itd.), a s druge, misli da nas može tek tako vratiti dvjesto godina unatrag, u predsekularizacijsko doba prije Francuske revolucije, kad je u ovim krajevima vladao starinski „idilični“ sistem konfesionalizma kao jedinog medija političkog iskazivanja različitih društvenih i etničkih entiteta.

Hrvati i Muslimani. Povodom sukoba u Gornjemu Vakufu proziva nedavno u Oslobođenju Fikret Muslimović: „Gdje su humanisti hrvatskog naroda, sveštenici, intelektualci, pjesnici, književnici, slikari...“ Nemam pojma gdje su „hrvatski sveštenici“ (sic!), pjesnici i ostali; bojim se da uskoro ni za sebe sama neću moći reći da znam gdje sam, ali znam potpuno sigurno da je ovaj način prozivke bio moguć samo u sistemu osnovnih organizacija saveza komunista Jugoslavije. Nota bene: ni tamo, kao ni ovdje, nije u stvari značio poziv za oglašavanje, već daleko više - pokazivanje prstom i otvaranje slobodnoga lova...  

Sarajevska mala noćna glazba

10. ožujka 1993.

Prema jednoj novovjekoj evropskoj legendi, bljesak nadahnuća za svoju viziju sunčanoga grada Le Corbusier je doživio - u Sarajevu. U osnovi te vizije stajalo je fundamentalno antropološko-urbanističko načelo što su ga Neidhardt i Grabrijan, Le Corbusierovi učenici, formulirali kao pravo na pogled.

Doista, Sarajevo je nastajalo tako što se je od rijeke, i prvoga mosta na njoj, penjalo po svojim padinama, uličica na uličicu, kuća na kuću, stoljećima, a uvijek tako da se sa svakoga prozora i iz svake divanhane vidi barem polovica panorame cijeloga toga grada za kojega su mnogi stari putopisci nalazili da je usporediv jedino s - Damaskom, draguljem Istoka. Kad je vojska bivše Jugoslavije svud naokolo toga grada - školjke dovukla i ukopala tešku artiljeriju, mitraljeze i snajperska gnijezda, i kad su Srbi počeli svakodnevno upotrebljavati sva ta ubilačka sredstva, Sarajevo je, prvi put nakon pola milenija, otkrilo svoju ljepotu kao svoju kaznu i moru. To je grad bez mogućnosti zaštite. Sam svoja smrtonosna klopka. Suhoparna statistika kaže: za deset mjeseci opsade na sarajevskim ulicama, u stanovima, u parkovima, u redovima za kruh, vodu, namirnice, poginulo je osam tisuća ljudi. Djece, žena, staraca, jakih muškaraca... Šezdeset tisuća teško invalidiziranih. Sve to - u gradu koji je pred rat brojao do petsto tisuća stanovnika!

U Sarajevu za granate se kaže da padaju. Baš kao za kišu ili grad. Prošlo je cijelo jedno proljeće, jedno ljeto, jedna jesen, jedna zima se primiče kraju, sva četiri poznata godišnja doba su prošla, a granate nad Sarajevom svejednako padaju, i u izmučenoj svijesti Sarajlija sve to skoro počinje poprimati karakter prirodne pojave.

To, da užas proizveden ljudskim djelovanjem može početi izgledati prirodno - najstrašnije je iskustvo Sarajeva i najneutješniji poraz civilizacije našega doba.

To iskustvo je beskorisno isto koliko je i strašno. Ono nikome ništa ne može značiti jer je moguće jedino ovdje. Neprenosivo je. Ovdje su mu i početak i za sad još nesagledivi kraj. Oboje jednako besmisleno. Treba ga čitati s lica i iz očiju Sarajlija: kada pokapaju svoje poginule, kad s kraja na kraj grada na hladnoći od -20 celzija vuku posudu s malo vode ili vreću drva, kad stoje u redu za kruh ili humanitarnu pomoć, ili kad jednostavno prolaze ulicom... Prvih mjeseci rata ta lica i te oči još su znale za ogromni raspon izraza i raspoloženja. Sleđena užasnutost, vulkanski bijes, razdragana nježnost, tuga, prkosni smijeh - svega je u obilju bilo na tim  licima. Danas - samo još trpeljiv, nijem pogled, savršeno izvježban da svojim očajem ne otežava onaj isti takav, skriven iza drugog pogleda... Tako danas prolaze Sarajlije jedan pokraj drugoga, u savršenu razumijevanju pogledima, dok u razgovor pripuštaju samo i isključivo tehničke teme što se tiču elementarnog preživljavanja. Uz obavezni pozdrav na rastanku koji je zamijenio sve dosadašnje: „Čuvaj se!"

Sarajevo je razoreni i unakaženi horor-grad. Ne samo po svojim mrtvima i obogaljenima, po tomu što u njemu nema ništa čitavo, po uništenom svakom pa i posljednjem drvetu iz gradskih parkova, po mraku i bezvodici, po gladi i žeđi, i ne samo po posvemašnjoj blokiranosti i prijetećoj izoliranosti od svijeta, po bliskoj smrti što svaki čas prijeti svakom živu u tom gradu... Već i po tomu što gradom bludi na tisuće unutrašnjih njegovih izbjeglica i prognanika. To su ljudi što su pobjegli iz okupiranih četvrti, i sada, tu na dohvat ruke od svojih bivših domova, sklanjaju glavu po slobodnom dijelu grada. Iz šturih, povremenih vijesti saznaju o užasima koji se događaju u starom njihovu kraju i strpljivo čekaju, ne znajući što čekaju...

Dugo vremena Sarajevom je vladala naivna iluzija sadržana u prkosnoj rečenici: „Ne mogu oni podijeliti grad!“ Time se je, zapravo, htjelo reći kako je besmisleno dijeliti grad. I kako, valjda, postoji neka viša, neka svjetska pravda, koja to neće dopustiti, baš zato što je besmisleno. Trebalo je da prođe deset užasnih mjeseci da Sarajevo (kao i gotovo svi najljepši bosanski gradovi) bude uništeno, da i bosanska država bude dovedena do nepostojanja, da nad Bosanskim Muslimanima, a dobrim dijelom i Hrvatima, bude izvršen masovni zločin biološkog i demografskog istrebljivanja, pa da se shvati - da smislenost nije kriterij po kojemu se upravljaju čimbenici svjetske politike, a još manje da se je uputno uzdati u razloge pravednosti tamo gdje su na djelu razlozi države, poduprti govorom topova. Jednostavno: Srbija je imala topove, i znala da je dopušteno upotrijebiti ih. To je sadržaj ovoga krvavog igrokaza; sve ostalo je moralistički dekor. Mrtva kulisa.

Znam da nema niti jednoga od preostalih tristotinjak tisuća Sarajlija koji sa svakodnevnim užasom ne pomišlja na sutrašnji život u tomu gradu. Da li ga uopće može biti? Svatko odgovara na svoj način, i svi su odgovori u ovomu času jednako vrijedni, odnosno bezvrijedni.

Umjesto bilo kakva pitanja i bilo kakva odgovora te vrste, ja iz Sarajeva nosim neizbrisivo jedan doživljaj. Često sam se u sibirskim noćima, po mrklome mraku, iz prijateljskog ugrijanog doma[5] vraćao u ledeni prognanički ležaj. Osim rijetkog i tihog dozivanja vojničkih straža sarajevske ulice bile su oličenje svemirske pustoši i tišine. A, ipak, ne sasvim! Iz jedne otmjene kuće secesijskoga sloga, s drugoga kata iza prozora zastrtih UNHCR-ovom plastikom (umjesto stakala odavno porazbijanih u silnim detonacijama granata), uz jedva vidno škiljenje nekog uljnoga kandila - redovito je dolazio, stišan i nekako u se uvučen, zvuk klavira! Nepogrešivo su se prosipale note starih majstora, i ja sam ganut do nekih nerazumljivih suza znao postajati pod tim prozorom, osjećajući tu glazbu cijelim tijelom i svakim svojim djelićem posebno, bivajući kroz nju povezan sa svim svojim najintimnijim i sa svima svojima najdražim diljem svijeta, kao nikad, i kao ničim do tada poznatim. S predanom zahvalnošću znam da sam u tim trenucima mislio na te nepoznate ruke i prste što mora biti da se bolno mrznu u dodiru s glatkim, ledenim tipkama i na gotovo neshvatljivu volju i želju što stoji iza toga fantastičnog noćnog čina... Ne znam što će biti sa Sarajevom niti što će biti s nama, sudionicima njegove sudbine i njegovim prognanicima. U posvemašnjoj studeni svijeta sve je moguće, i ono najgore, i najstrašnije. Ali znam da se onaj noćni klavir izjednačuje s najtoplijim zamislivim doživljajima, i da se u meni zauvijek zbog nečega čvrsto vezuje s prostranom vizijom osunčanoga grada, mirno razasutog po svojim padinama...  

Ubojstvo Mozarta

22. ožujka 1993.

Cijele te duge, vedre jesenje noći Sarajevo bilo je jarko obasjani požarom Vijećnice. Cijele noći letjeli su i padali i po udaljenijim četvrtima crni, garavi, još vrući ljepljivi leptiri - to su gorjeli papiri i knjige, blago Nacionalne i sveučilišne biblioteke Bosne i Hercegovine, smještene u ovom drevnom zdanju. Iz okolnih ulica i sokaka sletjelo se je pola staroga Sarajeva: izgladnjeli i unesrećeni ljudi, izmučeni dugotrajnom i okrutnom opsadom, pohitali su, ne osvrćući se na opasnosti da spašavaju dušu svojega grada.

Ništa se nije moglo učiniti: prvo je na krov staroga zdanja palo na stotine zapaljivih granata iz srpskog topništva s brda što strmo nadvisuju grad, a kada se požar neonski razbuktao, prilaz Vijećnici bio je onemogućavan stalnom bjesomučnom paljbom iz mitraljeza i minobacača. Stotine tisuća knjiga, godišta svakovrsne periodike, rukopisi, unikati, nenadoknadiva dokumentacija - s prvim svitanjem, svega toga nestalo je zauvijek. Uništeno je i najreprezentativnije, upravo amblematsko sarajevsko zdanje, koje je samo po sebi u malome bizarna i paradoksalno spletena moderna povijest ovoga grada. Bila je to velebna građevina, čudna trokutna tlocrta, s oktogonalnim atrijem poduprtim monumentalnim mramornim stubovima, izgrađena krajem prošloga stoljeća u raskošnoj imitaciji maursko-španjolskog stila što ga je tadašnja austrougarska uprava sustavno uvodila, unoseći u ionako pitoreskan urbanizam i arhitekturu bosanskih gradova elemente novih zanimljivih spojeva i kontrasta...

Na isti način zapaljen je i uništen Orijentalni institut u Sarajevu, sa cijelim svojim knjižnim fondom. Tisuću godina ispisivani i kaligrafirani u miru tko zna kojega skriptorija, od Samarkanda do Cordobe i od Kaira do Sarajeva, tu su u jednoj paklenoj noći u vatri nestali unikati planetarne vrijednosti. Bilo ih je nekoliko stotina.

Samostan, crkva i zgrada Franjevačke bogoslovije u sarajevskom naselju Nedžarići bili su pravo znanstveno i umjetničko bogatstvo. Na tisuće knjiga u zajedničkoj i osobnim profesorskim knjižnicama, skulpture, vitraži, mozaici, slike najboljih modernih bosanskih i hrvatskih umjetnika - sve je to godinama mukotrpno, strpljivo i radosno skupljano, naručivano, građeno, istim onim marom kojim to franciskani u Bosni čine punih sedam stoljeća. Sve je to bilo javno dobro; time se je svatko slobodno služio, i svi su u ovoj kući bili rado viđeni gosti i prijatelji. Nitko, pak, od domaćina nije znao da su se u istom tom naselju godinama odvijali tajni radovi drukčije vrste. Vojska bivše Jugoslavije, pripremajući se za zločin koji sada čini, od svih kuća u ovom srpskom naselju blizu sarajevskog aerodroma napravila je fantastičan sistem podzemnih bunkera, hodnika, skladišta municije, teškog oružja, postavljena na pomno kamufliranim hidrauličnim liftovima... Pa kad je srpska vojska sve to stavila u pogon i otvoreno okupirala Nedžariće, nestalo je franjevačkog dobra i ljepote u ciglih dvadesetčetiri sata. Profesori i osoblje brutalno su otjerani, a sve ostalo temeljito opljačkano i razneseno. Kažu, da se na štandovima beogradskih tržnica mogu naći u bagatelnoj prodaji skupocjeni primjerci knjiga sa žigom Franjevačke bogoslovije u Sarajevu.

U požaru i ruševinama propalo je u Sarajevu na tisuće privatnih knjižnica, ateljea, zbirki umjetnina, fondova s neprocjenjivom dokumentacijom, osobnih arhiva, ili jednostavno, nezamjenljivih uspomena.

Pričao mi je poznanik, izgnanik s Grbavice, nevjerojatni događaj sa slikama renomiranoga slikara M.Ć.Bijesni, što je maestro, iako Srbin, pobjegao u neokupirani dio grada, srpski vojnici grubo su provalili u njegov atelje, tražeći novac, tehničke aparate itd. Međutim, razbjesnila ih je islamska levha, što ju je slikar kao izuzetno atraktivni likovni detalj, držao na zidu. Skinuli su je i uz pogrde iskasapili noževima. Potom su iznijeli sve slike, crteže i skice majstorove, poredali uza zid pred kućom i egzekutirali ih rafalima iz automata dotle dok se sve nije pretvorilo u dronjke.

Kad smo, još u svibnju 1992. godine, morali bježati sa Grbavice u slobodni dio grada, spašavajući gole živote, nisam mogao ponijeti ni olovku... Knjige, rukopisi, dokumenti, skice, fotografije, arhivalije - sve, nad čime se je decenijama bdjelo kao nad dragim kamenom, sve je moralo biti prepušteno sudbini. Rukopisi: desetak kilograma dnevnika, pisana četvrt stoljeća, nedovršen roman, brdo skica za pripovijetke, eseje, studije, sinopsisi za nekoliko književnobiografskih monografija... Četiri-pet tisuća knjiga: beletristika, povijest, rječnici, enciklopedije... Latinska biblija, vulgata iz 1883. godine, naslijeđena od amidže-djeda, latinsko-hrvatski rječnik iste starosti i iz istoga izvora, šćavet, lekcionar po drevnom bosanskom običaju, tiskan 1857. u Trstu, s potpisima starih varcarskih nabavljača i vlasnika Stipančića, jedan fragmentarni i predragocjeni primjerak katekizma fra Matije Divkovića, prvoga bosanskog izdavača i tiskara, iz 1611... Osim spisateljskoga, bio je tu i poseban obiteljski „odjel“ - dokumenti, isprave, uspomene. Kroza sve potrese i kataklizme, još od posljednjih „turskih“ ratova iz prošloga stoljeća, pa preko dvaju svjetskih ratova, kroz permanentno pustošenje i propadanje obitelji u oba represivna režima, u prvoj Jugoslaviji kralja Karađorđevića i u drugoj maršala Tita, uvijek se nekako uspijevalo sačuvati ponešto: poneka starinska knjiga, osobni dokument, pisma, rijetke fotografije smeđega fona (kao ona iz 1908., na kojoj su ukočeni i uparađeni u novo odijelo a la turca, s fesovima na glavi, djed i njegova braća, baba i prababa, te neka nepoznata dječurlija, vjerojatno kasniji ujaci, tetke...)

Mjesecima, dok smo lutali Sarajevom, nakratko se smještajući po tuđim praznim stanovima nisam se prestajao potiho nadati da će se najvažnije od svega toga ipak nekim čudom spasiti, isplivati... Prevario sam se. Potcijenio sam bio užasnu dosljednost barbarske mržnje na pamćenje, na civilizaciju, one iste koja je spalila Vijećnicu, koja je strijeljala slike! Jednoga dana, naime, došao je glas: spalili su ti knjižnicu! I vjerovao sam, i nisam. Poduzeo sam sve, da saznam punu i pravu istinu. Uspio sam je sastaviti, nakon nekoliko mjeseci propitivanja i traganja, od nekoliko nepovezanih i nezavisnih očevidaca. Ne samo da je sve spaljeno, već je oko toga bio upriličen čitav ritual! Naoružani ljudi tjerali su stanare iz četvrti, kao na kakvu predstavu, da „gledaju kako gori ustaška knjižnica Ivana Lovrenovića“!

Prizor lomače na kojoj gore knjige nije nepoznat u evropskoj povijesti. No, u evropskoj povijesti knjige su zadnji put gorjele u ideološkim, totalitarističkim režimima-logorima, a upravo je decenija, što je za nama, bila epohalni radosni trenutak propasti takvih režima i država. Zato je sarajevsko i bosansko iskustvo još strašnije: ono pozornicu postkomunističke evropske civilizacije obasjava užasnim plamenom aleksandrijske biblioteke! Doista, može li ijedan pravi zapadnjak, istinski svjestan svoga civilizacijskog identiteta, ostati spokojnim pred postojanjem te mržnje koja je spalila Vijećnicu, koja strijelja slike, koja pali privatne biblioteke i intimne uspomene! Kad bi joj bilo dopušteno, ta bi mržnja spalila Čovjekov Svijet.

Išao sam jedne prohladne večeri, u sam smiraj, do Vijećnice, kao na kakvo žalobno hodočašće. Samo strmi, visoki zidovi. Iznad atrija - vedro nebo, i na njemu pokoja zvijezda, od onih najjačih. Snažni mramorni stubovi nevjerojatno, groteskno stopljeni u strašnoj vatri, smežurani kao u fantastičnim Dalijevim vizijama. Nigdje ničega smislenoga. Preskačem potrgane, zamršene cijevi, žice, kablove, izlomljene dijelove metalnih polica - sve je ružno, prljavo, mokro od nedavne kiše. Stanem pred poluzatrpanim vratima podruma. Čujem neke glasove. Osvijetlim upaljačem: u me gledaju neka musava, sluđena dječja lica, prekinuta usred zalogaja. Privijaju uza se komade kruha, kao u strahu da ću im oteti. Ostavljam ih u njihovu spasonosnu mraku. Prisjećam se Saint-Exuperyja: „U svakoj od ovih glavica ubijen je po jedan Mozart.“  

Biti u Sarajevu

19. svibnja 1993.

Opet je svibanj, proljeće odmaklo, nad Sarajevom se sklopio solarni krug, puna godina propasti...

Kad nešto traje godinu dana, sve četiri poznate sezone, to je kao da traje oduvijek i kao da će trajati zauvijek. Kad se je, negdje u ljeto prošle godine, vidjelo da nitko nema ozbiljnog rješenja, i da su srpski topovi oko Sarajeva trajna činjenica, svi su počeli strepiti od nadolazeće zime. Savjesti su u svijetu odjedanput postale histerično uznemirene jer nitko nije imao iskustva te vrste: kako se ponaša grad od tristo-četiristo tisuća stanovnika u dugoj kontinentalnoj zimi, zatvoren hermetičnim krugom opsade, bez električne energije, bez ikakva goriva, bez stakala na prozorima, bez vode, bez hrane, izložen permanentnoj vatri sa okolnih brda iz svih zamislivih kalibara, od snajperskog do haubičkog...?

Sada je i to prošlo; zima se svršila bez nekih spektakularnih otkrića u sarajevskom laboratoriju. Svijet je sada stekao i to iskustvo, sada se može mirnije gledati u budućnost. Predviđam da će sada naglo opasti i broj onih osobitih sarajevskih turista. Sada, sa svršetkom jednog i početkom drugog kozmičkoga kruga, u Sarajevu sve je na neki način repriza. Čar premijere prošao je, a i savjesti su mirnije.

Cijelu godinu gledao sam kako ih Sarajevo dočekuje. Umire i - dočekuje goste! Nikada u mirno doba kroz ovaj grad nije prošlo toliko najrazličitijih ljudi, kao od proljeća prošle godine, kad se je na njega sručio sumpor i oganj srpske mržnje: predsjednici, ambasadori, ministri, intelektualci, pjevačice, svećenici, generali, humanisti, trgovci, adepti duhovnih sekti, fotoreporteri, novinari bez granica, liječnici bez granica, špijuni bez granica... Svi dolaze i svi odlaze, svi nekako mogu u Sarajevo i iz Sarajeva, to je samo Sarajlijama uskraćeno. Baš kako i treba: oni su stanovnici ovog logora, zbog njih se dolazi, bez njih čitav ovaj turizam ne bi imao smisla.

Vidio sam Françoisa Mitteranda dok su mu Sarajlije naivno i nevino sa cvijećem i suzama klicali kao vitezu i prijatelju, a on, zapravo, produživao agoniju njihova grada; vidio sam kardinala Rogera Etchegaraya dok moli na pločniku ulice Vase Miskina, na mjestu gdje je minobacačka granata raskomadala čekače kruha, prodefilirali su Carrington, Kouchner, Henry Bernard Levy, Kozirev i mnogi drugi; generala Franjevačkoga reda Hermanna Schalicka UNPROFOR u Splitu nije pustio u avion (?), pričali su mi prijatelji o inkognito boravku Susan Sontag i o njezinu posjetu uredništvu lista Dani[6]; jednoga čudnog, mračnog poslijepodneva izenada rukovao sam se s papinskim nuncijem Gabriele Montalvom, upamtio sam i dolazak UN-ova oficira Maraka Gouldinga koji je na razrušenoj Baščaršiji pred tv-kamerama morao panično spašavati glavu od snajpera sa brda, a istu večer, oporavljen i instruiran, cinično hladno za javnost govorio kako u Sarajevu pretjeruju kad govore o opasnosti od srpskih napada... Sve to, i koješta drugo sam vidio, ali dva „turistička“ susreta imaju za me snagu paradigmi.

Uoči Božića u sleđeno Sarajevo unišli su mirovnjaci. Nekoliko dana stajali su pred gradom, na Ilidži, stvorila se čitava mala drama - hoće li ih četnici pustiti kroz njihov obruč, ili neće, a onda je UNPROFOR ipak uspio, i sad su tu: nekoliko stotina čeljadi sa svih strana svijeta, šareni veseli, svih mogućih boja, izgleda, uzrasta, jezika... Razmilili se u manjim povorkama kroz sivi, tmurni, opustjeli, ukočeni grad na minus dvadestitri celzija, čavrljaju na trista jezika, rukuju se s prolaznicima, dijele sitne suvenire, pokoju čokoladicu, keks... Prolaznici ih trpeljivo prihvaćaju, uljudno im se zahvaljuju na posjeti, oni prolaze dalje, vjerojatno uvjereni u uspjeh svoje misije „buđenja nade“. Nemaju pojma da nije nada ono što ove ljude čini uljudnima i ugodnima, o nadi je ovdje i sada neukusno pričati naglas kao o smrti u kući pokojnika, nego su ti ljudi takvi zato da njima ne pokvare iluziju. I da im pomognu. To spada u drevne navike ovoga svijeta i ovakvih gradova, taj izuzetno izoštreni osjećaj samilosti za prosjake, putnike-namjernike, za ljude u nevolji. Sarajlijama su se ove šarene svjetske skitnice učinile upravo takvima. A takve stoljetne navike ne mijenjaju se lako ni brzo.

Tako se toga poslijepodneva na sarajevskim ulicama događao dirljivo-komični nesporazum. Najplastičnije ga je izrazila jedna stara Muslimanka, promrzla i s ogromnom plastičnom posudom punom vode što ju je, tko zna odakle, tko zna kamo, vukla kroz grad, gledajući za djevojkom iz povorke koja joj je čas prije pružila ruku i pomilovala po smežuranu obrazu uz neke nerazumljive, ali tople riječi: „Jadna ti, 'ćeri moja, kad bih ti barem imala što dati da se toplije obučeš!“

Krajem studenoga u Sarajevo stigao je Eli Wiesel. Eks-logoraš, književnik, humanist, intelektualac, svjedok, kako sam za sebe najviše voli reći. Dolazi nakon Beograda i susreta sa Slobodanom Miloševićem, u kojemu ističe: „Došao sam da vidim i kažem istinu!“ Susreće me službenik državnog protokola i uručuje mi na ulici (a gdje bi drugo!) zvanični poziv: pozvan sam s trojicom kolega književnika u delegaciju koja će primiti Wiesela u Predsjedništvu... I, evo nas, sjedimo u zgradi Predsjedništva, na onoj strani što je zaštićena od granata, toplo je i ima kave!!! Sav umoran i malen, uvučen u se i u fotelju, s melankoličnim licem Charlesa Aznavoura, Wiesel sluša predsjednika Izetbegovića kako, jednako umoran i indisponiran, vjerojatno po tisuću i prvi put pred tisuću i prvoga svjedoka uzaludno iznosi proste činjenice, u Sarajevu vidljive golim okom: da smo napadnuti, da nas ubijaju bez milosti po ulicama, u stanovima, na radnim mjestima, u kupaonicama, u dječjim vrtićima, da nam ne daju jesti, piti, gledati... Uz Wiesela sjedi markantan, mlad, lijepo odjeven čovjek koji mu povremeno nešto šapće na uho. Jedan od mojih kolega[7] emfatično govori o sarajevskim Židovima-sefardima, o njihovim pjesmama, o njihovu groblju, koje su Srbi sada pretvorili u pakleno gnijezdo iz kojega po cijeli dan ubijaju građane... S dobrom namjerom, s potpuno grotesknim efektom: ispada da bi se Wiesel trebao zauzeti za Sarajevo samo zato što su u njemu živjeli sefardi. Potom govori svjedok. Škrto, nenadahnuto, bezvoljno. Osim načelne proročko-humanističke retorike, jedino stvarno jest njegovo upozorenje, gotovo prijetnja, da se zločin ne može pripisati samo jednoj strani, i da je strašno važno ono što će danas vidjeti u sarajevskom vojnom zatvoru! Govori da će još danas na Pale, kod srpskoga vođe Radovana Karadžića, i kao znak dobre volje poziva Izetbegovića da prihvati „otvorene i iskrene“ razgovore s drugom stranom, što će ih on organizirati!...

Ne znam što je svjedok čuo i vidio u Beogradu, zbog čega su mu uši i oči u Sarajevu bile zalivene voskom, tek sve je bilo tužno i mučno da se riječima ne može iskazati. A onda, nakon dva dana, na beogradskoj televiziji govori ljepotan iz Wieselove pratnje: ono, što je vidio u „sarajevskom zatvoru za Srbe“, najgore je što je vidio u životu! Klikće: eto, definitivno je jasno da Srbi nisu jedini krivci! Pamtim to ime, i ne čudim se kada ga mnogo kasnije, nakon mojega izlaska iz Sarajeva, vidim potpisana pod opskurne antibosanske napise u evropskoj štampi: Daniel Schiffer.

Miješa mi se s tom slikom jedna druga, tužna i svijetla. Kad je Srebrenica izdisala, mladi američki novinar uputio se na prokletu prvu crtu da obavi svoj posao. Pogođen je u nogu, bosanski momci su ga uspjeli izvući, stigao je do helikoptera, potom do aviona, za kratko vrijeme bio je s one strane oceana, operiran je, a odmah potom s postelje govori za televiziju: „Sretan? Naravno! Ali sam i potresen. Shvatio sam: ja sam čovjek iz drugoga filma. Za mene vrijede drugi kriteriji. Po one ljude tamo, i kad su ranjeni, nema tko doći...“

Nijedna kolektivna tragedija u modernoj povijesti Evrope nije imala ovoliko mnogo svjedoka kao tragedija Sarajeva i Bosne, i nijedna se nije odvijala bespomoćnije pred očima cijela svijeta. Kako li je samo slaba utjeha žrtvi to što nitko neće moći reći, nikada: nisam znao!? Opet je svibanj. I dalje Sarajevo umire i - dočekuje goste. Još nisu svi odustali. Svaki od njih radi neki svoj posao, služi nekom svom zavjetu ili nekom svom poslodavcu, ili, jednostavno slijedi neki svoj hir... A, ipak, jest neka neodoljiva potreba što ih sviju povezuje: biti u Sarajevu. Makar samo jedan dan.  

Post factum

Rujan 1993.

Najsažetija rekapitulacija glasi ovako: Srbija je posredstvom bosanske mutacije JNA i vojnoterorističke organizacije (inače parlamentarne stranke SDS!) napala Bosnu i Hercegovinu razrađenim metodama: masovnim ubijanjem civila, divljačkim razaranjem gradova, silovanjima, etničkim čišćenjem, konclogorima. Rezultat je takve srpske politike: razorena, spaljena i opustošena zemlja, preko stotinu tisuća poginulih, stotinu tisuća ranjenih i invalida, kolone prognanih i izgnanih. Apokaliptična slika međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine, članice UN, na pragu 21. stoljeća.

Bosanska (muslimanska) vlast nemoćno je i fatalistički sve stavila na kartu žrtve (u kojoj su glavni ulog muslimanski narod i grad Sarajevo), nadajući se vojnoj intervenciji Zapada. Zalažući se deklarativno za demokratski ustrojenu multietničku državu, ta bosanska vlast, odnosno muslimanska politička filozofija, nikada nije jasno i dosljedno, sa svim posljedicama što iz toga slijede, razlučila svoju državnu, bosanskohercegovačku, od svoje partikularne, muslimanske etničke politike. Rezultat je takve politike: suglasnost na etničku podjelu Bosne i Hercegovine, gubitak državnoga teritorija, dnevna promjena saveznika, politički poker sa zemljovidima i državnim granicama. Riječju, gubitak političkog i državnog subjektiviteta.

Hrvatska politika sve vrijeme, svojim postupcima, izjavama i odlukama, zapravo (pro)vodi kvazihrvatsku nacionalnu politiku. Poput muslimanske, i hrvatska je politička bilanca u BiH tragična i katastrofalna. Ponajprije, takva politika djelotvorno potpomaže ostvarenju glavnoga srpskog cilja - uništenju Bosne i Hercegovine kao države, dakle i države Hrvata. Ona nužno dovodi do rata s Muslimanima, a u tom ratu neizbježna je posljedica stradanje i izgon Hrvata iz Bosne, one Bosne u kojoj su oni kao civilizacijska komponenta „sol zemlje“ već tisućljeće. Takva politika, najzad, proizvodi propast bosanskoga hrvatstva kao demografske i kao povijesno-kulturne i duhovne činjenice. Ona, konačno, dovodi do kobnoga getoiziranja hrvatstva u nekoliko općina zapadne Hercegovine. Tako su bosanski Hrvati zatečeni u najtežem trenutku svoje povijesti od propasti stare srednjovjekovne kraljevine Bosne 1463. godine! Međunarodna zajednica pak tu balkansku ratnu oluju u kojoj sagorijevaju narodi i države, motri i procjenjuje po priznatoj formuli: neka svatko uzme vojskom koliko može, pa ćemo onda naknadno predložiti političko rješenje.

Što će biti dalje? To, naravno, ne može znati nitko. Ali, sve je zapravo već bilo. Ne može, naime, biti ničega više, ničega dalje, nakon pobjede zločina. A on, kako danas stoje stvari, jest pobijedio: ljudi su nahuškani da se počnu mrziti kao narodi, mržnja je postala najjači osjećaj, zločin je postao poželjan oblik ponašanja. Kada se to dogodi, sve je moguće. Pa i ovo što se danas s nama događa. Sve je tada samo stvar tehnike i njegovanja mržnje. Čovjeku ostaje samo vjera, bez radosti, i to ima ograničenu energiju, da se i to mora potrošiti, a da se onda (kada?, kada?, kada?) opet mora misliti o bitnim stvarima...