Ivan Lovrenović: Post factum, 1993-2021.
Kao da ga nikada nisam vidio, kamoli napisao, čitam zapis kojim se završava knjiga Ex tenebris, sarajevski dnevnik. Terminološka napomena: pisan je u ljeto 1993, dok još nije bio održan Bošnjački sabor na kojemu je nacionalno ime Muslimani promijenjeno u Bošnjaci.
Knjigu su objavili Božo Rudež i Bože Čović u izdavačkoj kući AGM u Zagrebu, u biblioteci Crni dossier, koju je likovno oblikovao Nenad Dogan. Korice su opremljene crno-bijelim fotografijama Zorana Filipovića i Milomira Kovačevića Strašnog. Tri imena, tri majstora, tri poetike.
POST FACTUM
Početkom rujna 1993., kada je ovu knjigu trebalo zaključiti i predati je tiskarskim strojevima, svršetak bosanske tragedije nije se još ni nazirao.
Danas, najsažetija rekapitulacija glasi ovako: Srbija je posredstvom bosanske mutacije JNA i vojnoterorističke organizacije (inače parlamentarne stranke SDS!) napala Bosnu i Hercegovinu razrađenim metodama: masovnim ubijanjem civila, divljačkim razaranjem gradova, silovanjima, etničkim čišćenjem, konclogorima. Rezultat je takve srpske politike: razorena, spaljena i opustošena zemlja, preko stotinu tisuća poginulih, stotinu tisuća ranjenih i invalida, kolone prognanih i izgnanih. Apokaliptična slika međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine, članice UN, na pragu 21. stoljeća.
Bosanska (muslimanska) vlast nemoćno je i fatalistički sve stavila na kartu žrtve (u kojoj su glavni ulog muslimanski narod i grad Sarajevo), nadajući se vojnoj intervenciji Zapada. Zalažući se deklarativno za demokratski ustrojenu multietničku državu, ta bosanska vlast, odnosno muslimanska politička filozofija, nikada nije jasno i dosljedno, sa svim posljedicama što iz toga slijede, razlučila svoju državnu, bosanskohercegovačku, od svoje partikularne, muslimanske etničke politike. Rezultat je takve politike: suglasnost na etničku podjelu Bosne i Hercegovine, gubitak državnoga teritorija, dnevna promjena saveznika, politički poker sa zemljovidima i državnim granicama. Riječju, gubitak političkog i državnog subjektiviteta.
Hrvatska politika sve vrijeme, svojim postupcima, izjavama i odlukama, zapravo (pro)vodi kvazihrvatsku nacionalnu politiku. Poput muslimanske, i hrvatska je politička bilanca u BiH tragična i katastrofalna. Ponajprije, takva politika djelotvorno potpomaže ostvarenju glavnoga sprskog cilja - uništenju Bosne i Hercegovine kao države, dakle i države Hrvata. Ona nužno dovodi do rata s Muslimanima, a u tom ratu neizbježna je posljedica stradanje i izgon Hrvata iz Bosne, one Bosne u kojoj su oni kao civilizacijska komponenta „sol zemlje“ već tisućljeće.
Takva politika, najzad, proizvodi propast bosanskoga hrvatstva kao demografske i kao povijesno-kulturne i duhovne činjenice. Ona, konačno, dovodi do kobnoga getoiziranja hrvatstva u kamenjar desetak općina zapadne Hercegovine. Tako su bosanski Hrvati zatečeni u najtežem trenutku svoje povijesti od propasti stare srednjovjekovne kraljevine Bosne 1463. godine!
Međunarodna zajednica pak tu balkansku ratnu oluju u kojoj sagorijevaju narodi i države, motri i procjenjuje po priznatoj formuli: neka svatko uzme vojskom koliko može, pa ćemo onda naknadno predložiti političko rješenje.
Što će biti dalje? To, naravno, ne može znati nitko.
Ali, sve je zapravo već bilo. Ne može, naime, biti ničega više, ničega dalje, nakon pobjede zločina. A on, kako danas stoje stvari, jest pobijedio: ljudi su nahuškani da se počnu mrziti kao narodi, mržnja je postala najjači osjećaj, zločin je postao poželjan oblik ponašanja. Kada se to dogodi, sve je moguće. Pa i ovo što se danas s nama događa. Sve je tada samo stvar tehnike i njegovanja mržnje.