ANĐELKO VULETIĆ, Trebimlja, 1933 - Zagreb, 2021.

U predratnom Sarajevu i u predratnoj bosanskoj poeziji imao je kraljevsko mjesto.

U pjesničkoj je četvorci kojoj Midhat Begić, najveći i najsuptilniji bosanski književni kritičar i esejist, knjigu posvećuje: Četiri bosanskohercegovačka pjesnika. Skender Kulenović, Mak Dizdar, Dara Sekulić, Anđelko Vuletić (Sarajevo, 1981).

Sarajevu pjevao je kao malo tko, kao nitko.

U ratnom prevratu (vrijednosti) i u poslijeratnoj preraspodjeli (mjêstā i dobara) iz toga grada nestalo ga, i iz te književnosti nestalo ga. Zatajen, zaboravljen, kao da ga nikada ni bilo nije.

U poslijeratnom Zagrebu, kamo ga je vuklo srce (što li?), i u poslijeratnoj hrvatskoj poeziji nije ni primijećen. Kao ni u predratnom Zagrebu, kao ni u predratnoj hrvatskoj poeziji, uostalom.

Sada ga više nema, sada je sav - poezija. Sigurno je: vratit će se u te književnosti, i jednu i drugu, ako ikada same o sebi počnu misliti ozbiljno i zahvalno.

 

Anđelko Vuletić

U SARAJEVU, POD MOJIM PROZOROM

(U Brooklynu raste jedno drvo.)
U Sarajevu, pod mojim prozorom, raste
jedno groblje;
i - da to ne gledaju moje rođene oči,
ne bih vjerovao: kako se širi, kako
osvaja prostor,
i kako svojom pomamom - a zamalo ne rekoh: svojim
cvjetanjem - ugrožava cijeli grad.

Možda već sutra: moj prozor, i moj dom,
i ove uzaludne riječi - potonut će u groblje.
Jer i mlado groblje - kao i sve što niče -
buja, i raste,
i udara snagom i poletom, nezaustavljivo;
i - prkosno, i oholo - ruši
sve pred sobom
i osvaja svoj životni prostor.

Mlado groblje, kao mlado proljeće, upilo je u sebe
sve što je valjalo, sve što je pjevalo i što je zemljom
ponosno hodilo.
Koliko snježnog smijeha, koliko zelene radosti, koliko
bučnih, životnih snova nestaje u nijemom šumu bosanske zemlje.

Ta gluha zemlja postaje sad naša prva mladost i novo
umiranje, kome već brojimo godine, a odavno
ne pamtimo dane.

To mlado sarajevsko groblje pod mojim prozorom,
što raste i što se grana - prijeti
da nas sve, do jednog,
satjera i sabije u onaj konačni,
u onaj posljednji kut.

Da zavlada gradom, kao žetelac žutim klasjem!

Ta naša nova njiva, to mlado sarajevsko groblje.

(1992.)

(Iz knjige Križaljka za čitanje sudbine, Zagreb 1999)