Ideološka toljaga umjesto polemičkoga argumenta
6. 11. 2104. U tekstu Nedorasli narod pred glasačkom kutijom izrazio sam neslaganje s prizemnom logikom i socijalnim determinizmom kao sredstvima za tumačenje ponašanja birača u Bosni i Hercegovini, založivši se za produbljenije analitičke uvide u kojima je potrebno imati na umu i psihopolitičke osnove takvoga ponašanja. Prosvjetiteljska i lijevo-građanska arogancija – napisao sam - najslabiji je analitički alat u ovome poslu, jer ona ne operira sa stvarnošću kakva jest i s narodom kakav jest, nego s vlastitim priželjkivanjima i iluzijama. Tek za ilustraciju pri tome sam naveo tvrdnju iz jednoga članka (ne imenujući autora D. Markovinu, jer nije bio važan autor nego tip mišljenja), kako su za promjenu ponašanja birača „potrebna desetljeća rada u obrazovnom sustavu i kulturi, jak lijevi pokret i potpuno sekulariziranje društva koje će odstraniti religijske zajednice iz javnih institucija i s mjesta na kojima se odlučuje o budućnosti zemlje“. Gospodin Markovina reagirao je na to tekstom čudno povišene temperature (vidi: www.tacno.net), u kojemu me časti mnogim pejorativima i potpuno iskrivljenom interpretacijom onoga o čemu sam pisao u spomenutom tekstu. Pa mu sve to nije bilo dovoljno, te poseže za dvjema ideološkim toljagama koje bi me, misli nevoljnik, trebale konačno dotući: treći (hrvatski) entitet i aluzija na Tuđmana! O neprihvatljivosti etnoteritorijalnoga izdvajanja kao rješenja „hrvatskoga pitanja“ u Bosni i Hercegovini, i o fatalnoj ulozi Franje Tuđmana u hrvatskoj i bosanskoj tragediji devedesetih (s trajnim posljedicama) napisao sam cijelu malu bibliografiju članaka i knjiga, i to gospodin Markovina sasvim sigurno dobro zna (kao i gospoda iz uredništva portala www.tacno.net). Kako onda razumjeti ovo bezobrazno podmetanje Tuđmana i trećega entiteta? Utoliko više, što je tangirani gospodin, vidimo to iz njegova teksta, sveučilišni profesor, i to baš – historiograf. Bijes? Argumentativna nemoć? Ne znam, i ne zanima me, to nije moj problem – s tako ostrašćenim govorom ne može se ni polemizirati, kamoli dijalogizirati. Ali me zato - opet samo kao tip mišljenja - itekako zanima poanta gospodina Markovine. On, naime, smatra da je za bosanskohercegovačku političku stvarnost od bitne važnosti odgovor na pitanje: „kako to, npr. ja (Markovina – op. I. L.) ne osjećam nikakve tenzije zbog federalnog uređenja jednog od entiteta i te mi nacionalističke razmirice ne predstavljaju apsolutno ništa u životu“. Od ovako ekstremnoga narcizma i subjektivizma („evo, naprimjer – ja“) teško je naći bolju i rječitiju potvrdu za tezu da je prosvjetiteljska i lijevo-građanska arogancija najslabiji analitički alat, jer ona ne operira sa stvarnošću kakva jest i s narodom kakav jest, nego s vlastitim priželjkivanjima i iluzijama.