Ivan Lovrenović

26. 3. 2016. Sunčanoga i vedrog 20. ožujka na prvi dan proljeća, na Palama više Sarajeva, planinskom gradiću u kojemu je bilo ratno središte Republike Srpske, Milorad Dodik otvorio je studentski dom i proglasio njegovo ime: Studentski dom „Dr. Radovan Karadžić“. Svečanosti su prisustvovale Karadžićeva supruga Ljiljana Karadžić-Zelen i njihova kćerka Sonja Karadžić-Jovićević, potpredsjednica Narodne skupštine Republike Srpske. Ona je imala potrebu da istakne kako novi studentski dom „nosi ime čovjeka bez kojeg fakulteti u Istočnom Sarajevu ne bi postojali u ovom obimu i kapacitetu kakvi su danas“, a Dodik je okupljenim novinarima objasnio da on poštuje Radovana Karadžića „zato što je žrtvovao svoj lični dignitet, i svoje porodice, da bi opstao na ideji koja se zove Republika Srpska“. Pažljiva bi filološko-semantička analiza ove rečenice, osim loše sintakse, iznijela na vidjelo koješta što se govorniku, a ni junaku njegove rečenice i njegovoj porodici, baš i ne bi trebalo svidjeti. Ali  uvijek je tako kad se mora javno i krupno lagati. Kako bilo, već sutradan netko se u medijima sjetio da je Dodik isti studentski dom već jednom otvorio - u listopadu 2014. uoči općih izbora. A useljiv i upotrebljiv nije ni sada, jer ima još mnogo toga da se u njemu uradi dok zaista ne bude gotov. Novo je, dakle, samo ime, i samo je radi njega Dodiku bila potrebna cijela ova ceremonija za javnost, sve to četiri dana prije izricanja presude Radovanu Karadžiću u Haagu. U ovome tekstu o presudi se ne može govoriti, jer je morao biti zgotovljen dan ranije. No, to i nije najvažnije - kakva god, presuda Karadžiću neće u bosanskohercegovačkoj stvarnosti donijeti nikakvu kvalitativnu promjenu. Teško je naći razlog da se ne složimo s bezutješnim ali tačnim objašnjenjem Refika Hodžića, nekadašnjeg glasnogovornika Tribunala u Haagu, odlično upućenoga u stanje stvari i duhova: „Radovan Karadžić će umrijeti u zatvoru, u to ne sumnjam. Zavisno od toga hoće li biti osuđen za genocid ili ne, gledat ćemo kolone slavljenika iz čijih se automobila vijore jedne ili druge zastave, na ulicama ovih ili onih gradova... Karadžić može da bude zadovoljan. U Prijedoru je, naprimjer, ove godine izdvojeno više novca za zbrinjavanje pasa lutalica nego povratnika, četnički pokret ima deset puta više članova od svih organizacija za ljudska prava zajedno, Republika Srpska uspostavlja rezervni sastav policije... Dvadeset godina nakon prestanka rata jedni drugima smo još uvijek prvo neprijatelji pa sve ostalo. Dopustili smo da pobijedi njegova vizija o trajnom razdvajanju naroda.“ Kako razumjeti ideju da bilo čemu u javnome prostoru, a pogotovo studentskome domu, daš ime još uvijek živa čovjeka, kojemu se pred svjetskom javnošću sudi za - poslušajmo to po tko zna koji put: genocid, progone, istrebljivanje, ubojstva, deportacije, prisilno premještanje, teroriziranje, protivpravne napade na civile, uzimanje talaca (sve službeni termini iz optužnice)? Sve nedjela koja su, bez obzira na sudsku proceduru i konačnu presudu, živo i bolno upisana u iskustvo tisuća svjedoka, žrtava, očevidaca, pa potom u posredno iskustvo i pamćenje njihovih potomaka, u propast cijeloga jednog društva. Sa stanovišta elementarne civiliziranosti i pristojnosti jasno je da je ovaj čin na Palama manifestacija divljaštva i tribalizma, zaprepašćujuće isključenosti iz onoga što je, do jučer barem, važilo kao sistem općeprihvaćenih vrijednosti. Ta emocionalna i etička invalidnost i lišenost sposobnosti suosjećanja Miloradu Dodiku kao političaru i osobi ionako je svojstvena, i on sam se kroz cijelo vrijeme svojega vladanja Republikom Srpskom nebrojeno puta potrudio da o tome javnosti pruži najslikovitije moguće primjere i dokaze. Time, međutim, još nije rečeno ništa, osim što je - po tisuću i prvi put - naznačen portret jednoga „socijaldemokratskog“ političara. Problem leži u stanju duhova koje ovakve činove omogućuje, gotovo da se kaže: traži. Dodik, dakle, vrlo dobro zna što radi: ne daje on studentskomu domu Karadžićevo ime zato što ovoga voli i poštuje, daleko od toga. (Uostalom, postoje snimci i zapisi iz vremena u kojemu je Dodik bio Karadžićev oponent a miljenik američke administracije, na kojima on činjenično optužuje Karadžića za ogromnu pljačku državnih novaca, za politiku štetnu po srpski narod itd.) On ovo čini zato što mu ponestaje političke vjerodostojnosti i glasačke podrške, što mu „država“ sve lošije stoji i grca u sve dubljem negativnom saldu, što na vidjelo izbijaju financijske afere u kojima ni sam nije čist - a ništa mu više kao sredstvo za vlastitu političku stabilizaciju ne preostaje osim divljačkog, rudimentarnog tribalizma koji se jednači s patriotizmom, s ljubavlju za svoj voljeni narod. I zato što će na tu lažnu kartu još uvijek dobivati glasove i mandate... Ali valja reći i to da je Milorad Dodik sa svojom politikom trogloditskoga nacionalizma samo dio veće slike. Ni na drugim stranama nije mnogo drukčije. Razlika je u tomu što je Dodik u najtežoj kategoriji otvorenoga divljaštva šampion, tu mu nema tko konkurirati. Ali ako se sonda spusti dublje, brzo se uočava da nema suštinske razlike u političkoj i socijalnoj etici između njega i svih ostalih nacionalnih „vođa“; oni su samo uvijeniji i umiveniji. Radovan Karadžić, uz Ratka Mladića, jest paradigmatski lik zločinca iz ratova devedesetih, a njihovo štovanje među Srbima kao malne svetačkih likova i negiranje zločina što su ih oni inicirali i izveli jest simptom dubokoga posrnuća. No, nisu li u vlasti istoga simptoma i svi drugi, hrvatski i bošnjački nacionalni političari i nacionalni kolektivi (bogme skupa sa svojim elitama - akademskim, vjerskim) kada relativiziraju ili potpuno ekskulpiraju zločine svojih „junaka“, makar se radilo i o manjim formatima zločina i zločinaca. Vijest o krštenju studentskoga doma na Palama Karadžićevim imenom široko je odjeknula i izazvala masovno zgražanje - u sarajevskoj javnosti, u Federaciji BiH, u mnogim svjetskim medijima, i to je nešto što se moglo očekivati. Potpisniku ovoga teksta je, međutim, mnogo zanimljivije i nekako važnije to, što se i u javnosti Banje Luke i Republike Srpske čuju glasovi kritike i zgražanja. Nema ih, doduše, na javnim medijima, ti su pokorni Dodiku, ali dobro se čuju zahvaljujući alternativi (društvenim mrežama, neovisnim web-portalima poput Buke i Impulsa). Do slanja ovoga teksta nakupio ih se dobar broj, a njihov karakter i ton dobro ilustriraju tekstovi dvojice autora. Jedan od njih (Dragan Bursać, novinar) piše o trinaestorici studenata koje je Karadžićeva vlast prisilno poslala na ratište pred kraj 1994. u sklopu novoformirane „studentske brugade“, i koji su to platili glavom. Prikladno bi bilo da se dom, ako se već nekako mora zvati, zove „Dom 13 mtvih studenata“, kaže Bursać, „ali važniji je srpskom nacionalističkom korpusu jedan živi Radovan Karadžić, osuđen ili neosuđen, od života desetina zvanično pobijenih i stotina neupisanih mrtvih studenata. Šta će nam mrtvi studenti  pored malih živih klonova Radovana i Dodika? To je tek puka neprijatnost, koju svi, valjda, treba da zaboravimo.“ Drugi (Srđan Puhalo, psiholog) sarkastično opisuje studente koji će uživati blagodeti doma „Radovan Karadžić“, i zaključuje: „Za njih je Radovan Karadžić prvi predsjednik Republike Srpske, vrhovni komandant njenih oružanih snaga i mučenik. Stanari sudentskog doma 'Dr Radovan Karadžić' neće imati nikakavih problema sa snom, spavat će kao zaklani!“ Telegram, 41, 26. 3. 16.

Ivan Lovrenović