Ivan Lovrenović

4. 6. 2012. S Nikolićem se nastavlja politička šizofrenija u srbijanskoj politici (za Evropu, ali ne pod cijenu priznanja Kosova; Bosna i Hercegovina jest nezavisna država, ali Republika Srpska i Srbija dvije su srpske države na Balkanu; Crna Gora jest nezavisna država, ali političko jedinstvo Srba je svetinja; Vukovar je srpski grad, a u Srebrenici nije bilo genocida, bio je „samo“ zločin, itd, itsl.) Ako u tome ima nečega dobrog, to je činjenica da Nikolić fatalnu a dubinsku dihotomičnost srbijanske politike izražava narodnjački priprosto i otvoreno. Uopće, zanimljivo je kako se svi ti naši narodnjaci, bez obzira na vjeru i naciju, nepogrešivo, „bežičnim putom“ prepoznaju. Moglo se, tako, čuti ovih dana velikoga hrvatskog HHO-borca za ljudska prava kako se javno  oduševljava činjenicom da je Nikolić „čovjek iz naroda“, „plemeniti Šumadinac“... Karakteristično je da su reakcije u „regiji“ na Nikolićeve izjave ili zlurade („eto, jesmo li govorili: ne može Srbija bez četništva“), ili tobože dobrohotno logicirajuće („bolje Nikolić nego licemjerni Tadić, jer će Nikolić zbog svoga nacionalističkog tvrdolinijaštva biti pod prismotrom Bruxellesa“, itd.). Na ono prvo može se primijetiti: nikakva zluradost nije preporučljiva ni primjerena, pogotovo u Bosni i Hercegovini, jer je stanje u Srbiji od ogromne važnosti za ovu nesređenu zemlju, kao i za cijelu regiju, uostalom. Što se drugoga tiče, ni cijelo naše dosadašnje iskustvo, ni karakter briselske politike ne daju baš nikakve osnove za tu vrstu optimizma – da će, naime, Bruxelles imati volju i namjeru da Nikolića „disciplinira“ i „pripitomljuje“. Ostaje nam, dakle, samo strah i, možda, zera nade - da parafraziram veliku N. Mandeljštam. Za strah nije razlog samo pobjeda Tome Nikolića u Srbiji. Mnogo se drugih tmastih političkih oblaka u zadnje vrijeme nakuplja nad našim glavama: Kosovo nije ni blizu stabilnosti, Makedonija vrije, novi HDZ u Hrvatskoj tko zna kamo ide, a Bosna i Hercegovina, ionako politički invalidna, s najnovijim paktovima Lagumdžija-Radončić-Dodik-Čović po svoj prilici srlja u još jednu krizu, možda dublju nego ijedna do sad. Treba, ipak, primijetiti i ovo: od svih dosadašnjih predsjednika Srbije Nikolić je prvi izrijekom ustvrdio kako veliku Srbiju sanjao jest, ali sada zna da je to bio samo san, koji je zauvijek neostvariv. Za Nikolića jest gorko i ironično da je baš on taj kojega je zapalo da mora obznaniti tu historijsku deziluziju, ali je za sve njegove državno-političke susjede dobrodošlo, bez obzira na sve groteskne šešeljevsko-ćosićevske recidive u Nikolićevoj retorici.