Ivan Lovrenović

Fragmenti dnevničkih zapisa

MARUNA

15. veljače 1999.

Vrućega osamnaestog lipnja 1991. još nije bilo rata, ni onoga desetodnevnog drôle de guerre u Sloveniji. Bilo je žestoke krize, koja je drmala zemljom, onom ondašnjom, bilo je općega osjećaja strepnje, i bili su već, samo što to nismo znali, intimni Tuđman-Milošević razgovori u Karađorđevu i u Tikvešu.

Datum sam upamtio: izdavali smo tada u Sarajevu, na potpuno prijateljskoj i dobrovoljačkoj osnovi, mjesečnik Obzor što ga je držao Pero Buntić, fantazirajući da bi trebalo i da bi bilo moguće artikulirati bosansko-hrvatski diksurs, koji ne bi bio u konfliktu s vlastitom stvarnošću. Toga dana imali smo javno predstavljanje magazina u Zagrebu.

Dugo u noć nakon toga, ostalo je u razgovoru poveliko društvo. Tko s kime, ne sjećam se više, ja sam se bio usredotočio na Borisa Marunu. Valjda zato što je bio povratnički egzotičan i za mene gotovo uvredljivo proturječan: inteligentan k’o đavo, a vruć tuđmanovac!

Upoznali smo se prethodne jeseni, kratko po njegovu povratku u domovinu. Vraćao sam se iz Frankfurta sa sajma knjiga, u Zagrebu nije bilo odmah leta u Sarajevo pa je valjalo prenoćiti. Zvao sam Stipu Čuića da se nađemo na piću. U društvu sam sa Stevanom Tontićem, sjedimo u kafani „Dubrovnik“, eto Čuića a s njime i - Maruna. Upoznajemo se unakrsno. Hrvatska je u euforiji proljetošnjih izbora i pobjede Tuđmana i HDZ-a, očekuju se izbori u Bosni za mjesec dana. I Maruna je euforičan, duhovit. Živo sam upamtio taj susret i tu atmosferu.

Od tada Tuđman je već u više navrata, nestrpljiv i nasilan kakav je već bio, razglasio svoj stav spram Bosne. Svega smo žestokoga, sve kroz neki simpatijski fluid, Maruna i ja jedan drugomu rekli te noći vrućega osamnaestoga lipnja 1991. Služeći se blajburškom metaforom, tada još po inerciji konspirativnom i patetičnom, a govoreći iz perspektive Bosne, popeo sam mu se na glavu dokazujući da je Tuđmanova polito-logika “ako Srbija uzme svoj dio, i mi ćemo svoj” sigurna propast Bosne a za tamošnje Hrvate katastrofa kobnija od Bleiburga. O nepravdi i zlu prema Muslimanima, da i ne govorimo!

Ostali smo prijatelji, razumjeli se nismo.

MERSUDIN - SNAGA VJERE

Svibanj 2014.

Ležim u parku, na postelji – dušek, plahta, jastuk, deka – sve je tu, upravo sam se probudio. Prilazi pas, žut, čupav, golem, nesretan, diže jednu nogu i gura mi je pod nos, kaže: „Hajde, hajde!“ Vidim, zabolo mu se palidrvce u mekotu šape. Vadim palidrvce, a pas me ljubi svuda po licu. Guram ga od sebe jer je prljav i zapušten pa se bojim kakve zaraze. Od silne zahvalnosti on me počne zapišavati ogromnim mlazom, svuda po pokrivaču, odgonim ga ali on se ne predaje, zapišava me dalje s izrazom: kako ne ću, znaš li kakve si me muke oslobodio!

Potom se mučim: ubi me smrad pasje mokraće, mokar sam vas, preturam po maloj torbici u kojoj su mi zgurane nošene ali suhe stvari – gaće, potkošulja, košulja, hlače, i to mi teško ide, nikako da ih iskopam. Uto dolaze nekakvi mladići, napola im je smiješno, napola suučestvuju s mojom mukom. Tek će jedan, kao da mi je nekako poznat: znam li šta je s Mersudinom Tatarevićem? Ne znam, valjda je dolje negdje, u Sandžaku – odgovaram, i dodajem, odjedanput siguran: ili je napisao remek-djelo, ili je koga ubio. I znam, sasvim bistro, da je Mersudin Kedin, i živo se sjećam, Kedo je u mome djetinjstvu bio idol: robustan centarfor gradske „Slobode“, koji je na igralištu na Luci zabijao golove topovskim šutom. Kad se spremao da puca penal, golmani su bježali s gola. Mladić se smije, potvrđuje, biva, takav je i Mersudin, dobro sam ga opisao.

Razbuđen i budan tražim, potom, u dr. Smailovića ima li to ime, koje nikada u životu nisam čuo ni sreo, i kakvo mu je značenje. Ima! Mersudin – snaga vjere. Uz naznaku: rijetko.

POEZIJA I NEPOZNATE MOGUĆNOSTI POZNATOGA JEZIKA

8. rujna 2017.

Poezija je čaranje, sažimanje, zaumnost, ona gleda unutra. Proza se otvara vanjskom svijetu, htjela bi ga obuhvatiti opisivanjem, razumijevanjem. I još dok to nisam čestito ni izgovorio, žurim da se opovrgnem: obje se tvrdnje jednako odnose na jedno i na drugo. Proza bez poezije u sebi, poezija bez proznoga ideala u sebi - teško mogu biti ozbiljna književnost. Izvorno, poeziji pripada povlašteno mjesto u čovjekovoj sposobnosti da svojim činjenjem privede u postojanje nešto čega prije njegovoga čina nije bilo, niti je bilo zamislivo da ga može biti. Sve je to u poeziji moguće zato, što ona otkriva nepoznate mogućnosti poznatoga jezika, a to je valjda najveća i najvažnija avantura ljudskoga duha.

SMRT I ŽIVOT U VLASTI JEZIKA

2012.

U Bibliji (Liber proverbiorum 18, 21) sentencija: „Mors et vita in manu linguae; qui diligunt eam, comedent fructus eius.“ (Nova Vulgata, 1986)

Prevođena je u nas različito.

„Smrt i život u ruci od jezieka: koji ga ljube jesti će plode njegove.“ (Bartul Kašić)

„Smrt, i život u ruci jezika: koiga miluju, jestiće plode njegove.“ (Matija Petar Katančić)

„Smrt je i život u vlasti jeziku, i ko ga miluje, ješće plod njegov.“ (Đuro Daničić)

„Smrt i život u vlasti su jeziku, a tko ga miluje, jede od ploda njegova.“ (Tomislav Ladan na temelju Antuna Sovića)

„Smrt i život u vlasti su jezika; tko se s njim sprijatelji, plode mu uživa.“ (Silvije Grubišić)

„Smrt i život u vlasti su jezika; tko ga upotrijebi marljivo, uživat će njegov plod.“ (Ivan Evanđelista Šarić)

Kako to jezik drži u ruci i život i smrt? Kako to jezik vlada životom i smrću? I kako ćemo to jesti plode njegove, ako ga uzmilujemo?

Moćno i sugestivno, i jednako zagonetno. Taman kao u Wittgensteina.

STARE NAŠE KUĆE

Rujan 1998.

Noćna šetnja mračnim Jajcem. Ispod Medvid kule, pokraj Sv. Luke, uz grad do portala tvrđave. Niz grad, kroz kulu-kapiju, pa fratarskom stazom s isprovaljivanim podzidama prema čaršiji. Kroz Banjalučku kapiju, niz Varoš. Stara bosanska kuća, na četiri vode, velika, otmjena, u strani, s verandom preko cijeloga pročelja – viša strana gleda na Vrbas i na cijelu dolinu prema Lučini i Podmilačju, napuštena, posrnula, zarasla, hladnoća i memla biju iz provaljenoga podruma s masivnim kamenim portalom na luk. Iznenadno ganuće, potresenost, riječi koje čuješ u sebi, bez smisla i sintakse: „stare naše kuće, stare naše kuće...” Na Kozlučkom mostu hladna struja iz mračnog kanjona Vrbasa, uz Kozluk zagledaš hoćeš li poznati kuću u kojoj si noćio kao dijete. Natrag niz Kozluk, do samostana i srušene crkve, pa nalijevo uz Varoš do odvojka, desno – stara kuća Nike i Ane Lovrinovića, u potpunom mraku, propala, provaljena, nagnuta, sablasna. Gdje su generacije, gdje su tople večeri. Priča o prababi Klari koja je curom bila ljepotica-pjevačica da joj ravne do Travnika ni u cilom Travniku bilo nije. Bila joj takmac cura muslimanka na gradu, pa bi se nadpjevavale preko Vrbasa – prva s bunara u Kozluku, druga s Tabije. Tada bi bezi na Tabiji, kažu, zapovijedali da se šuti: „Klara piva!“, a po mahalama bi se sve umirilo, malo i veliko. Imala šestericu braće, pa kad bi išla na vodu, pratila je sva šesterica s golim noževima u rukama, da joj lipotu i poštenje od turaka brane. Natrag kroz grad, prazan, mračan. Melankolija ne da do daha.

STRAŠNI, ANĐEO PAMĆENJA

3. ožujka 2016.

Kakvo je to oko, kakva je to duša! Ili je to dvoje zapravo nedjeljivo jedno: fotografsko oko, ljudska duša - Milomir Kovačević.

Pogledaj sliku: jedan klik Kovačevićevoga promrzlog prsta na okidaču sleđenoga fotoaparata, i izađe kadar savršene čvrstine i dubine, kao da ga je konstruirao čarobnjak perspektive Piero della Francesca, kao da ga je sanjao najveći pjesnik crnobijele filmske skale Andrej Tarkovski (vidi: Ivanovo djetinjstvo, Andrej Rubljov).

Jedna od sarajevskih zima iz opsade. Na ugaženom prljavom snijegu gradske ulice pod drvoredom tri figure u prvom planu upravo dovršavaju ono što su neki drugi, jači, već obavili: jedno od stabala iz drvoreda oboreno je, razrezano i već razneseno (to ne vidimo, ali znamo: do maločas to je na ovome mjestu bio glavni događaj), a oni kupe mrvice  - iverje, grančice, koje će dostajati za jednu-dvije tanke vatrice. Drvene letve s gradskih klupa već su davno otrgnute i odnesene, njihovi betonski postamenti strše pusti, besmisleni. U dubini, lijevo, jedna sivocrna silueta među jednako sivocrnim stablima, kao utvara, desno skupina figura - sve se to, leđima okrenuto, udaljuje od nas u maglu. Samo jedan auto, i on kao utvara, jedva vidljiv, bez svjetala, ide prema nama. Dominantna figura najbliža objektivu, malo je ekscentrirana udesno što ritamski dinamizira cijeli kadar, i njoj gledamo u leđa, sva je u crnome, pod crnom kapuljačom - muška, ženska, to se ne može znati - vuče za sobom neka priručna kolica natrpana tankim šibljem.

Studen. Nju slika ne opisuje, ona se opisati ne da, slika je donosi, tačnije: ona iz slike bije - ona ljuta studen koja se već ugnijezdila u kosti, ne znaš gdje ti je gora, među ledenim kućnim zidovima ili ovdje, na ulici. Nju, tu studen Kovačevićeva fotografija uspijeva likovno materijalizirati, vizualizirati, a to može samo umjetnik koji je već prerastao zanat, majstorstvo, i sav se sjedinio sa svojim pozivom, sa svojim objektivom.

Fotografije Milomira Kovačevića Strašnog pamte bolje, jače, tačnije od svega našeg sjećanja, od svih naših zapamćenja kad ih verbaliziramo, ono Sarajevo iz opsade, koje se već preselilo u nesigurnu zonu između pamćenja i nepamćenja, koje ne zna što bi sa sobom...

Kad je rat stao, sa svojim sarajevskim negativima Kovačević je otišao u Pariz. Otišao je da bi mogao ostati; da bi svoju dušu spasio od svega poslije. Sad nam vraća i daruje vlastitu nevinost, vlastito iskustvo u čistom stanju - Strašni je anđeo pamćenja.

Hoćemo li ga prepoznati, jesmo li to zaslužili?

SUNCE IZNAD GLAVICE, NA ZALAZU

Kolovoz 2007.

U prozoru sobe u staroj varcarskoj kući lomilo se sunce na zalazu iznad Glavice, lomilo se kroz petolitarske staklene galone s babinom đulsijom, lomilo se blijedorumenim, blistavim odsjajem, kao u kakvom Rumijevom stihu. Nikada više ne ću ugledati zalaz nad Glavicom. Da ga i ugledam, ne bih ga vidio.

SVETI GRGUR, OTOK

2010.

Prva polovica šezdesetih, u političkom smislu još uvijek „rankovićevsko” doba, ali sa socijalističkim monolitom koji je u kulturnome i subkulturnom smislu već bio poprilično razdrman. Svakodnevni život bio je ispunjen krajnjom studentskom oskudicom ali istovremeno i punim, gotovo raskošnim intenzitetom života. Mene je školovala majka, radeći kao administrativna radnica s minimalnom plaćom, i ja ni danas ne razumijem kako je to uopće uspijevala. Da, pomoćno sredstvo bili su paketi, oh, ti sjajni paketi od kuće s domaćim namirnicama, pa si bio opskrbljen za pola mjeseca. Istovremeno, postojala je i osjećala se tamna politička sjena nad cijelim tim načinom života. Počneš, recimo, primjećivati kako već neko vrijeme nema čovjeka! Nije ti bio osobito blizak, ali pojavljivao se u širem društvu, i sad odjednom primijetiš kako ga nema – nema ga ni kroz mjesec, ni kroz dva, nema ga godinu. A onda se pronese neki tihi, potmuli glas, ne znaš ni od koga je krenuo, da je čovjek zaglavio, bez suda i osude, samo ga je policija maknula. Pa prvi put čuješ za ime otoka – Sveti Grgur, i odmah nepogrešivo, i bez posebnih objašnjenja, osjetiš da je to ukleto, strašno mjesto. Poslije se čovjek i pojavi, ali to više nije isti čovjek – siv u licu, bez svih zuba i bez osmijeha, hoda nekako postrance, kao da se krije od sebe samoga. Niti ga što pitamo, niti on što govori.

(U dijalogu s Miljenkom Jergovićem u zajedničkoj knjizi Bosna i Hercegovina - budućnost nezavršenog rata, 2010.)

SVETI CIGANIN

4. svibnja 1997.

Na popis svojih blaženika Katolička crkva stavila je prvog Ciganina. Papa je beatificirao Ceferina Jimeneza Mala, zvanoga El Pele. Nosio je karizmu priproste pobožnosti, a glavom je platio kada je usred španjolskoga građanskog rata branio, kažu, nekog svećenika da ga ne ubiju bezbožni komunisti. Koji dan prije, obilježavala se šezdeseta obljetnica bombardiranja Guernice, u kojoj je, godinu nakon El Peleove smrti, glave izgubilo na tisuće ljudi od fašista, jednako bezbožnih. Ne treba sumnjati da bi božji čovjek El Pele i u ovim mučenici­ma prepoznao svoj svijet. Lijepa vijest o Ciganinu-blaženiku obas­jala je na trenutak čak i mrtvo dosadne tv-ekrane: zagrebački Ciganin Ragib, blažen i razgaljen, govori kako, eto, „sada konačno i mi Cigani imamo svojega sveca i zaštitnika“. Na primjedbu da je on, ipak, musliman, odgovara: „Pa, kaj s tim, on je sada naš i bit će zauvijek.“

SUNCOKRET DISIDENT

5. listopada 2010.

Ima u bašči u Vere mala kolonija suncokreta, njih pet.
Četiri (familijarizirali smo se, pa ću reći: četverica)
ponašaju se uredno, u skladu sa svojom prirodom:
gledaju u sunce, glave su im stalno prema suncu. Pčele
ih posjećuju, rade, srču.

Jedan, onaj peti, ni mukajet. Okrenuo glavu od sunca,
na drugu stranu. Zainteresirao nas, pratimo ga cijelo
kasno ljeto, ni na tren ne pomišlja da se okrene, smrtno
je dosljedan svome izboru, svome stavu. Pokoja pčela i
na nj sleti, nisu one izbirljive, one znaju samo za svoj
posao, svoj zadatak.

Za koji dan ohladit će se nebo i zemlja, eto prave jeseni,
za njom će i mračna zima sarajevska.

Izglēdāmo: kojemu će prvom od peterice klonuti glava.
Nelogično, pomalo nerazumno, navijamo za ludoga
disidenta.

SUTRA ĆE SE UMRIJETI

2017.

Nezadovoljstvo sobom. Sutra će se umrijeti, cijeli život je za tobom, cijeli život pun baktanja - sa životom samim, s drugima oko sebe, sa sobom najviše, te s pisanjem kao samozadanim glavnim poslom. Nezadovoljstvo svime nabrojanim. Život, svoj život - nisi umio imati u svojim rukama, osmisliti ga po svome, izmaknuo se. Do drugih nisi umio naći pravoga puta, pa si - logično - ostao bez njih. Je li nekomu od njih žao što je zbog toga ostao bez tebe - ne znaš. Pisanje! Tek to je razlog i izvor nezadovoljstva. Nitko bolje od tebe samoga ne zna koliko onoga što si imao i trebao pisati nije napisano, a koliko od onoga što napisano jest, nije tvoje, bez njega se moglo.

ШАЙХЛИСЛАМОВА I CHRISTIANO – TIJELO I NOVAC, ZAJEDNIČKI RAJ

10. rujna 2012.

Kada je Ирина Шайхлисламова 1986. godine rođena u nekom blatnom seocetu u blizini gradića  Jemanzelinska, Čeljabinska oblast, sve je to još bio crveni imperij, Sovjetski Savez, pa ni susjedni Kazahstan nije bio inozemstvo. Otac joj je rano umro – kažu dostupni podaci – pa je majka, nastavnica muzike, morala naporno raditi, dva posla, da bi nju i sestru Tatjanu mogla hraniti i školovati.

Šayh al-islām – tako transkribira pojam iz kojega je nastalo Irinino prezime Nerkez Smailagić u   svojemu Leksikonu islama, posthumno objavljenom u Sarajevu 1990. godine, u učenoj natuknici o njegovome značenju i o svim transformacijama koje je pojam pretrpio kroz stoljeća islama u Osmanskome Carstvu i drugim islamskim zemljama. Netko od Irininih tatarskih predaka – djed, pradjed? – očigledno nosio je tu časnu titulu lokalnoga islamskog uglednika u nekom selu oko Jemanzelinska, naselja što je kao pogranična utvrda, stanica, osnovano 1747. godine na rječici Jemanzelinka. Sasvim blizu, u istome južnouralskom kraju, osnovan je dvjesto godina kasnije, 1947, Kočkarlag, logor u sklopu gigantskoga Staljinovog sistema Gulag, u kojemu su kažnjeničke ruke kopale glasovito kočkarsko zlato.

Danas je ona, sa svojim tijelom odaliske i sa svojim smaragdnim očima dženetske hurije, planetarna zvijezda blještavoga i površnog fashion svijeta, istoga u kojemu svijetli i nauljena mišićava figura polupismenoga robota nogometne igre, rođenog u jednako zaturenoj provinciji, ali oceanskoj, na drugome kraju svijeta, u Funchalu na Madeiri, tisuću kilometara daleko od Lisabona. Ona: Ирина Шайхлисламова, on: Christiano Ronaldo. Danas su, čita se u glamuroznim rubrikama, zajedno, sutra već tko zna…

Kakav je samo to melting-pot na rusko-sovjetski način bio, u kojemu su se čeljad kroz generaciju-dvije, u temeljitome identitetnom pretapanju, preoblikovala i vjerski i etnički i jezično i ideološki! A kakav li je tek današnji globalizacijski topionički lonac, u kojemu se sve to kombinira i dovršava, kao idealna slika zajedničkog raja s blještavih naslovnica i luksurioznih spotova, gdje caruju rafinirano erotizirana tijela, a zamamnije od svih reklamiranih parfema iz pozadine miriše – novac.

ŠTO JE ONDA OVAJ BOL

2017.

Bol zbog besmislenosti. Otkuda onda bol? (Gledajući obiteljske fotose: djeca, nade, osmijesi, budući život, koji je već prošao...) Ako je besmisleno i besciljno i to što se živi, i to što se ne će biti – što je onda ovaj bol koji se pred time javlja, razdiruć, žestok.

TREPTAJ, STARI ZASPALI

31. listopada 1978.

Ima u čovjeku skriveni rezervat u kojem miruju davni treptaji duše, koji su – mi sami. Nailaze i prolaze godine, zbivaju se zbivanja – s nama, u nama, oko nas – plovimo u zbivanjima, lomi nas život, oblačimo na se obličja i haljinke o kojima ni sanjali nismo, igramo uloge, katkad i s velikom strašću, uvjereni da su prave, da smo to – mi sami. Tako nas gledaju i uzimaju, vrlo ozbiljno, borimo se za važne i velike stvari, sve veće od većih i važnije od važnijih, stječemo i zadobivamo habituse i nimbuse po kojima se legitimiramo i bivamo legitimirani, jednom riječju: gradimo „svoj život”, svoje „ime”, i takvi prohodimo svijetom, između ljudi, bivamo utaboreni u tabore – „svoje” nasuprot „njihovima”; u svom taboru primljeni kao svoji, od njihovoga kao oni tamo. A sve je – dim, fikcija, ništa. I dovoljno je da naiđe trenutak, najbanalniji trenutak kakvima su svi dani krcati kao mogućnošću, trenutak pred ogledalom za vrijeme brijanja, ili jutarnji dolazak na posao uz neočekivanu asocijaciju izazvanu kakvim starim dvorištem u koje zirnemo u prolazu, ili prosto određenom nijansom maglenog oktobarskog jutra; dovoljan je takav nemjerljivi djelić trenutka pa da u nama propjeva ili procvili – sad svejedno – zaspali stari treptaj, pa da uvijek ponovo shvatiš isto: da si netko drugi i nešto drugo, a da je sve „ovo” uistinu fikcija, dim, ništa.