Ivan Lovrenović

13. 6. 2003. Kada me je 1991. godine, još prije ratne uvertire u Sloveniji, urednik tadašnjega sarajevskog Muslimanskog glasa (preteče današnjega Ljiljana) pitao o odnosu pojedinih nacionalnih identiteta spram Bosne u eventualnom ratu, odgovorio sam: „Kad bi Muslimani jedini branili Bosnu, bio bih politički Musliman“. Među potuđmanjenim Hrvatima ta mi je kondicionalna politička samoidentifikacija, iskrivljena a onda u mračnim godinama stoput ponovljena („sam je priznao da je Musliman!“) priskrbila nacionalnu anatemu, a nekako su je pronašli i ljubazni domaćini jednoga literarnoga čitanja u berlinskomu Literaturhausu, na kojemu sam predstavljen pod sloganom: „Ich bin ein politischer Muslime“. A posrijedi je bila i onda i danas – kako trezven čitatelj nesumnjivo otprve prepoznaje – suha politička matematika. Doista: čovjek, koji Bosnu osjeća kao genealoški, psihološki i politički uterus, što drugo može biti u slučaju da Muslimani ostanu njezini jedini privrženici, nego – politički Musliman! (Terminološka opaska: bilo je to mnogo prije nego što će u službeni opticaj unići etnička oznaka Bošnjak.) Musliman nisam morao postati, jer iako su Muslimani u stradanju Bosne, koje će ubrzo uslijediti, bili daleko najstrašnije žrtve kao i najbrojniji branitelji, ipak nisu bili jedini - ni žrtve ni branitelji. S druge strane, trostruka etnonacionalistička politika je od samoga početka uradila svoje, pa do danas stoji akutno neriješeno i pitanje: koja i kakva je ona Bosna („ideja Bosne“, rekao bi Alija Izetbegović, mutno i politički neartikulirano) za koju se zalaže tzv. bošnjačkomuslimanska politika? U tom svjetlu jedna od zanimljivih i deprimirajućih karakteristika papirne bure, koja u sarajevskim medijima (Dnevni avaz, Walter, Ljiljan, razne vjersko-etničke web-stranice...) s povremenim olujnim udarima traje već više od mjesec dana, jest činjenica da se u njezinu središtu, kao mete neobuzdanih šovinističkih eskapada, pojavljuju baš likovi čiju javnu djelatnost u proteklomu desetljeću izrazito obilježava politička lojalnost Bosni i solidarnost sa stradanjem Muslimana. Nije to prvi put, jer je, naprimjer, sjajni pjesnik i nenadmašni poetski kroničar sarajevske opsade Marko Vešović izložen etničkim šikanacijama već godinama. No, svojevrsnu novost sada predstavlja neobična sistematičnost i ubitačnost ovih personalnih napada. Na udaru se odjedanput našla cijela grupa ljudi: Vešović, penzionirani general Jovan Divjak, novinar-komentator Gojko Berić, legendarni radijski urednik, tvorac prvobitne Top-liste nadrealista Boro Kontić, i mnogi drugi... Nije zaobišlo ni moju malenkost. Godinama pišem i, naravno, pisat ću i dalje o nacionalizmu u svatri etnička miljea podjednako, jer su mi, naprosto, svatri – kao bosanskohercegovački - podjednako važni i „svoji“. Ali rado priznajem da sam do sada uvijek najmanje okapanja imao s bošnjačke strane zbog pisanja o manifestacijama bošnjačkoga nacionalizma. Još u novembru 1994. u Danima sam (i kasnije u knjizi Bosna, kraj stoljeća) pod naslovom Rastakanje Bosne  objavio analitičku deskripciju nascentnih oblika nacionalizma i radikalizacije, koji se kod Bošnjaka javljaju na pozadini ratne katastrofe. (Vidi na ovoj web-stranici u u rubrici Dokumenti: Rastakanje Bosne.) I po tim uvidima od prije skoro jednoga desetljeća dobro se vidi da je ovaj današnji oblik nacionalističkoga „senzibiliteta“ novi možda samo po žestini i neumoljivosti verbalnoga egzekutorstva. Potencijalna eksplozivnost koju ta pojava nosi u sebi, kao svaki etnički nacionalizam kad počne prelaziti u šovinističku isključivost, sputana je sveukupnim okolnostima, međunarodnim i unutarnjim, kojima je i sama Bosna i Hercegovina sputana u svojemu političkom životu i razvoju. Ne treba ju, dakle, zanemariti, niti ostaviti neopisanom, baš zato što ona ne pripada svijetu diskurzivne, racionalne i transparentne razmjene ideja, nego populističkome načinu i kontekstu kapilarnoga djelovanja na tzv. javno mnijenje i kolektivne predodžbe. Mislim da je za razumijevanje i definiranje ove pojave jako važno uočiti tip govora kojim se ona služi. To je govor bespoštedne, potpune anihilizacije, kao da je autorima ovih tekstova, odnosno njihovim političkim mentorima, cilj da se ljudima koji su izabrani za napad oduzme i najmanji trag ispravnosti, da se uvaljaju u blato potpune ljudske i političke bezvrijednosti. Tu ništa ne vrijede knjige i tekstovi koje pišeš i objavljuješ, ne broje se ideje koje razvijaš i zastupaš, ne prizna se nikakav „minuli rad“, još najmanje se zarezuje život kojim to potvrđuješ. U pravoj orgiji toga nediferenciranog mišljenja i govora, potpuno nehajnoga prema elementarnim faktima, začas se totaliziraju, „povezuju“ i „tumače“ potpuno nepovezivi ljudi, događaji, pojave, postupci. Tu se operira samo etničkim „krvnim zrncima“, i samo lažima, što krupnijim i što evidentnijim, to bolje! Lovrenović je, tako, „na platnom spisku projekata velike Srbije i velike Hrvatske“, Lovrenović i zloglasni Alibabić postaju „prijatelji“ iako se u životu nisu sreli, Lovrenović „sustavno, konzistentno i konzekventno, teorijski osporava pravo Bošnjacima na nacionalno ime, jezik, rječnik i gramatiku“, itd, itsl. U digresiji, to s „Lovrenovićevim osporavanjem bošnjačkoga imena, jezika, rječnika i gramatike“ doista je primjer apsurda i posvemašnje izokrenutosti smisla i istine, do koje čovjeka predanoga demonu šovinizma može dovesti nediferencirana i crno-bijela, u osnovi totalitarna metoda mišljenja. Stvar, naime, stoji dijametralno oprečno. Ne znam nikoga od „inovjeraca“ tko je s više „sustavnosti, konzistentnosti i konzekventnosti“ od Lovrenovića uvijek zastupao i branio pravo Bošnjacima na ime i jezik. U mnogim tekstovima i javnim istupima od Sarajeva i Zagreba, do Beograda i Podgorice, kao i u evropskim relacijama. Ali nešto osporavao jesam i uvijek ću: konkretno, loš uvod o historiji jezika u Jahić-Halilović-Palićevoj Gramatici, i, općenito, one trendove koji (u jeziku, u historiografiji, u historiji književnosti i kulture...) nastoje ekskluzivizirati bošnjačko „pravo“ na Bosnu i na bosanske atribute. No, ne samo da to ne smatram nikakvim svojim „antibošnjaštvom“, nego sam, naprotiv, uvjeren da je kritika tih pojava (u prvom slučaju evidentne znanstvene minus-kvalitete, ili, jednostavno, lošeg posla, a u drugom pedagoški i politički opasne nacionalističke manipulacije historijom) čin izrazite ljubavi i za bošnjaštvo i za bosanstvo, odnosno – za unošenje racionalnih kriterija u naš zajednički intelektualni i politički ambijent. Ta dva motiva doživljavam kao sinonime. Griješim li ako mislim da bi to trebalo biti blisko i svakomu onome Bošnjaku i muslimanu, kojemu je stalo do zajedničke, „normalne“ Bosne i Hercegovine? Karakteristično, zloćudne manifestacije o kojima je riječ vazda su formulirane u diskursu mi – oni. Individualno (individualna motivacija, individualni stav i pozicija) tu vrijedi samo koliko je u službi etnički kolektivističkoga, inače je samo po sebi sumnjivo, čak i kad je „naše“, o čemu, naprimjer, veoma ilustrativno govori satirući napad na Rusmira Mahmutćehajića, kojemu se, očevidno, ne može oprostiti snažan individualni format i autorsko-intelektualna težina, jer su mu pogledi i djelovanje u otklonu od ovoga rudimentarno nacionalističkoga stava i stila. Imam iz „svojega“ nacionalnog konteksta bogata i nezaboravna iskustva s tom mentalnom diktaturom „kolektivnoga subjekta“. Zato sam, valjda, na nju milimikronski osjetljiv, pa ne mogu da je ne registriram čak i kad se pojavi u benignoj, „pozitivnoj“ formi, poput one u kojoj se sadašnji napadi na moju malenkost kvalificiraju kao „mrlja i sramota na cijeli bošnjački narod“, ili kao „sram za Sarajevo“ (R. Mahmutćehajić). Nipošto i nikako! Bože sačuvaj i otkloni! Ni u što tako tvrdo nisam osvjedočen kao u to da nema opasnije manipulacije nego što je ona kad se govori ispred naroda, u ime naroda, bez obzira govori li se s dobrim ili s demagoškim namjerama. Čak ni demokratski izbori, dobijeni na najispravniji način, ne znače potpunu, idealnu legitimaciju da se govori u ime naroda, ni garanciju da se ne manipulira kad se tako govori, a oni su jedina priznata civilizirana mogućnost te vrste. Kakve li je sve užase i stradanja na ovim stranama u daljoj i bližoj povijesti proizvela takva manipulacija narodom i mi-govorom – je li potrebno podsjećati? Sudeći po izloženim manifestacijama, stječe se poprilično tjeskobna slika o bošnjačkom nacionalizmu, osobito pojačana otvorenim variranjem šokantne rasističke floskule o „genocidnoj naravi susjeda“, Srba i Hrvata. Da ju ispisuju samo užagrena turbo-etnicistička pera po spominjanim glasilima, mogla bi se još i zanemariti. No, posebnu težinu nosi činjenica da se ta „ideja“ o „urođeno genocidnim susjedima“ susreće i u iskazima ljudi iz akademske zajednice i iz reprezentativnih bošnjačkih nacionalnih institucija. Srećom, o cijelom ovom kompleksu treba i može se suditi i po nekim drugim momentima. Prije svega, po impresivnom spletu javnih prosvjeda, neformalnih građanskih reakcija, novinskih napisa, u kojima se javlja jasna kritika ovoga šovinističkog divljanja. Ne treba posebno ni objašnjavati da ćete ogromnu većinu ljudi koji stoje iza tih reakcija nacionalno prepoznati kao Bošnjake. (Što se potpisnika ovih redaka tiče, otkako traje ova čudnovata hajka postao je dobitnikom lijepe zbirke elektronskih pisama, kojima mu se toplo i srdačno javljaju ljudi s raznih strana, mahom Bošnjaci, mnogi k tomu i deklarirani vjernici muslimani. Jedan od njih hrabri me sjajnom kur'anskom varijacijom: Naše je samo ono što damo drugima. Važnija, draža i indikativnija su mi ta pisma nego bilo što drugo.) Profesor Enver Kazaz, doduše, primijetit će kako „reagiraju uglavnom oni koji nisu unutar diskursa moći, dakle oni koji nisu pri institucijama koje vladaju bilo na kulturnoj, političkoj ili ekonomskoj sceni“. Iako je ovo zapažanje činjenično i analitički tačno, od ogromne je važnosti upravo taj civilni, nediktirani, individualni motiv koji stoji iza svih takvih reakcija. On najbolje svjedoči da se Sarajevo još uvijek odupire potpunoj pobjedi one etnicističke logike vladanja većine nad manjinom, koja je prešutno, i pod visokim i obilatim sponzorstvom međunarodne zajednice, već obavila svoj mračni posao skoro u cijeloj Bosni i Hercegovini. I u Sarajevu su brojevi, te statistički i neki kulturološki trendovi, već odavno na strani te logike, pa činjenica da se civilitet još uvijek drži jest beskrajno vrijedna i važna, ali ne donosi nikakvu sigurnost u pogledu ishoda te očevidno sve žešće borbe između građanskoga i etnicističkoga modela života i društva.