Ivan Lovrenović

Jedna zagrebačka uspomena

28. 10. 2018.

Da, u godini smo velikih obljetnica. Jedne od njih eto za mjesec dana: 1. decembra stotinu će godina  od proglašenja „prve Jugoslavije“, Kraljevstva Slovenaca, Hrvata i Srba pod krunom Karađorđevićā, kada je u Beogradu ispred Narodnoga vijeća SHS dr. Ante Pavelić (ne onaj, nego A. P. stariji, zubar) pročitao adresu Narodnoga vijeća o ujedinjenju regentu Aleksandru Karađorđeviću, a ovaj spremno odgovorio: „Ovim časom ispunjavam svoju vladarsku dužnost (...) te u ime Njegova Veličanstva kralja Petra I. proglašavam ujedinjenje Srbije sa zemljama nezavisne Države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.“

Kakva, sad, nezavisna Država Slovenaca, Hrvata i Srba? Što to bješe?

E, to je još jedna godišnjica: na sutrašnji je dan, 29. listopada 1918. godine u Zagrebu pod okriljem Hrvatskoga sabora Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba - odbivši prethodno ponudu cara Karla o federaliziranju austrijskoga dijela Austro-Ugarske Monarhije - proglasilo potpuni raskid s Monarhijom i osnivanje Države SHS. U nju su imali ući „na temelju narodnoga jedinstva Slovenaca, Hrvata i Srba“ sve južnoslavenske zemlje  i krajevi koji su do jučer bili pod vlašću Austro-Ugarske Monarhije: zemlje bivše banske Hrvatske, Slavonije i Vojne Krajine, grofovije Kranjska, Gorenjska, Koruška, i Štajerska (današnja Slovenija), Istra, Dalmacija, Bosna i Hercegovina, grad Rijheka, Bačka, Banat, Baranja... 

Onako kako nije imala nikakvih šansi da bude međunarodno priznata, potrajavši ciglih mjesec dana, tako se Država SHS i iz pamćenja izbrisala.

Postoji tek kratka, blago strma uličica na zagrebačkom Gornjem Gradu što se zove po tom datumu: Ulica  29. X 1918.

Četiri  davne gimnazijske godine prolazio sam uz nju i niz nju svakodnevno, ne znajući o čemu govore te brojke, ni ne pitajući se o tome. Saznao sam tek kasnije, kada se čitao Krleža, i to sve njegovo, pa i oni redci lamenta nad tom nesuđenom državom.

U knjizi Nestali u stoljeću imam na jednome mjestu zagrebački zapis u kojemu je i ta uspomena:

Zagreb, septembar 2009. Nogu pred nogu penjem se uz Dugu, ne okrećem kroz Kamenita vrata, neobično mi je jer su noge to radile uvijek, automatizirano, produžujem ispod fasada povijesnih zgrada sagrađenih na ostacima bedema gornjogradskih. Ispod strme bašče u Opatičkoj 16 niz koju sam se u šesnaestoj srušio zajedno sa stablom višnje, istrule pri tlu, i svalio kroz trklje s grahom tako da i danas nosim ožiljak povrh rebara gdje me je jedna okrznula oštrim vrhom. Priča o stanu prof. Franje Fanceva, u koji su se moji imali useliti nakon njegove smrti 1943, jer je udovici bio prevelik, i u kojemu su se neke očeve i majčine stvari povlačile još zadugo poslije. Ispod Vrazova šetališta i Palainovke, pokraj Bolléove kapelice Sv. Križa zaokrećem, neću uz Jurjevsku, ostavljam snovitu Jurjevsku uz koju su me, djetetom, vodili u šetnju na Cmrok, Jurjevsku u kojoj je živio i radio gosposni i odbojni zubar, doktor Paspa, sa svojom bubom volkswagen kada je to bio jedan od tek dvatri privatna auta u „partizanskom“ Zagrebu, i koji je živio i držao se kao da ge se ne tiče ta nova stvarnost.

Cijeli jedan tvoj davno potonuli život na Gornjem Gradu! „Mʼruke!“, „Kistihand!“, „Kezi čokolom!“ - stare familije s prezimenima njemačkim, madžarskim, talijanskim, srpskim, a s jednakom starovremskom kulturom. Stanica milicije u Opatičkoj koja gleda uz kratku ulicu što nosi ime koje više nikomu ništa ne govori - Ulica 29. X. 1918. Lijevu joj stranu svu zauzima palača Hrvatskoga sabora, desna broji tek dva-tri kućna broja. U tu stanicu milicije vodila me majka kada sam se, šestogodišnjak, za jedne posjete rođacima u Opatičku 16 iskrao da nađem izlog s olovnim vojnicima na dnu Duge ulice, koji sam vidio kad smo dolazili s kolodvora, i čijem se magnetizmu nije moglo odoljeti. Svi su se isprepadali, majka prijavila miliciji nestanak djeteta, a ono se na vratima stana pojavilo sámo, kada se nagledalo olovnih vojnika. Nagledalo, sasvim pomireno s time da je gledanje sve njegovo imanje. Sasvim ozbiljno sam se prepao da me čeka zatvor, pa kad se sve svršilo time što je majka potpisala neki papir a milicioner mi se nasmiješio i pomilovao po glavi, i nas dvoje izašli slobodni na osunčanu Opatičku, nije bilo sretnijega stvora.

Mletačka, Demetrova, Matoševa, Ćirilometodska, Markov trg, Jezuitski trg. Stara jezuitska tvrđava VI gimnazije u koju se ulazi s Katarinina trga a prozori joj gledaju na Strossmayerovo šetalište i cijeli Donji Grad, s dalekim prekosavskim horizontom za vedrih i bistrih dana. Mitska birtija kod Fanike na uglu Katarinina trga i Ćirilometodske - u njoj sam se kao maturant nekoliko mjeseci hranio „na bonove“, pa sam se na ručku znao sresti s Marinkovićem, nekonvencionalnim profesorom filozofije koji nas je upućivao u slobodu, izdaleka, koliko se moglo a da se ne stavlja glava na panj, ali ipak... I danas se mogu živo sjetiti vatre koju je osuo na našeg štreberskog druga kad se pohvalio da je pročitao Remarquea, Tri ratna druga, te kako mu je to sjajan antiratni roman: „Nemoj, molim te, nasjedati na tu petparačku patetiku...“ Nije nastavio, pa nikada nismo saznali motiv njegove ljutnje na Remarquea, samo se po iskrenoj žestini moglo osjetiti da za to ima neke svoje posve konkretne, bolne razloge. U birtiji kod Fanike probao sam svoju prvu pivu, koju mi je on zovnuo - gorka i ružna, prisjela mi je, u glavi mi se mantalo, ali sam je junački popio, ponosan i polaskan.

Basaričekova: na uglu s Ulicom 29. X 1918. stajao je špeceraj u koji sam jutrom prije škole dolazio po žemlje za doručak. O, kako su zamamno mirisale gornjogradske žemlje na prazan jutarnji želudac! Na gornjem kraju Basaričekove, malo ukoso preko puta stare pošte i slavne birtije „Pod starim krovovima“ - hrvatski PEN, u koji idem na čitanja i razgovore (Slavko Goldstein, Jančar, Šnajder...), i sve mi je odjednom čudno, gledam toga sebe koji ide Basaričekovom na čitanja u PEN, i ovaj koji gleda bliži mi je nego onaj koji ide, intiman sam s njime. Onoga koji ide poznajem, znam sve o njemu, ali puštam ga da odlazi, bez mene...