Ivan Lovrenović: I poslije Lagumdžije Lagumdžija
18. 10. 2014. Glavni naslovi u medijima ovih dana: izborna katastrofa SDP-a BiH, SDP BiH se raspada, definitivni pad Zlatka Lagumdžije, Lagumdžija odlazi iz političkoga života nakon 24 godine, itd, itsl. Nad „pokojnikom“ nije red likovati, a i nema baš mjesta nikakvu likovanju kad se pogleda kakvu je štetu i pustoš u političkim odnosima u zemlji ali i u vlastitoj partiji taj načinio i ostavio za sobom. Ne treba, dakle, likovati, ali one koji se sada u samome SDP-u utrkuju u kritici „vođe“ nije naodmet podsjetiti da se o deformacijama u Lagumdžijinom SDP-u, te o šteti koju je on proizvodio u političkom životu u Bosni i Hercegovini, govorilo i pisalo godinama prije ovoga izbornog debakla, dok su oni servilno i poslušno provodili sve što je šef smišljao i naređivao. Već se govori i o mogućem preporodu i okrupnjavanju ljevice u Bosni i Hercegovini (a zapravo samo u Federaciji BiH, jer je i „ljevica“ davno prešutno napustila transentitetske iluzije i pustila Republiku Srpsku na blaženom miru jednonacionalnog raja). To bi, navodno, išlo pod dirigiranjem Željka Komšića, novoga političkog idola sarajevskih patriota i ljubitelja borbenoga koncepta građanske države, a sastav bi se popunjavao malim, nominalno socijaldemokratskim strančicama što su nastale frakcijskim otkidanjem od Lagumdžijinoga SDP-a, te svim „poštenim i nezadovoljnim“ članovima SDP-a. Očito nesposoban da shvati dubinu vlastite političke propasti, Lagumdžija takvima poručuje: “Znate šta - džaba vam! SDP je ipak firma sa 105 godina tradicije. Ne možete vi iz epruvete napraviti neku novu ljevičarsku firmu.“ Neće jezik, nego pravo – kaže stara narodna! Potpuno nesvjestan što izgovara, Lagumdžija naime izgovara ključnu riječ, koja cjelovito i precizno objašnjava njegovo poimanje političke stranke, njezinoga smisla i svrhe, i njezinoga vođenja: firma. Nikada nitko od ovdašnjih političara nije na tako kratak, ubitačan i tačan način obavio tako razornu kritiku vlastitoga političkog karaktera i prakse. Miljama udaljen od socijaldemokratskih načela i vrijednosti, Lagumdžijin SDP doista je odavno postao firma a on njezin većinski vlasnik i upravitelj, i o tome je unatrag desetak godina ispisana masa dobrih i tačnih analiza i komentara. Strašno je samo to da je trebalo toliko mnogo vremena da ta istina napokon dođe i do debelih ušiju SDP-ovih birača, jer je to vrijeme – najmanje osam proteklih godina - za Bosnu i Hercegovinu izgubljeno vrijeme u najkritičnijem razdoblju njezine postdejtonske povijesti. Bojat se – nenadoknadivo. A bilo bi na mjestu i jedno skeptično upozorenje. Svi, ali baš svi pretendenti na moguće novo ljevičarsko liderovanje i/ili objedinjavanje, Željko Komšić naročito, u pogledu poimanja socijaldemokracije i politički lijevoga, izašli su izravno iz Lagumdžijine „epruvete“. Intelektualno-politička i ideološka ograničenja i defekti kojima ih to uokviruje i determinira takvi su, da je veoma izvjesno kako će (zlo)duh Zlatka Lagumdžije bdjeti nad bosanskohercegovačkom ljevicom i kada njega u njoj ne bude: i poslije Lagumdžije – Lagumdžija.