Ivan Lovrenović

Proboj marokanskih nogometaša do polufinala svjetskog prvenstva praćen je - izvješćivali su mediji - frenetičnim oduševljenjem širom arapskoga i muslimanskog svijeta, kako i spada. Neizostavan detalj u tim slavljima bile su palestinske zastave, čime se izražavala masovna podrška tom nesretnom narodu, kojemu se krvavi Dvadeseti vijek nesmiljeno produžuje i u Dvadesetprvi, bez realnih izgleda za promjenu, za poboljšanje.

Svačija je muka jedinstvena, ničija se muka ne smije relativizirati („niko ničijega vaja ne zna do kraja“ - govorila je moja baka). Tragedija Palestinaca nije manja zato što u svijetu - odvratnom svijetu krvi i bespravlja i unebovapijuće nejednakosti - ima na desetine ljudskih grupa i naroda u sličnom položaju, na svima kontinentima. Ne smijem ih nabrajati, jer nisam dovoljno upućen, a izostaviti samo jedan od tih naroda bilo bi ravno zločinu.

Ali, gledajući marokanske navijače kako s razvijenim palestinskim zastavama proslavljaju pobjede i plasman svojih nogometaša, kako ne pomisliti na drugi jedan narod, koji također već pola stoljeća čeka slobodu - porobljen od Maroka.

Tko se još sjeća Saharaca (Sahrawi, Sahrui, Hassaniya - ili kako ih se već sve ne naziva), naroda Zapadne Sahare (nekada Španjolske Sahare), arapskoga, muslimanskog, čiji teritorij je nakon odstupa Španjolske 1975. godine Maroko u „zelenom maršu“ okupirao zajedno sa susjednom Mauretanijom, koja se ubrzo povukla. U međuvremenu Kraljevina Maroko, meka holivudske filmografije i miljenica Zapada, uspjela je osigurati svoje pravo na Zapadnu Saharu kod najjačih - u Washingtonu. Obećani referendum o samoodređenju naroda Zapadne Sahare, o statusu njegove polupriznate Saharske Arapske Demokratske Republike (SADR) i njezina teritorija, do danas nije proveden.

Dotle: Maroko je smjerom sjever-jug duž cijele zemlje izgradio zid, neobično „neprimijećen“ od svjetske javnosti, dug 2.700 km i dodatno utvrđen minskim poljima, kojim je razdvaja i od gerilskih akcija fronta POLISARIO, danas umrtvljenog, štiti širi zapadni, atlantski dio zemlje, kojim vlada i u kojemu eksploatira bogata nalazišta fosfata. S druge, istočne strane zida je pustoš, slabo naseljena, kojom vlada POLISARIO, s podrškom Alžira. Saharci, koji su pristalice POLISARIJA i SADR-a, tavore u tom dijelu zemlje, ili su izbjeglički rasijani po svijetu, ili lagerovani u prekograničnim izbjegličkim kampovima. Oko 125.000 ima ih samo oko alžirskih gradova Tindouf i Rabouni u logorima Laayoune, Ausserd, Boujdour, Smara, Dakhla (svi nazivi po imenima gradova pod marokanskom okupacijom).

U svojim starim papirima, bijednim ostacima ostataka, pronalazim zapis iz 4. novembra godine 1975. Tu piše: „Španjolska Sahara očekuje marš Marokanaca. Čija je – to nitko ne zna, ni Međunarodni sud u Haagu. Treba je dekolonizirati - od koga, kome? Trista hiljada Marokanaca marširalo je u Španjolsku Saharu, a sad se vraća. Kralj Hasan je naredio marš, a sad naređuje povratak, jer ‘stvari su na putu da se riješe drukčijim načinom’. Onih trista hiljada – kao lutke!” Zapisujući taj lapidarni nadnevak, nisam mogao ni slutiti da će biti bolno aktualan i danas, nakon pola stoljeća, za mnoge cijeli ljudski vijek. 

Od tada do danas doista jesu „stvari riješene drukčijim načinom“: to za Maroko znači da uživa sve benefite jednoga ciničnoga fait accomplija. Za Saharce stvari nisu riješene nikako i tko zna hoće li biti ikada, dok generacije trunu u pijesku izbjegličkih kampova.

Dok su promicale televizijske slike masovnoga slavlja marokanskih i ostalih navijača s palestinskim zastavama koje su se vihorile nad njihovim glavama, pitao sam se: hoće li se itko sjetiti Saharaca i njihove sudbine. Od palestinske zastave njihova se razlikuje samo po amblemu polumjeseca sa zvijezdom, upisanom u središnje, bijelo polje.