Ivan Lovrenović

[U prvobitnoj varijanti zapisano prije dvadeset godina, u knjizi Bosanski Hrvati, esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture, Durieux, Zagreb, 2002]

U razrešavanju bosanskohercegovačkoga nepodnošljivog političkog statusa quo ne može biti ni od kakve pomoći tvrdnja, koja se često čuje, da nacijā u Bosni i Hercegovini nije bilo do polovice XIX vijeka, kao ni nalaz suvremenih historičara i teoretičara da je nacija „mit”, „konstrukt” „zamišljena zajednica”. Manje-više, nacijā u današnjem smislu riječi nije bilo do XIX stoljeća ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i nigdje u Evropi, a velika metodološka važnost i teorijska inovativnost nalaza o naciji kao konstruktu prečesto se devalvira pomodnošću, dogmatičnošću i plitkošću kojom se koristi u dnevnoj upotrebi.

Svaki od triju bosanskohercegovačkih konstitutivnih naroda za najveću svetinju i tekovinu u svojoj modernoj historiji drži političku borbu za vlastiti nacionalni identitet, za priznavanje nacijom. Svaki od tih naroda ima dugu povijest borbe za nacionalnu emancipaciju koju doživljava kao najvažniji element izborenoga nacionalnog identiteta; nijedan od njih ne bi tako samodoživljavani nacionalni identitet dao ni za što na svijetu; za svaki od tih naroda Bosna i Hercegovina kao politička zajednica ima smisla samo ako će u njoj svoj identitet moći prakticirati u apsolutnoj mjeri. To je jedino u čemu su danas Bošnjaci, Srbi, Hrvati u Bosni i Hercegovini potpuno suglasni.

Dejtonska Bosna i Hercegovina stvorena je kao politički hibrid, u čijoj osnovnoj strukturi leži začahurena strašna činjenica jednoga nezavršenog rata i jednoga nepravednog mirovnog sporazuma. Etnopolitika u takvoj zemlji (diktirana između ostaloga težnjom da se ciljevi neostvareni u ratu, ostvare u miru) dominantna je, zapravo jedina forma politike, i teško je očekivati da bi ju u dogledno vrijeme mogla zamijeniti neka druga. Bosanskohercegovačko društvo je prožeto etnonacionalnom podijeljenošću, koja još od vremena otomanske Bosne nikada nije bila tako snažna kao danas, kada je – paradoksalno – ova zemlja po prvi put u svojoj modernoj povijesti postala samostalna, međunarodno priznata, demokratska država. Etnonacionalna podijeljenost (i uz nju politički nesimetrična entitetska raspolovljenost: mononacionalna, centralizirana Republika Srpska na jednoj strani, na drugoj dvonacionalna Federacija BiH s deset kantona) težak je problem, utoliko više što se podijeljenost okamenjuje, postaje „normalnom“ formom življenja za nove generacije, a međunacionalno povjerenje, toliko važno za društvenu konsolidaciju, ne razvija se i ne raste, nego se hladi. Nacionalni identiteti, očeličeni u ratu, snažno armirani svaki svojom religijskom komponentom, danas se u Bosni i Hercegovini ne ponašaju otvoreno, kao podloga za izgradnju pluralnoga a harmoničnog društva; oni se danas u Bosni i Hercegovini ponašaju kao tri zatvorena i samodovoljna, u mnogočemu konfrontirana sistema - tri mrke tvrđave čvrsto zamandaljenih kapija, s danonoćnom do zuba naoružanom stražom na zidinama identiteta. Općenito, od 1990. godine sva tri bosanskohercegovačka povijesna nacionalna identiteta prošli su, i još prolaze, kroz intenzivnu i dramatičnu preobrazbu; nekadašnji Srbi, Hrvati i Muslimani-Bošnjaci, kad bi se probudili, ove današnje teško bi prepoznali kao sunarodnike.

Pri tomu je od najveće važnosti uočiti da je ključni element svakoga od tih inoviranih nacionalnih identiteta u Bosni i Hercegovini – način na koji se njeguju slike rata, način na koji se te slike, međusobno suprotstavljene, artikuliraju u službenoj ideologiji pojedinih etnonacionalnih istina a potom operacionaliziraju i ucjepljuju svojemu nacionalnom „stadu“ kroz politiku, medije, obrazovni sistem.

Tri su vladajuće definicije rata 1992-95. Prva glasi: agresija na Bosnu i Hercegovinu, i to dvostruka, od Srbije i Hrvatske, praćena genocidom nad bošnjačkim narodom, pri čemu je Armija BiH obranila suverenu i međunarodno priznatu Bosnu i Hercegovinu. Druga: građanski rat izazvan preglasavanjem Srba od Bošnjaka (Muslimana) i Hrvata na referendumu 1992, zbog čega je srpski narod bio prisiljen na organiziranu i oružanu obranu u otaždbinskom ratu, te je, da ne bi bio izložen novome genocidu kao 1941, stvorio Republiku Srpsku kao historijsku i trajnu kategoriju. Treća: domovinski rat u kojemu su Hrvati prvo obranili Bosnu i Hercegovinu od srpskoga agresora stvorivši Herceg-Bosnu i HVO, a zatim, izdani od Bošnjaka koji su započeli agresiju na hrvatske prostore, junački obranili svoju opstojnost na tim prostorima.

Sastavni dio ovakve politike identiteta jest i svođenje etičkoga na etničko, ograničavanje empatijske osjetljivosti samo na pripadnike vlastite vjersko-etničke grupe, odsutnost moralne hrabrosti i duhovne spremnosti da se drugome prizna pravo na žrtvu, te analogno tomu nepriznavanje zločina svojih a apsolutizacija zločina drugih, čemu uz političare i intelektualne elite najviše pridonose vjerski službenici i institucije. Sve to rezultiralo je posvemašnjom etnicizacijom i žrtve i zločina, što završava u vulgarnoj politizaciji i dnevnopolitičkoj instrumentalizaciji jednoga i drugog – žrtve i zločina. U rugobnoj dehumanizaciji žrtve. Naopaka logika toga procesa dovodi do toga da se zločin počinje gledati i veličati kao junačko i patriotsko djelo, a da žrtve nikako ne mogu da namire zadovoljštinu i dostignu smirenje.

Sve dosadašnje historijsko iskustvo uči nas da će opisane tri slike kao tri nova historijska mita ostati trajnim sadržajem u historijsko-političkom imaginariju naših konstitutivnih naroda: tri paralelna, razdvojena ideološka svijeta, čiji se simbolički i memorijalni repertoar velikim trudom i pažnjom nacionalno-vjerskih i kulturnih elita sve više učvršćuje, razvija i ritualizira. Takav razjedinjujući ideološki potencijal i takva kultura sjećanja nose u sebi zloslutnu političku eksplozivnost kao popudbinu za budućnost.