Ivan Lovrenović

Fragmenti jednoga uvodnika iz 1998.  

3. 2. 2018.

Prošlo je ravnih dvadeset godina od tada - pisala se 1998, stvarnost rata bila je još svježa i pulsirajuća, ali pulsirao je i neki dobar nemir, kojega bi se iz vizure današnje potonulosti moglo čak zamijeniti s nadom. Onom vrstom nade koja se ne pita za razlog. Spremao se prvi broj novopokrenutoga kvartalnog časopisa Forum Bosnae, za koji sam imao napisati nešto poput uvodnika. Ubrzo, međutim, pokazat će se da se ni sama adresa časopisa ne izdvaja iz opće intelektualne nevjerodostojnosti, te me od 2003. tamo više nema.

Danas mi je tekst toga uvodnika zanimljiv kao dokument i podsjetnik na vlastito stanje i raspoloženje koje više ne može da se obnovi: taj ohlađeni užas koji se ne skriva, ali je prožet nadom, taj ton koji oscilira između skepse i vjere u promjene.

Intelektualni potencijal u današnjoj Bosni razmrvljen je i obeshrabren, ljudi su egzistencijalno i ideološki ucijenjeni i podi­jeljeni. Politički raspad bivše Jugoslavije, kroz krvavi rat i paroksističko divljanje nacionalizama, na nepredvidljivo dug rok razrušili su mrežu kulturnih, intelektualnih i znanstvenih komunika­cija i konteksta.

Bosna i Hercegovina nije imala prili­ku osjetiti ništa od blagotvornosti pada Berlinskoga zida. Dok su druge postkomunističke zemlje ulazile u dinamizam tranzicije, ona je komunizam zamijenila jednim pseudodemokratskim, anakronim političkim konceptom, pa odmah zatim unišla u čet­verogodišnji rat, iz kojega još uvijek mučno i neizvjesno izlazi. Politički koncept, koji i danas dominira u Bosni i Hercegovini, jest koncept predmodernih etnokonfesionalnih zajednica - kao da smo se vratili u doba prije građanske revolucije i sekularizacije. U zemlji pogođenoj takvim simultanim nesrećama, i kultur­na paradigma je zahvaćena retardacijom, te se kultura ponovo shvaća kao ancilla (sluškinja), sredstvo u službi ostvarivanja dru­gih ciljeva. Paradoksalno, u prethodnom povijesno-političkom razdob­lju, usprkos ideološkom diktatu, zahvaljujući moćnim intelektu­alnim subverzijama krležijanskoga tipa, prostor autonomije kul­ture bio je stalno proširivan i bilo je moguće dosezati razinu mo­dernoga svijeta - barem u najboljim misaonim tokovima i u naj­sretnijim ostvarenjima. Danas o potrebi za reafirmacijom autono­mije kulture malo tko i misli; ona je ponovo na način najvulgar­nije instrumentalizacije stavljena u službu - nacije, partije, drža­ve, vjere, pedagogije...

Dezagregacijom je zahvaćena bosanska kultura i u onom drugom svojemu značenju - u značenju socijalno referentnoga sistema, u kojemu kulturni identitet pojedinca i grupe ne određuje presudno ideološka, politička, nacionalna pripadnost, nego način komuni­ciranja i uzajamnoga razumijevanja. Atribut multikulturalnosti, mehanicistički ponavljan posljed­njih godina do te mjere da je postao ispraznom floskulom, slabo može pomoći u razumijevanju kulturnoga identiteta Bosne. Teže je, ali mnogo produktivnije ići putem uviđanja kompozitne integ­ralnosti kao bitne odrednice bosanskoga kulturnoga identiteta: to je istovremenost jednog zajedničkog i nekoliko posebnih referen­tnih sustava, to jest kulturnih tradicija. Sama suština a i čarolija Bosne i bila je uvijek u toj suptilnoj dijalektici svakodnevnice: ni­kad život nije dopuštao da kompozitnost bude apsolutizirana do granice na kojoj se ukida cjelovitost, niti da cjelovitost postane faktorom potiranja sastavnica. Jedino u skladu s tom dijalektič­kom formulom, izvedenom iz same civilizacijske prakse, moguće je u Bosni bez unutarnjega konflikta biti integralnim baštinikom ogromnoga duhovnoga i kulturnoga naslijedstva ove zemlje, koje je starije, obuhvatnije i mudrije od svakog njezinog modernog, malog, sebičnog etnosa. Naša slavenska, naša kršćanska, naša is­lamska sekvencija bosanske povijesti, samo su mali odsječak u deset tisuća godina kulturnoga i duhovnoga naslijedstva ove zemlje. Svi ti bosanski sedimenti - paleobalkanski, ilirski, antički, slavenski, medijevalni, islamski, katolički, pravoslavni, sefardsko-hebrejski, sav taj istočno-zapadni amalgam, taj panoptikum i pandemonij - sve je to još uvijek jedna nepoznata i zatajena, a stvarna i djelatna Bosna. Ona, koja istodobno uzvisuje i vuče na dno. Uzvisuje onda, kada se doživljuje u punini svojega identite­ta, i kada po njemu participiramo u povijesti svijeta; vuče na dno, ono svoje opasno i mračno dno, kada su na djelu politički projek­ti, koji tu civilizacijsku puninu zamjenjuju etničkim partikularitetom - nasilno, jer to nikad drukčije ne ide.

Mudrost i umijeće nasljeđivanja - to je danas glavna tema suvremenoga svijeta. Hoćemo li da smo njegov dio, ili ćemo svojom voljom biti apsurdni putni­ci u spilbergovskom slijepom rukavcu vremena? Danas je kompozitni bosanski kulturni identitet, dakle, u ru­ševinama. Prisustvujemo zlokobnom trijumfu nacionalnog (tačnije: etnokonfesionalnog) identiteta kao ideološkoga fetiša, u svim trima inačicama podjednako: hrvatsko-katoličkoj, srpsko-pravoslavnoj, bošnjačko-muslimanskoj. Nacionalni identitet, kada se živi i prakticira kao kulturni, mo­že biti plodan; kada se pak živi i prakticira kao ideološki, poguban je. Kultura je po svojemu biću otvorena i priključujuća, a ideologi­ja, nacionalno-religijska pogotovo, zatvorena i isključujuća. Kultura je dinamična struktura, sposobna da prima i da daje. Od tuđega ne zazire nego ga lako čini svojim; nad svojim ne stre­pi nego ga lako daje u promet. Ta sposobnost uključivanja, ta ig­ra razmjene, a ne čišćenje i čistoća, zaloga je punoće identiteta i plodne komunikacije s drugim.

Da, među ozbiljnim ljudima ne bi trebalo biti zavaravanja: narodi mogu propasti, i propadaju, i zemlje mogu propasti, i pro­padaju. Sasvim paradoksalno i ironično: ne u ratu, u ratu se, čak i u najstrašnijim uvjetima, još mogu obraniti osnovne, vitalne funkcije zemlje i naroda. Propadati i propasti mogu baš u ovak­vomu neproduktivnom miru, u žalobnoj svakidašnjici, u kojoj ideološki kliktaji u slavu naroda i njegove kulture hoće da zami­jene svu pustoš te svakidašnjice. Povijest pamti: nikad nije bilo efikasnijega načina da se vlastita zemlja, vlastiti narod otpremi u posvemašnju duhovnu i kulturnu atrofiju, u smrtonosno provinci­jaliziranje i nestanak s mape kulturnih zemalja i naroda. Jedan od ključnih problema današnje Bosne i Her­cegovine, koji i prethodi rješavanju svih drugih (političkih, eko­nomskih, socijalnih), i u isti mah ovisi o njihovu rješenju, leži u području antropološkome. To je psihološko-moralni problem po­mirenja i povratka povjerenja, što je condicio sine qua non opće rekoncilijacije bosanskoga društva. Koliko je problem dubok i težak, najbolje govori činjenica da je to u ovomu trenutku još uvijek svojevrstan tabu. U demistifikaciji toga tabua, te u otpočinjanju prvih koraka pomirenja, nezamjenjivo i nenadoknadivo sredstvo jest dijalog; ona ljudska gesta u kojoj jedni prema drugima stojimo licem u li­ce, jednaki i spremni na razmjenu - razmjenu stanovišta, razloga, argumenata, konačno, razmjenu iskustava u stradanju i patnji, ko­ja ne može ne biti za sve ljude jednaka.

Kad se govori o insuficijenciji dijaloga u današnjoj Bosni i Hercegovini, najčešće se, s mnogo razloga, misli na nedostatak političkoga dijaloga između čvrsto homogeniziranih, u se zatvorenih etničkih zajednica, a zapravo političkih elita ili partija, ko­je tvrde da ih predstavljaju. No, jednako ozbiljan, ako ne i teži i indikativniji problem, jest odsutnost unutarnjega dijaloga, dijaloško-kritičke debate unutar svake od etničko-političkih zajedni­ca. Pokretanje i njegovanje takvoga dijaloga upravo najviše i sprečavaju vladajuće etničke političke i duhovne elite, proglaša­vajući svaki takav pokušaj udarom na općenacionalni interes, sa­boterskim slabljenjem nacionalnih pozicija, ili barem preuranje­nim i štetnim razotkrivanjem „svojih“ slabosti i mana, gurajući tako potpuno neodgovorno vlastiti narod sistematski i sve dublje u politički i kulturni autizam. Nemoguće je razdvajati - koja je od ove dvije dijaloške rela­cije važnija. Važne su obje, važno bi bilo da obje teku paralelno, isprepleteno, baš onako kako su i aspekti stvarnoga života ispre­pleteni, bez obzira na sve naše tragične rascijepljenosti. Etnokratske političke elite i njihovi medijski megafoni nametnuli su i go­tovo pretvorili u neupitno, općevažeće pravilo da svako zagova­ranje ravnopravnoga dijaloga s „onima drugima“ podrazumijeva izdajnički revizionizam spram „naše“, jedino vrijedne, apsolutne istine, da vodi u tzv. izjednačavanje krivice. Istina je upravo obr­nuta. Tek dijalog, ozbiljan, odgovoran, hrabar za suočavanje sa svim činjenicama, može dokinuti nepodnošljivu aporiju koje smo zatočenici: opraštanje i pomirenje neophodno nam je kao uvjet samoga života, a u isti mah od nezaobilazne je važnosti ut­vrditi istinu o događajima minuloga rata. Ali, doista: istinu doga­đaja, a ne politiziranu legendu i upotrebnu falsifikaciju. Takav dijalog, to permanentno kritičko propitivanje, kojemu je vodilja ljubav spram istine i ove nesretne zemlje, a ne jednok­ratni politički ili koji drugi interes, ne može se očekivati ni od ko­ga nego od intelektualaca i neovisne medijske javnosti.

Tako se u nas, po tko zna koji put, opet aktualizira i dramatizira pitanje od­govornosti intelektualaca za obavljanje onoga jedinoga posla u kojemu su kvalificirani: formuliranje problema i stupanje u slo­bodnu, neucijenjenu dijalošku raspravu s drukčijim stanovištima. To je drugo ime za stvaranje normalnoga, civiliziranog životno­ga i društvenog ambijenta. Pred intelektualnom i znanstvenom javnošću u Bosni i Hercegovini stoje, dakle, kao prvorazredni izazovi mnoga neobdjelana područja i mnoga otvorena pitanja od čijega propitivanja i artikuliranja bitno ovisi osviješteno samorazumijevanje. Ona zadiru u sve oblasti i discipline, koje se tiču ob­lika i struktura društvenoga života, kulture, mentaliteta u Bosni, što uvijek implicira i širi prostor jugoistočne Evrope: povijest, re­ligija, kultura, antropologija, umjetnost, književnost, jezik, poli­tika, ekonomija, pravo... Bitno duhovno iskustvo toga prostora jest iskustvo kohabitacije i alteriteta, stjecano kroz povijesnu svakodnevnicu života u prostoru interferencije različitih civilizacija. Prevlast ideoloških koncepata u prošlosti, a naša prošlost traje i danas, nije omogućavala sagledavanje punine toga iskustva. Po­nešto od toga prepoznato je i memorirano u književnosti, intuicijskim načinima koji su njoj svojstveni, ali diskurzivno mišljenje i oblikovanje tek treba da se suoči s neiscrpnim izazovima toga is­kustva. U današnjemu svijetu, nakon povijesnoga sloma antagonističkih koncepata (borba klasa, borba blokova, konfliktna bipo­larnost svijeta, itd.), to iskustvo najedanput stječe globalnu važ­nost i aktualitet. (1998)