Ivan Lovrenović

1. 6. 2011.

Način na koji se godišnjica milodraške ahdname obilježava u organizaciji udruženja bosansko-turskog prijateljstva „Bosfor“ iz Sarajeva, već šestu godinu, s historijskoga gledišta je besmislen i neistinit, a s aktualno-političkoga štetan, jer je obojen u biti nacionalističkom mitologizacijom i zloupotrebom jednoga važnog povijesnog događaja. A štetan je i zbog toga, što se na taj način kompromitira mogućnost da događaj toga formata i te zanimljivosti bude obilježavan mnogo vjerodostojnije i u edukativnom smislu korisnije.

S propašću Bosanskoga Kraljevstva i njegovih ustanova u osvajačkomu turskom vihoru 1463. i u kasnijim vremenima bitaka, nesigurnosti, mijenjanja granica, periodično pojačavanih progona, Bosanska franjevačka vikarija i njezina pastva trpjeli su ogromne štete i osipanja. Razorene crkve i samostani, puk dijelom rastjeran ili odveden u ropstvo, dijelom izginuo, dijelom u sukcesivnom prijelazu na islam, uz gubitak dobara i posjeda — sve je to franjevačku ustanovu i njezin preostali puk dovelo do iskušenja i opasnosti potpunoga nestanka.

To su okolnosti u kojima sultan Mehmed I Osvajač podjeljuje bosanskome kustodu fra Anđelu Zvizdoviću ahdnamu, i taj susret vrlo dobro osvjetljava mentalitet i tipične osobine jedne i druge strane. Fratar u strašnoj dilemi: da s preostalom braćom i narodom ostavi ovu jedinu svoju zemlju, ugasi Vikariju, jedinu ustanovu koja je preživjela kataklizmu Bosanskoga Kraljevstva, i bježi u tuđi svijet, na Zapad, koji bi, kao, trebao biti ideološki njegov, ili da ostane ovdje, vjeran korijenima i pozvanju, a u nesigurnu traženju egzistencijalnoga modusa vivendi s osvajačima, novim gospodarima. Turski vladar, možda najmoćniji čovjek Svijeta u tom času, pred izborom: da toj zanemarljivoj veličini, koju predstavlja siromašni redovnik pred njime, odrekne bilo kakvu važnost i identitet, ili da ju tako marginalnu i bezopasnu prizna, i tako spriječi da mu netom osvojena zemlja, njezina polja i rudnici, ostane pusta, bez ljudi...

Kao i svaki drugi povijesni događaj, i ahdnama iz 1463. godine mora se tumačiti iz svojega konteksta i iz perspektive posljedica koje je proizvodila u toku vremena. Smiješno ju je uspoređivati, kako to neki čine, s engleskom Magna charta libertatum iz 1215. godine (feudalni ugovor o odnosima kralja i feudalnog plemstva), jer su im društveni, politički i povijesni konteksti neusporedivi. Smiješno i neistinito je o njoj govoriti i iz aspekta ljudskih prava, naprosto zato što je koncept ljudskih prava nešto što je nastalo tek u modernom vremenu nakon epohalnoga procesa laicizacije i emancipacije individue u zapadnom građanskom društvu. A prava je pseudohistorijska lakrdija, ali i nacionalistička zloupotreba, kada se o ahdnami govori kao o „dokumentu dijaloga, slušanja, međusobnog poštivanja“, kao o „dokumentu temeljnih vrijednosti Bosne i Hercegovine“ (Tahir Lendo, šef nove kantonalne vlade u Travniku).

Stvarni dometi i vrijednost ahdname mogu se procjenjivati samo u kontekstu teokratskog uređenja Osmanskoga Imperija, u kojemu je ona bila modus zaštite manjinskih vjerskih zajednica, kojima je sistemski uskraćeno puno pravo građanstva (sve do Hatihumajuna iz 1856. godine). Tako je ahdnama samo ono što historijski i socijalno-politički jest, ništa manje i ništa više: istovremeno i garancija dozirane zaštite, ali i rječito historijsko svjedočanstvo nejednakosti.