Ivan Lovrenović

Sarajevska gradonačelnica u zanosu obznanjuje javnosti kako nju srednjovjekovna Bosna, njezina državnost i kralj Tvrtko ispunjavaju ponosom i ljubavlju, te ozbiljno planira da se u Sarajevu podigne tome velikom kralju spomenik kako dolikuje  - „na konju, s mačem u ruci“. Sve to, pak, na marginama razgovora o netom podignutom spomeniku pobijenima u nedođiji na Kazanima više Sarajeva 1992-93.

Spomenik je tekstom opremila gradonačelnica lično. Tu se poimence nabrojanim „našim ubijenim sugađanima“ izražava „tuga i poštovanje“, obećava vječno sjećanje. O okolnostima pogibije, o tome da su ljudi divljački ubijani ne zbog krivice nego zato što je ubojicama smetalo njihovo ime i porijeklo, različito od njihova, te o tome da su ubojice bili također „naši sugrađani“, organizirani pripadnici Armije RBiH - nema ni riječi. Gradonačelnica svoj tekst i koncept na kojemu on počiva obrazlaže i brani fanatično i pravolinijski, bez truna sumnje. Kakav je to koncept? Lice mu je praznorječivost tanko zašećerena jeftinom patetikom, a naličje - prešućivanje golih, neotklonjivih činjenica, koje bi, istinoljubivo upisane na ovakvom memorijalu, mogle imati ljekovit učinak poštenog suočavanja sa zločinom i zločincima iz „naših redova“. Ništa tačnije i bolje ne otkriva ideološki profil gradonačelnice (i njezinih anonimnih savjetodavaca) kao ova volja za prešućivanjem činjenica. Profil je to banalnoga nacionalizma, i uvredljivoga licemjerja: evo, podignut ćemo taj prokleti spomenik, da to već jednom skinemo s vrata, a da nas ništa ne košta!

A gradonačelničin kralj Tvrtko i njegova srednjovjekovna država? Ništa, nego izraz toga istog nacionalizma. Podesilo se da sam prije cijelih deset godina, baš nekako u ove novembarske  studene dane, sličnim povodom pisao tekst Srednji vijek nije lijek. Nemam  što drugo, nego da ga ponovim:

SREDNJI VIJEK NIJE LIJEK
(22. 11. 2011)

Prolazim danas poslijepodne preko Marijindvora pokraj zgrade Skupštine i Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, i vidim – na uglu ustobočio se nov-novcat, taze stećak iz Donje Zgošće, kao da je iz sira izrezan. To je replika originala staroga cca 600-ak godina, kojega je Ćiro Truhelka negdje 1912. prevezao s izvornoga grobljanskog mjesta kod Kaknja u novosagrađeni Zemaljski muzej. Ovaj klon, dakle, od svojega originala nije udaljen ni 200-300 metara. 

Jedna od najglasnijih i najvidljivijih tekovina mlade demokracije u Bosni i Hercegovini jest – silna pomama za srednjim vijekom. Ima je u svim trima našim nacionalnim sredinama, i u svakoj od njih nije ništa drugo do potraga za „dokazima“  suvremenoga političkog identiteta i kontinuiteta, što najbolje govori koliko su nesigurni i nejasni, i ti identiteti i ti kontinuiteti. Naročito je ta retromanija za srednjim vijekom kao temeljem državnoga kontinuiteta strastvena i maštovita u bosansko-bošnjačkoj javnosti i kulturi. 

Podesilo se da se baš u zadnjim danima augusta zgusnulo nekoliko snažnih manifestacija te dirljive patriotsko-nacionalističke vjere da se u srednjem vijeku, baš kao u kakvom butiku s magijskim pripravcima, mogu pronaći čarobne ljekarije za akutne državno-političke boljke Bosne i Hercegovine. Tako, tih su nas dana mediji učestalo obavještavali o rezultatima natječaja za monumentalni spomenik kralju Tvrtku I koji će biti podignut u Tuzli, pa o performansu izrade kopije velikoga stećka iz Donje Zgošće koja će stajati pred zgradama državnih institucija u Sarajevu, a aktualizirana je i povelja bana Kulina Dubrovčanima izdana na Glavosijek sv. Ivana Krstitelja 29. augusta 1189. godine.

Patriotski zažaren a nestrpljiv čitalac na ovome bi se mjestu mogao sumnjičavo upitati: ima li to ovaj nešto protiv spomenika i ličnosti našega srednjeg vijeka! Baš ništa, ide hitan odgovor. Dapače, tim fascinantnim temama kulturne i političke povijesti potpisnik ovih redaka posvetio je dobre godine života, proučavanja i pisanja, i onda kada je to – davno prije naše mlade i krhke demokracije, za živa komunizma i Jugoslavije - malo koga zanimalo; kada ne samo da nije predstavljalo nikakav politički mainstream ni trend, nego je od mnogih bilo obezvređivano kao passé i démodé, a od službenih faktora nerijetko sumnjičeno kao znak idejnoga natražnjaštva i društvene nepodobnosti.

Sve je, međutim, u razlozima-namjerama i u interpretacijama. Proučavati silno zapletene dinastičko-političke procese i vladarsko-teritorijalne pretenzije na slavenskom jugu u drugoj polovici 14. stoljeća, relacije između ugarskoga dvora, rimskih papa kao i  nadolazećih Turaka, te pojavu bana-kralja Tvrtka koji se javlja na toj pozadini kao politička figura od izvanserijskoga formata; težiti za razumijevanjem i kakvom-takvom rekonstrukcijom konteksta tih pojava – jedna je stvar. Jedna je stvar, također, baviti se srednjovjekovnim nadgrobnim mramorjem u kultno-religijskim, estetsko-kulturalnim i drugim relevantnim aspektima njihove do dana današnjega zagonetne pojave i nerazjašnjene a nepresušne duhovno-umjetničke sugestivnosti. Kao što je jedna stvar i ozbiljno znanstveno (historiografsko, paleografsko, filološko, politološko, socio-ekonomsko...) kontekstualiziranje Kulinove listine, o kakvome kod nas nema ni govora sve od one kako-tako skrpljene ali ipak relevantne knjižice što ju je ANUBIH objavio još predratne 1989. godine povodom osamstote godišnjice izdavanja povelje, s prilozima eminentnih znanstvenika poput Sime Ćirkovića, Asima Pece, Desanke Kovačević-Kojić itd. Kapa dolje i dubok naklon, dakle, i kralju Tvrtku kao krupnoj historijskoj ličnosti, i stećku iz Donje Zgošće kao čudesnome artefaktu, i Kulinovoj povelji kao važnome dokumentu naše davne prošlosti; ozbiljna znanstveno-istraživačka i edukativno-informativna, pa i popularizacijska pažnja trebala bi im biti posvećivana trajno i planski, mnogo više nego do sada. Dobar primjer takvoga pristupa je, recimo, inicijativa da stećci budu uneseni u UNESCO-ovu listu svjetske kulturne baštine, ili, također, velika i vrlo seriozno pripremljena i realizirana izložba stećaka u Zagrebu prije tri godine.

Način, međutim, na koji se sve to ovih dana politički motivira i interpretira, sasvim je druga stvar. Kralj Tvrtko treba biti uspomeničen zato jer bio najveći vladar a njegova Bosna najjača i najveća južnoslavenska država. Kopija stećka iz Zgošće se pravi i postavlja pred zgrade državnih institucija zato što će ona s tog mjesta – kaže gradski politički čelnik – „prenositi svojevrsnu poruku: poruku opstojnosti Bosne i Hercegovine i red je da to oni koji to do sada nisu shvatili shvate“. A Kulinova povelja, to slušamo već godinama, jest ni manje ni više nego „rodni list bosanske državnosti“, „temeljni dokaz historijskog i pravno-političkog postojanja i kontinuiteta državnosti Bosne“. Također, ona je dokaz postojanja bosanskog jezika i bosanskog pisma – bosančice.

Sve skupa – gruba dnevnopolitička vulgarizacija i instrumentalizacija! Iskrivljivanje i osiromašenje historijskoga značenja ovih pojava, njihovo vrednosno srozavanje na puko sredstvo za stjecanja poena u nesmiljenoj utakmici za politički prestiž protiv „onih drugih“, onih koji ne dijele naše političke poglede.

Pogledajmo na stvari nešto drukčije.

Kakav je u današnjoj u Bosni i Hercegovini argument za podizanje spomenika Tvrtku to što je u jednom trenutku bio najjači vladar, s najvećom i najjačom državom? I komu je taj argument namijenjen? Feudalni vladar, u sistemu feudalnih odnosa (ženidbeno-udadbenih, političkih, klasnih, socijalno-ekonomskih...), političar koji, s idejom teritorijalne ekspanzije i uvećanja vlastite moći i posjeda, vješto kombinira vojne osvajačke akcije i dinastičku upražnjenost srpskoga prijestola, pa kao potomak  Nemanjića s jedne strane a s druge rodno povezan s hrvatskim Šubićima, u svome kraljevskom naslovu objedinjuje i Bosnu, i Srbiju, i Primorje i Zapadne strane. Klasični feudalni osvajač ekspanzionist! Danas, recimo, nije nimalo popularan, dapače, krije se k'o zmija noge, argument koji je u doba Jugoslavije nešto značio za Tvrtkovu afirmaciju: objedinivši u svojoj kraljevskoj titulaturi simbolički sve te naše zemlje i krajeve, on je – htjelo se tada misliti – makar izdaleka anticipirao ideju jugoslavenske integracije...

A tek kad bismo u socijalnom smislu tjerali mak na konac (što bi se s nekakvim vražijim razlozima moglo očekivati barem od naših deklariranih ljevičara i socijaldemokrata), mogli bismo se poslužiti žestokom antifeudalnom i antitradicionalističkom, sasvim krležijanskom invektivom Antuna Radića, kada se daleke 1903. godine obraća hrvatskim seljacima: „Ljudi, ne budite ludi! Vi prošlosti nemate, jer prošlost i povijest imaju samo kraljevi i velikaši, vaši gospodari. Prah vaših djedova znao bi vam pričati samo o mukama, ropstvu i sužanjstvu, a ni o kakvoj slavi. Vi u prošlosti nemate ništa, vaša je samo – budućnost, ako u vas bude pameti. Pogledajte sadašnjost, pogledajte oko sebe, koliko vas ima koji istu muku patite, onda ćete veselo gledati u budućnost!“ 

Ili, kako je ono pjevao mladi Crnjanski, netom poslije klaonica najprije balkanskih pa onda Prvoga svjetskog rata: „Nisam ja za srebro ni zlato plako, / niti za Dušanov sjaj. / Ne bih ja rukom za carske dvore mako, / za onaj bludnica raj. // Baš ništa me za crkve duša ne boli, / za silnoga cara dom. / Za grčke ikone poleguša golih / u robovskom hramu mom.“ (Vojnička pesma), i: „Slavi, i oklopnicima, nek umukne poj. / Despotica svetih nek nestane draž. / Gladan i krvav je narod moj. / A sjajna prošlost je laž.“ (Spomen Principu).

I ovdje se, uz bezrezervnu pohvalu, može navesti izvanredan kontraprimjer: za razliku od, kako vidimo, mnogostruko sporne ideje o spomeniku Tvrtku, Tuzla je već prije više godina napravila vrhunsku stvar, evropsku po stilu i domišljatosti, reprezentativnu po estetskoj ostvarenosti, elitnu po velegradskom štihu: ona dva genijalna bronzana šetača na korzu – Ismet Mujezinović i Meša Selimović, jedan prema drugome, i prema svima nama što prolazimo pokraj njih i između njih.

Što je s Kulinovom poveljom? Jedan trgovački ugovor, sastavljen na latinskom jeziku uz dodanu vernakularnu varijantu za lokalnu upotrebu, koji je srećom i slučajem sačuvan, za razliku od mnogih drugih koji nisu. Značaj mu je neosporan – historijski, diplomatički, paleografski, lingvistički, to je u znanosti ustanovljeno davno, ali oni koji ga danas proglašavaju „rodnim listom bosanske državnosti“ kad bi malo hladnije glave poslušali vlastitu egzaltiranu frazu, valjda bi i sami otkrili koliko je ironije u njoj sadržano. Skoro da se kaže: kakav efemeran papir, iz jedne davno propale feudalne državice, takva i državnost.

U jezičnome smislu Kulinova povelja također jest prvorazredan historijski spomenik, i to je davno utvrđeno. No, esencijalistički je i ahistorično tvrditi kako je ona „dokaz postojanja bosanskoga jezika i bosanskoga pisma“. Ta stvar s jezikom i pismom u Kulinovome 12. stoljeću na slavenskome jugu stoji mnogo složenije i procesualnije. Poslije epohalne ćirilometodske jezično-alfabetske standardizacije u 9. stoljeću, u cijelome slavenskom svijetu od Jadrana do Kijeva, i od Soluna do Moravske, funkcioniraju dva pisma, glagoljica i ćirilica, i jedan jezik, u znanosti nazvan staroslavenski. Baš nekako s Kulinovim dobom, ili malo prije njega, i jedno i drugo počelo je na cijelome tom ogromnom prostoru podlijegati polaganom diferenciranju, prilagođavanju pisanoga jezika i pisma osobitostima lokalnoga razvoja u govornome jeziku; pojavi koja je u znanosti nazvana redakcijama. Tek tako i tek u tom smislu možemo, primijenjeno na to doba, govoriti o različitim jezičnim redakcijama i alfabetskim varijantama, pa i bosanskoj. Što ovoj posljednjoj ama baš nikako i nimalo ne oduzima na važnosti ni na bosanskosti, osim u nacionalistički vrućim glavama, kojima nije dovoljno ništa manje od ideje da je njihov jezik, njihovo pismo, njihova država i njihov narod postojao takav kakav je, čvrst, nepromjenljiv, ukrućen – sve tamo od Velikoga Praska pa do danas, i zauvijek.

A ponosna kopija zgošćanskoga stećka pred državnim institucijama? Ne bi mi bilo mrsko da griješim, i rado ću to priznati onomu tko me uvjeri, ali u toj ideji vidim cijeli splet neprikladnih, pogrešnih, kontraproduktivnih, čak i komičnih elemenata. Najprije, već sama zamisao kopiranja, multipliciranja sadrži u sebi nešto od sakrilegija, i u bukvalnome značenju, jer, zaboga, ipak se radi o obilježju s nečijega groba, ali i u nekom prenesenom smislu – ta, riječ je o vrhunskoj umjetnini iz kulturne baštine. Bojat se, sutra će se svaki načelnik i najmanje bosanske općine smatrati neuspješnim upravljačem i nedovoljnim patriotom ako pred svoju općinsku zgradu ne posadi kopiju stećka iz Zgošće, sklepanu od kakvoga lokalnog „umjetnika“. Pa za njim direktori kojekakvih firmi, upravnici škola, obdaništa, vlasnici ugostiteljskih lokala, fitness i welness centara. Lako bi se mogao roditi i kakav unosan biznis serijskoga štancanja zgošćanskoga stećka u raznim veličinama i iz raznih materijala.

Na neki poseban način i na sam izbor spomenika moglo bi se gledati kao pogrešan ili barem neadekvatan. Naime, golemi sljemenjak iz Donje Zgošće u svijetu stećaka zapravo je – „endem“, on je među svima poznatim stećcima, njih cca 70.000, unikalan a ne reprezentativan. (O tomu je uz briljantno znanje ali i s jednako rafiniranom intuicijom pisala pokojna Nada Miletić u svojoj monografiji o stećcima 1982. godine. Dodajem danas, u novembru 2021. godine: u međuvremenu pojavile su se izvanredno elaborirane, sasvim inovativne ikonografske studije Eme Mazrak o dvama zgošćanskim spomenicima - stećku i stupu.) Cjelokupna „arhitektonska“ i likovna izvedba toga spektakularnog mramora, u slobodnoj asocijaciji rečeno, više pripada umjetnosti kakvu, recimo, predstavlja zlatarsko remek-djelo zadarska škrinja sv. Šimuna, nego ičemu što se može vidjeti u umjetnosti stećaka. 

Sporno je, napokon, i mjesto. Prvo, zato što se original ovoga spomenika nalazi samo stotinu-dvjesto metara dalje, u prelijepoj bašči Zemaljskoga muzeja! Drugo, zato što se ovakvom prenamjenom mjesta vrši gruba profanacija: nečiji nadgrobni spomenik iz 14/15. stoljeća (makar bio i kopija) instalira se na izrazito političku lokaciju, s naglašeno političkom namjerom. I samo premještanje originala 1913. godine s izvorne grobljanske lokacije na Crkvini u Donjoj Zgošći u prostor Muzeja sadržavalo je nešto od svetogrđa – kultno-religijskog, kulturno-ambijentalnog, ali je to barem djelomično kompenzirano „svjetovnom sakralnošću“ muzeja kao „hrama“ kulture i baštine.

I tu se vraćamo na citiranu izjavu političkoga čelnika. Ona otkriva svu idejnu golotinju ali i cilj toga načina razmišljanja: nije važno što je kopija, nije važna ni izvornost njegova kultno-religijskog značenja i namjene, još manje je važan estetsko-kulturološki moment, nama je taj stećak ovdje potreban da prenosi poruku opstojnosti Bosne i Hercegovine i da one koji to nisu shvatili natjera da shvate.

Tako se dovršio dugi put promjene značenja ovoga artefakta: od nadgrobnoga spomenika jedne fascinantne kultne umjetnosti u 14/15. vijeku, koji je pet stoljeća mirovao nad grobom svojega pokojnika blizu srednjobosanskoga gradića Kaknja, preko velebnoga muzejskog eksponata srednjovjekovne umjetnosti i kulture, koji je u tom statusu, ipak dostojanstvenom, preživio Austro-Ugarsku, „staru“ Jugoslaviju, Endehaziju, „crvenu“ Jugoslaviju, te je, evo, u naše dane srozan do potpuno trivijaliziranoga, obezduhovljenog prenosioca političke poruke, i to u kopiji.

Tri primjera političke pomame za srednjim vijekom o kojima ovdje govorim izabrani su samo zato što su najsvježiji, a prilježan promatrač mogao bi ih bilježiti bez kraja, svakodnevno. Nije, doduše, teško razumjeti potrebu da se „temelj“ i „rodni list“ države, koja historijski gledajući tek što se rodila i vrlo teško staje na stabilne noge, traži u hiljadugodišnjim maglama. To bi se još moglo tolerirati fantastima, pjesnicima, sanjarima, kada to rade na vlastiti rizik i „o vlastitom trošku“, ali političarima (i novinarima) nikako! Kakvi đavolji „temelji“, „rodni listovi“ i kontinuiteti, kakve smiješne bajke o banovima, kraljevima, silnim državama i sjajnome srednjem vijeku! Od toga svijeta, koji je pod osmanlijskim tsunamijem potonuo kao Atlantida a na njegovome mjestu se uspostavila nova imperijalna civilizacija i društvena struktura čiji smo bili tek jedan mali djelić, serhat-provincija u službi golemih zamisli o osvajanju Evrope (bez obzira na demagoška fantaziranja turskoga inoministra gospodina Davutoglua o njegovim „rodnim gradovima“ Mostaru i Sarajevu, i na padanje u sevdah domaćih otomanonostalgičara pred tim floskulama), dijeli nas pola milenija. Pola milenija potpunoga zaborava i diskontinuiteta u svakom pogledu, kulturnom i državnom naročito. Treba li uopće podsjećati da je svijet srednjovjekovne Bosne nama samima otkriven tek s austrougarskom kolonijalnom i kulturtregerskom politikom, dizajniranom za svoje potrebe i sa svojom ideološkom interpretacijom toga svijeta, te počeo da se proučava i afirmira.

Jednom riječju – sve manifestacije o kojima ovdje govorim opasno su bliske nečemu što bi najtačnije bilo nazvati kulturnim i političkim kičom. A da kič, pogotovo kad je ovako blisko srastao s politikom, po društvenim posljedicama nije nimalo bezopasna stvar, o tomu nas odavno uče mnoge mjerodavne studije i teorije, kao i krvava historija evropskoga 20. vijeka.

Za probleme današnje Bosne i Hercegovine, za njezino eventualno oblikovanje u održivu i svima prihvatljivu državnu i društvenu strukturu, nije lijeka u srednjovjekovnim  maglama i drugim davnoprošlim zemanima! Ozbiljnu politiku i ozbiljnoga političara u današnjoj Bosni i Hercegovini prepoznat ćete po ovome: je li spreman prihvatiti strašnu ali i izazovnu činjenicu da iza sebe nema ništa, nikakvih „temelja“, ni „rodnih listova“, ni kontinuiteta, da se sve mora  graditi iznova. A da je svako utjecanje fantomima prošlosti samo izraz slabosti, zavaravanja, kroničnoga nedostatka bilo kakve odgovorne političke koncepcije i vizije za budućnost, te, u krajnjoj liniji, besplodne a opasne populističke i nacionalističke demagogije.