Ivan Lovrenović: PREVARENA PJESMA
Iz dnevničkih zapisa
Čitam u svježe izašlom književnom časopisu novu pjesmu uglednoga hrvatskog pjesnika Stupnjevi samoće:
„Velika je samoća pjesnika / Ali je ona upućena publici, čitatelju / Od kojeg se traži samilost / Ili utjeha. // Veća je samoća Jobova / Kada ga Bog iskušava / I on proklinje svoju majku / Što ga je donijela na svijet. // Najveća je samoća Huse Alića / Koji je bio na službenom putu / Kad su Nijemci bombardirali / Banju Luku. // Pala je bomba na njegovu kuću i usmrtila mu ženu / i sve tri kćeri. // Dok se obavljala dženaza / Naletjeli su opet bombarderi / I sav se svijet razbježao. // Sa smrću što je vrebala iz oblaka / Huso je uzeo lopatu i sam dugo / zatrpavao četiri svoje ljubavi / Do posljednjeg grumena zemlje.“
Motiv Huse Alića i njegove obiteljske tragedije pjesnik je mogao naći u Sarajevskom nekrologiju Alije Nametka, a zabilježen je i u knjizi Dva vijeka, jedan vijek, gdje je preuzet iz Nametka, „prepjevan i preuređen“ (Mirko Kovač), ali činjenično neoskvrnjen. Ukratko: nesretni Husejn Alić, sarajevski profesor matematike, bio je dobar poznanik i kolega Ante Pavelića još iz opozicijskih klupa u parlamentu Kraljevine Jugoslavije. Stekavši državu i postavši joj poglavnikom, Pavelić ga postavi za velikoga župana župe Sana-Luka sa sjedištem u Banjoj Luci. Razlog „službenom putu“, zbog kojega Alić nije bio kod kuće kad su aviobombe pobile njegovu čeljad, bila je konferencija velikih župana u Zagrebu. Poslije rata nove vlasti su ga držale jedno vrijeme u istražnom zatvoru, ali je pušten bez suđenja. "Dosta ga je sudbina osudila" - veli nekrologist. Poživio je do 1962. godine.
U pjesmi je sve to zanemareno, prešućeno, pa neupućen čitalac može o Aliću misliti da je bio kakav smjerni merhametlija, anonimni čovjek-mrav. Pjesma može sve, pa može i tako. Ali kada je, kao ova, stilsko-poetički sva sazdana na faktualno-povijesnom podatku, ne može varati o činjenicama na kojima se gradi, a da se ne ogriješi sama o sebe. Prijevara leži u distihu: „Kad su Nijemci bombardirali / Banju Luku“. Godina je 1944, Banja Luka je u Endehaziji, njome vlada Pavelić, bombe ne padaju iz njemačkih aviona, nego iz angloameričkih savezničkih. Kad pjesnik to sve dobro zna, zašto mu treba da su bombe njemačke?
Ako su bombe savezničke a Husejn Alić ustaša, na tzv. „pogrešnoj strani historije“, njegova ljudska tragedija ne može imati veličinu i dostojanstvo, gradus Husejnove samoće biva ništavan, pa od pjesme nema ništa; napravimo ga, dakle, žrtvom nacizma-fašizma - to je sav (bez)smisao ovoga nedostojnog trika. Facit: njime je trivijaliziran tragizam jedne konkretne ljudske sudbine, njime je prevarena poezija.