Ivan Lovrenović

31. 10. 2015. Politička borba u Republici Srpskoj između vlasti Milorada Dodika i opozicijskoga bloka (Savez za promjene) poprima sve ogorčenije oblike. Dugogodišnji apsolutni gazda političkoga života u svojoj kvazidržavi, Dodik je od prošlih općih izbora u Bosni i Hercegovini ozbiljno poljuljan – Savez za promjene izbacio ga je iz vlasti na državnoj razini, a i u parlamentu Republike Srpske Dodik je jedva skuckao tanku većinu, i to uz upotrebu veoma problematičnih sredstava. Retorika uzajamnih optužaba vrvi žestokim izrazima i diskvalifikacijama – opozicijski prvaci Dodiku ispostavljaju sve ozbiljnije račune za korupciju, pljačku, svevlašće i upropaštavanje entiteta, pozivaju ga da podnese ostavku i raspiše izvanredne izbore, a on njih ideološki demonizira kao izdajnike Republike Srpske i srpskih nacionalnih interesa. Makar prozirna i demagoška, ova etiketa je i dalje bauk za sve političare u Republici Srpskoj, ali, ruku na srce, i u svim drugim našim nacionalno zatrovanim društvima. U takvoj atmosferi čelnici Saveza za promjene posegnuli su za jednim jakim nacionalno-patriotskim činom, koji bi im pribavio dodatnu legitimaciju i u srpskoj javnosti ukinuo ili umanjio Dodikov monopol čuvara nacionalnih interesa i osjećaja. Riječ je o „Deklaraciji o genocidu Nezavisne Države Hrvatske nad Srbima, Jevrejima i Romima tokom Drugog svjetskog rata“, koju je Narodna skupština Republike Srpske nedavno usvojila, a prijedlog „Deklaracije“ podnio je Dragan Čavić, predsjednik Narodnog demokratskog pokreta, jedne od stranaka u Savezu za promjene. U „Deklaraciji“ se, između ostaloga, zahtijeva da se „u razumnom roku isplati pravična odšteta žrtvama ovog genocida i njihovim potomcima od strane Hrvatske“, a što se broja žrtava tiče, operira se starom mitološkom cifrom od 700.000 Srba ubijenih „samo u jasenovačkom sistemu hrvatskih koncentracionih logora“. Ona je proizašla iz proizvoljne procjene od 1,700.000 žrtava s kojom je za potrebe pregovora o reparacijama jugoslavenska vlast išla na Mirovnu konferenciju u Parizu 1947. godine, a „izračunao“ ju je po diktatu Politbiroa student matematike Vladeta Vučković, nakon što su profesori Vogelnik, Debevc i Tašić odbili da se time bave. To je za donosioca „Deklaracije“ dvostruko kontraproduktivno: prvo, s obzirom na autentičnost vlastitih stajališta i zahtjeva (jer su u međuvremenu po mnogim istraživanjima utvrđene druge, niže brojke), drugo, s obzirom na istinski pijetet prema žrtvama ionako strašnoga zločina. (Krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća u Sarajevu sam se s Bogoljubom Kočovićem, autorom prve od otrežnjujućih studija o demografskim gubicima u Jugoslaviji za Drugoga svjetskog rata, dogovarao o izdavanju te studije u „Svjetlosti“. Tada mi je stari duhoviti gospodin iz Pariza, inače rođeni Sarajlija, rekao kako se nikada neće moći načuditi „narodnom običaju“ da se kao u nekoj vrsti natjecanja uživa u uvećavanju broja žrtava iz vlastitoga naroda: „Kao da zločin postaje nekako manji, a ljudske patnje beznačajnije, ako je žrtava bilo manje od željenoga broja!“) Ovo je još jedna od nebrojenih deklaracija, što usvojenih što neusvojenih, što domaćih („regionalnih“) što međunarodnih, o krvavim događajima, nekim iz bliže, nekim iz dalje (zajedničke) prošlosti. U ovom slučaju, osim same deklaracije, zanimljiva je osoba predlagača. Dragan Čavić u političkom životu Republike Srpske i Bosne i Hercegovine nije bilo tko. Do 1997. nije bio javno angažiran. Te godine ulazi u Srpsku demokratsku stranku, još uvijek snažno obilježenu ratnim užasima što su počinjeni pod vladavinom njezinoga vođe Karadžića, u tom trenutku odmetnutoga optuženika haškoga suda za ratne zločine, i njegovih vojnih egzekutora na čelu s generalom Mladićem. Mnogi su se tada u čudu pitali tko je taj čovjek koji ulazi u stranku u trenutku kad bi je svi promućurni najradije napustili tako da se ne zna da su u njoj ikada bili. Čavić u stranci brzo stječe autoritet pa 2002. biva izabran za predsjednika Republike Srpske i to ostaje do 2006. U okviru svoga predsjedničkog mandata napravio je nešto što nije ni jedan politički prvak u eksjugoslavenskim državama, i to baš u kontekstu javnoga priznavanja zločina počinjenih u ime naroda i kajanja zbog njih. Da je u našim krajevima imalo kulture pamćenja i njegovanog osjećaja za važnost događaja i trenutka, taj 22. lipanj 2004. godine i iznenadni večernji nastup Dragana Čavića na televiziji Republike Srpske pamtio bi se i spominjao kao sasvim izuzetan datum. Službeno, to se zvalo „Obraćanje javnosti povodom izvještaja Komisije za Srebrenicu“. Način na koji je taj iskaz artikuliran (a bilo je više nego jasno da je napisan osobno, autorski), i način na koji ga je Čavić pročitao u tv-kamere, morao je biti uzbudljiv za svakoga s neoštećenim etičkim sluhom. Tu, naime, nije bilo ničega od uobičajenoga prisilnog i usiljenog „priznavanja“ i „ispričavanja“, licemjerne relativizacije („da, ali“, „činili smo zločine, ali su i oni“), nakon čega se oni što jesu činili zločine u sebi zadovoljno smješkaju, a preživjele žrtve njihovih zločina padaju u još dublju depresiju i beznađe. Čavić je svojoj javnosti govorio jasno i čvrsto, osviješteno i bez okolišanja. Citirao je doslovno neka od najstrašnijih mjesta iz izvještaja. Govorio je kako „saznanja koja objavljuje izvještaj predstavljaju za mene šokantno suočavanje sa tragičnom istinom o ljudskom stradanju velikih razmjera“, te o istini „koja još uvijek nije potpuna ali je i nepotpuna ipak zastrašujuća“. Govorio je protiv shvaćanja da se zločin opravdava zločinom: „Umjesto traženja ravnoteže u počinjenim zločinima vrijeme je da se svi u BiH okrenemo traženju ravnoteže pravde prema počiniocima zločina. Istina, ma kako teška bila, mora se ustanoviti, jer ako je sami ne utvrdimo, istinu će nam utvrđivati drugi.“ Počinitelje zločina nije štedio: „Učesnici ovog zločina ne mogu se opravdati nikome i ni sa čim. Onaj ko je činio ovakav zločin, i pri tome se možda pozivao na narod kome pripada po imenu i prezimenu, činio je zločin i prema vlastitom narodu. Onaj ko je činio ovakav zločin zbog osvete, osvetio se vlastitom narodu... Nakon svega ovoga, najprije kao čovjek i Srbin, pa onda kao otac, brat i sin a tek onda kao predsjednik Republike Srpske moram reći da je ovih devet dana jula srebreničke tragedije crna stranica istorije srpskog naroda.“ Žrtve nije potcjenjivao i ponižavao lažnim izrazima praznoga suosjećanja: „Ne mogu znati da li će srodnicima postradalih Bošnjaka koji su žrtve ratnih zlodjela počinjenih od strane Srba, ovo moje obraćanje značiti bilo kakvo olakšanje. Razumijem i suosjećam bol onih koji još uvijek traže svoje najbliže. Svi imaju pravo na pravdu. A vjerovaće u pravdu ako saznaju istinu o sudbini svojih najbližih, i ako budu kažnjeni oni koji su počinili zlodjela.“ Potom su Čavić i njegova stranka 2006. godine izbore u Republici Srpskoj uvjerljivo izgubili od Milorada Dodika i njegovoga SNSD-a. Tom porazu Čavića i pobjedi Dodika pridonijela je međunarodna zajednica, čiji je Dodik tada bio miljenik i štićenik, ali u ogromnoj mjeri i Čavićev javni stav prema ratnim zločinima i posebno prema Srebrenici. To se ne prašta! Pa je umjesto katarze, postigao vlastiti politički debakl, a kao odgovor na njegov poziv na očišćenje uslijedila je klima u kojoj „u narodu“ nastaju divljački slogani tipa „Nož, žica, Srebrenica“. Pandan i sekundant tome divljaštvu na razini politike i vlasti postaje Milorad Dodik kao akter i  promotor žestokoga nacionalizma, oličenoga u bjesomučnim tiradama protiv Sarajeva i muslimana, u degutantnoj relativizaciji pa čak i negaciji zločina u Srebrenici, te u izjavama poput one: „Za mene je najveća vrijednost to što sam Srbin“. Tako je međunarodna zajednica u retorti svoje ćorave intervencionističke politike u Bosni i Hercegovini u dugom nizu proizvela još jednu kreaturu s kojom sada ne zna što će. Što je u cijelome tom kontekstu Čavićeva „Deklaracija o genocidu Nezavisne Države Hrvatske nad Srbima, Jevrejima i Romima tokom Drugog svjetskog rata“ i kakvo značenje ima? Kao akt parlamenta jednoga od entiteta u Bosni i Hercegovini, koji nema nikakvu međunarodnu snagu, koga ona može obavezivati? Ima samo jedan racionalan odgovor na ta pitanja: „Deklaracija“ i čin njezinoga usvajanja u Skupštini Republike Srpske namijenjeni su isključivo unutarnjem političkom ambijentu u Republici Srpskoj i motivirani razlozima unutarnje bespoštedne političke borbe za vlast između Dodika i njegovih oponenata iz Saveza za promjene. Za Dragana Čavića, pak, to može značiti da je odustao od visokih etičko-političkih stremljenja koja je očitovao u svojoj Izjavi od 22. lipnja 2004. godine, i priklonio se otužnoj real-političkoj svakodnevnici i njezinim sredstvima. Tužan memento. Telegram, 20, 31. 10. 2015.