Ivan Lovrenović

19. 12. 2015. Trebalo je i slušati i gledati Milorada Dodika kad svjedoči u korist Ratka Mladića u haškoj sudnici! Trebalo je to slušati i gledati, i dobro upamtiti, jer ta dva dana Mladićev svjedok u Haagu nije bio samo on, Milorad Dodik, aktualni predsjednik Republike Srpske, nego je etičku niskost i intelektualno divljaštvo koje vlada našim životima danas i ovdje podjednako u svim nacionalnim i partijsko-političkim varijetetima taj čovjek, kao ogledni primjerak i živi udžbenik, demonstrirao u potpunome rasponu svih ključnih elemenata te niskosti i toga divljaštva. Nisu nepoznate ali je potrebno ukratko ponoviti glavne tačke skandalizirajuće Dodikove obrane (a sve je to već viđeno i čuveno i u njegovim prethodnim nastupima u Haagu, u obrani Karadžića). Po Dodiku, dakle, za raspad Jugoslavije i za rat krivi su isključivo Muslimani i Hrvati, Srbi su se samo branili. („Hrvati mi danas, kaže Dodik, govore da su pogriješili i da nikada više ne bi ponovili istu grešku.“ Može mu se vjerovati, taman onoliko koliko i u svemu ostalome. A da ima Hrvata koji su veći Dodici od Dodika, to je poznato i bez Dodika.) Da bi nekako unatrag osnažio svoje pseudohistorijske interpretacije, Dodik poput kakvoga Donalda Trumpa ili Geerta Wildersa iz Laktaša proizvodi Aliju Izetbegovića u „preteču sadašnjih ideologija radikalnog islama“. Nije Izetbegović bio „anđeo mira i tolerancije“, kako bi htjeli njegovi bošnjački apologeti, ali vizionarstvo i zasluge za sadašnji islamski radikalizam kakve mu pripisuje Dodik malo su previše. Bilo je to jasno i tužitelju Alanu Tiegeru, pa je u jednom trenutku imao potrebu da pokaže kako Dodik danas ima gori neprijateljski stav prema Bošnjacima muslimanima nego Karadžić uoči rata. Za etničko čišćenje i progon nesrpskoga stanovništva Dodik tvrdi: „Nikada čuo“. Ni ne trepnuvši okom, to govori šef vlasti u gradu (Banjoj Luci) i u guberniji (Republici Srpskoj), gdje su Bošnjaci pobijeni na tisuće i istjerani hametice, a Hrvati gotovo do zadnjega, što su naprosto suhe činjenice o kojima cijeli svijet već sve zna. Huliganska besprizornost, ali i svojevrsno zakazivanje inteligencije, moralni stupor. Nije Dodik čuo ni za strategiju zloglasnih šest ciljeva koje je Karadžić izložio na svibanjskoj sjednici srpske skupštine 1992, kojoj je i sam Dodik prisustvovao. Tada je isti Ratko Mladić, netom postavljen za zapovjednika srpske vojske u Bosni i Hercegovini, rekao srpskim skupštinarima da je i on za tih šest ciljeva, samo svi moraju znati da ostvarenje tih ciljeva neće ići bez onoga što se u međunarodnom pravu kvalificira kao genocid. Upravo se tom riječju poslužio. Srpska vojska pod Mladićevim zapovjedništvom i Karadžićevim političkim liderstvom po svjedoku Dodiku samo je branila srpski narod i teritorije od „muslimanske i hrvatske agresije“. Zločini srpskih snaga i politike? Ma ne, toga nije bilo. Kada ga tužitelj Alan Tieger preciznim citatom podsjeti kako je govorio 2001. godine (a u tom trenutku Dodik je nada i miljenik međunarodne zajednice kao „demokratska alternativa“ Karadžićevoj vlasti) da se „otvoreno mora reći da su zločini počinjeni“ i da će „vodeći funkcioneri doći pred Haški sud“, on odgovara da su takve njegove izjave bile stvar „političkog diskursa koji ne mora nužno biti zasnovan na činjenicama“. Zvjezdani je to trenutak čovjeka i političara Milorada Dodika! Sve je sadržano u toj izjavi, u tome stavu: shvaćanje politike kao djelatnosti u kojoj ništa „ne mora biti zasnovano na činjenicama“, afirmacija laži kao korisne i poželjne metode u životu i u politici (po dičnoj narodnoj tradiciji: „od laži se nitko nije udavio“), bahatost i nepristojnost primitivca koji misli da mu politička i materijalna moć daje sva prava, te uvjerenost da, izgovarajući takve sramote, brani pravo, čistotu i čast - svoju, svojega branjenika, svojega voljenoga naroda. To je tipični profil nacionalnoga vođe u našim „tranzicijskim“ prilikama, samo ga je Milorad Dodik do kraja izoštrio. Otkako je, promućurnošću provincijskoga trgovca, shvatio da se nacionalizam najviše isplati, bez zadrške je formulirao svoj credo: „Za mene je najviša vrijednost to što sam Srbin“, koji često s ponosom javno izvikuje. To je, uostalom, ona specijalna nacionalna antropologija i aksiologija za koju ima pokriće u  ultranacionalističkoj a urnebesno besmislenoj ideji Dobrice Ćosića, „oca nacije“, koja glasi: „Srbin je čovek koji nije čovek, ako nije Srbin...“ (Citirano prema: Latinka Perović, „Dominantna i neželjena elita, Beleške o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji - XX - XXI vek“, Beograd 2015) Da, Dodik je samo otišao najdalje u sirovosti, a što se „vrijednosti“ tiče nije nimalo usamljen, iste te su svojstvene i svim drugim nacionalnim elitama u Bosni i Hercegovini. Slogan „bitno je biti Bošnjak“ pod kojim je vođena kampanja za nacionalno izjašnjavanje Bošnjaka kod popisa stanovništva neodoljivo priziva citirani Ćosićev „aksiom“, a analogno esencijaliziranje i sakraliziranje hrvatstva s političkih govornica i sa crkvenih oltara svakodnevni je običaj. Kada cijeli sistem vrijednosti i čovještva počiva na takvim osnovama, onda je sve lako. Naročito je lako, i poželjno, otisnuti se u negacionizam i poricanje kao  stav prema ratnim zločinima „svojih“. Dodik taj stav danas zastupa brutalno i radikalno, ali on je zajednički svim nacionalnim i patriotskim strukturama, i kad se to naglašava doista nije riječ o simetriji kao izrazu nekakve šuplje političke korektnosti, već o prostoj konstataciji činjenica. Tako, na bošnjačkoj strani, recimo, koljač Mušan Topalović Caco u Sarajevu prešutno uživa status heroja, a skromna spomen-ploča njegovim žrtvama koju je ovih dana pokušala postaviti grupa građana ekspresno je uklonjena i uništena; oko procesuiranja Nasera Orića ili nedavnoga hapšenja Sakiba Mahmuljina zbog ratnih zločina mudžahedina pod njegovom komandom diže se prava uzbuna. Među Hrvatima, pak, Dario Kordić figurira kao nekanonizirani blaženik i moralna vertikala, a šestorica hercegbosanskih dužnosnika koji čekaju presudu u Haagu neupitni su pravednici i nevine žrtve zakletih antihrvatskih snaga, međunarodnih i domaćih. Zločinci su uvijek oni drugi, naši su nevini već zato što su naši. Telegram, 27, 19-20. 2015.