Ivan Lovrenović

Nije prvi put da Franjo Šarčević, doktor matematskih znanosti, docent na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu i osnivač-urednik web portala Prometej, doživljuje verbalni progon od raznoraznih a idejno čvrsto postrojenih bošnjačkih nacionalista koji sebe proglašavaju bosanskim patriotima. Bilo je toga i ranije, ali ova nova antišarčević-epizoda, koja je pokrenuta zbog njegovih javnih istupa povodom načina obilježavanja Dana nezavisnosti BiH, već se oduljila - traje kroz cijeli ožujak i ne vidi joj se kraj. Obilježena je i nimalo bezazlenim prijetnjama. Tu se Šarčeviću na dušu stavljaju sve sami najteži ideološki krimeni, koji su, tobože, izraženi u njegovim tekstovima: da vrijeđa islam, da vrijeđa Bošnjake, da vrijeđa Armiju BiH i njezin simbol ljiljane, da je protiv nezavisne Bosne i Hercegovine, te da je hrvatski nacionalist i „uzepeovac“.

Odmah valja reći i to, da je impresivna dosadašnja suma reakcija u obranu pozicije Franje Šarčevića, u obranu prava na javnu riječ i slobodno mišljenje. No, kako mnogi autori tih reakcija nose imena koja se prepoznaju kao bošnjačka (Enver Kazaz, Tarik Haverić, Asim Mujkić, Edin Zubčević, Selvedin Avdić, Emir Imamović, Kenan Muminagić i dr.), paralelno s napadima na Šarčevića ide val jednako satirućih nacionalističkih napada na njih kao na „manjinu odmetnutu od naroda i od njegove časne borbe za nezavisnost“. Traži se stvaranje javnih popisa i osnivanje javnoga stuba srama za takve autore. Za one pak s nebošnjačkim imenima (Drago Bojić, Ivica Đikić, Boris Pavelić...) već se po automatizmu uobičajilo: Hrvati su, dakle su „uzepeovci“, „ustaše“, „tuđmanovci“. Ne treba nego tek malo poštenja i soli u glavi, da se zna kako je gnusna laž i krajnje pogano takvo što reći za fra Dragu Bojića, brizantnog kritičara tuđmanskoga hrvatstva i „Crkve u Hrvata“, ili za Đikića, autora romana Beara, bez premca najjačega literarno-dokumentarnog djela o genocidu u Srebrenici! A ne znam je li bjednije ili grotesknije kada tu etiketu dobije novinar Boris Pavelić, desetljećima nekritički usrdan bošnjakoljub i dosljedan prokazivač hrvatske politike u BiH. Pri tomu se, naravno, ne propusti prilika da mu se nabije na nos i prezime. Kud ćeš ljepše: Pavelić!

Na čemu se zasnivaju takve sumanute laži, ta opsjednutost i žestina, ta opakost?

Čak i da je istina što napadači Šarčeviću pripisuju, zastrašujuća bi bila ta šovinistička ostrašćenost i zaslijepljenost, s onu stranu elementarne logike i etike argumentiranog osporavanja. Ali, stvar je u tome, što istine u tim napadima nema ni koliko crna za noktom. Kao i inače, samo ovaj put dovedeno do ekstremnoga besmisla, i sada se radi o potpuno apsurdnom izvrtanju činjenica. (Kaže li se u novom anglohrvatskom i novom anglobosanskom: spin?) Iako je to već mnogo puta u spomenutim reakcijama objašnjeno, valja uvijek iznova precizirati što je to uistinu Šarčević rekao/napisao.

Na svome facebook profilu Šarčević je prenio fotografiju na kojoj sarajevska gradonačelnica Benjamina Karić, uz Dan nezavisnosti, pozira zagrlivši petogodišnjeg dječaka odjevenoga u vojnu uniformu s oznakama Armije BiH. Sliku je popratio tekstom: „Ovu sliku sarajevske gradonačelnice sa žrtvom svog zlostavljanja (sakrio sam lice nedužnog djeteta) vrijedi sačuvati kao simbol jednog beznadežno bolesnog društva kojem, bojim se, ni dragi bog više ne može pomoći.“ Kasnije je u jednom intervjuu pritvrdio: „Takva fotografija kojom se na Dan nezavisnosti pohvalila socijaldemokratska gradonačelnica Sarajeva, koja dolazi iz nominalno lijeve i najprogresivnije partije, pa ipak šalje takve militantske poruke i zloupotrebljava dijete, po meni je simbol jednog poremećenog društva.“

Tih dana Šarčević je na portalu Prometej objavio i komentar pod naslovom Još jedan besmisleni Dan nezavisnosti. U njemu stoji: „Prvi mart 2024. definitivno je zaokružio jedan proces islamizacije tog dana i njegovo pretvaranje u bošnjački nacionalni praznik. Način na koji se taj dan obilježava, mjesta koja se posjećuju i simbolika s kojom se tome pristupa, jasno govore da je to naprosto tako, sviđalo se to nekome ili ne. Nacionalistički orijentiranim Srbima i Hrvatima zbog svega toga je u najboljem slučaju svejedno, a u vjerojatnijem slučaju im je drago zbog toga, jer im može poslužiti kao dobar argument za njihovu stvar. Nenacionalistički orijentirani Srbi, Hrvati i Bošnjaci, koji još uvijek maštaju o nekakvoj zajedničkoj, pristojnoj i sekularnoj Bosni i Hercegovini, mogu samo da žale zbog toga i da konstatiraju neke očigledne stvari.“

U tekstu se, dalje, govori o zajedničkim karakteristikama svih triju vladajućih nacionalističkih paradigmi, „poput poštovanja ratnih zločinaca, negiranja ili umanjivanja zločina, nacionalističkog zatupljivanja omladine, njegovanja ratnih narativa“, što sve „jasno pokazuje da sve tri strane aktivno, planski i programski rade na tome da se uopće ne ostavi ni mogućnost da se ikada sastavi normalna Bosna i Hercegovina. Sva priča se u suštini još vodi oko procenata, oko toga tko će zauzeti/zapišati više prostora, teritorijalnog i institucionalnog, i oko toga tko će koga gdje i u čemu nadjačati“.

Sve u svemu, dakle - ni govora o istinitosti bilo koje od optužaba kojima se autor demonizira kao antibosanac, antibošnjak, islamofob. Sve suprotno od toga.

Od oglašavanja u ovoj mučnoj aferi jedno od karakterističnih za stanje duhova jest držanje PEN Centra BiH. U saopćenju iz toga društva stoji: “Iza ovog saopštenja stojimo mi, dole potpisani članice i članovi PEN Centra Bosne i Hercegovine, potpisani svojim imenom i prezimenom. Mi smatramo da imamo svaku ljudsku i profesionalnu obavezu da reagiramo i štitimo u svim slučajevima kad su nečija temeljna prava ugrožena, pa tako i u ovom. Vjerujemo da se neće uskoro ali i nikako, desiti da ᾿padne mrtva glava᾿ pa da onda imamo slučaj oko kojeg ćemo se moći jednoglasno usuglasiti, apelirajući uzaludno post festum i post mortem na zaštitu prava na život i slobodu govora i izražavanja.“ Iz te izjave da se naslutiti, a prema svemu što je dospjelo u javnost zna se, da je među članstvom PEN-a trajala duga i mučna online rasprava u vezi sa zauzimanjem stava. Na kraju nije bilo moguće postići suglasnost za službenu izjavu PEN Centra, a na web portalu koji predvodi hajku na Šarčevića to je izazvalo likovanje, uz konstataciju da je „30 članova PEN Centra BiH odlučilo samoinicijativno podržati Šarčevića koji nije ni član PEN Centra BiH“, a da je „većina članova PEN centra BiH, njih više od 2/3, odbila javno podržati Franju Šarčevića“.

PEN klub nije ni nacionalno, ni državno, ni stranačko-političko, ni ideološko društvo, nego društvo „koje se zalaže za solidarnost među piscima, slobodu pisane riječi, zaštićuje progonjene pisce i propagira opća humana načela“, i očekivalo bi se da slučajevi poput ovoga s progonom Franje Šarčevića zbog pisane riječi među penovcima ne mogu izazivati nikakva kolebanja, a najmanje to, da „više od 2/3“ članova odbije pružiti zaštitu progonjenome. Više nego zanimljivo i za javnost važno bilo bi znati razloge zbog kojih se ta zaštita odbija. Dok to ne znamo, dok to ostaje stvar šutljive većine - za razliku od jasne i javne argumentacije tridesetoro potpisanih svojim imenom i prezimenom, koji se implicitno ustvari distanciraju od društva - sam smisao takvoga PEN kluba biva ozbiljno doveden u pitanje. No, to i nije nova stvar.

Među osobito perfidne spinove spada tvrdnja da je Šarčevićev web portal - „režimski medij“, pa da prema tome ne može biti govora o progonu, hajci i ugroženosti autora. Ta tvrdnja počiva na podatku da je podršku Šarčeviću dala Naša stranka, partija koja odnedavno sudjeluje u vlasti nakon demontiranja Izetbegovićeve SDA. Tu se „zaboravlja“ činjenica da portal Prometej postoji i dosljedno se drži svojega načela „za laičku državu i sekularno društvo“ od godine 2011, dakle i u vremenima kada Naša stranka nije bila dio vlasti. No, bez obzira na to, umjestan je argument Tarika Haverića: „...bila na vlasti ili u opoziciji, Naša stranka je dio političkog sistema. A taj sistem je ozbiljno ugrožen kada jedan opštinski vijećnik, kao još jedan njegov dio, poručuje autoru da će mu doći na vrata. Takav akt ne može se relativizirati pozivanjem na sadržaj Šarčevićevih napisa ili objava na društvenim mrežama, i jedino pravo pitanje jest zašto se tim povodom nisu oglasile i druge stranke, bile na vlasti ili u opoziciji“. Pitoreskan je detalj, da u vici na Šarčevića i na Prometej kao „režimski medij“ spremno sudjeluje, recimo, i crnogorski pisac Andrej Nikolaidis, regionalno poznat liberal i nezavisnjak, glasni borac protiv nacionalizma u svojoj zemlji.

Ideološka urtikarija koju kod „patriota“ danas izaziva Šarčević, i svi koji staju u njegovu zaštitu, nije u Sarajevu ništa novo. Osjetili su je mnogi čija se volja za Bosnu i način njezina iskazivanja ne podudara s patriotizmom po modelu bošnjačkoga političkog ekskluzivizma. Toga sam iskustva i sam nakupio mnogo, odavno. Budući da sam sve ovdašnje uvijek osjećao jednako svojim (i ljepote i rugobe, pa tako i sve ovdašnje nacionalizme), o tome sam i pisao i javno govorio. Pokazalo se vrlo brzo da kritički stav spram hrvatskoga nacionalizma i hrvatske antibosanske politike ne znači ništa, ako isti stav principijelno iskazuješ spram nacionalizma u Sarajevu i u bošnjačkoj politici. To ne može! To je odmah antibošnjački i antibosanski stav. Ima tomu već više od dvadeset godina, kada je krajem svibnja 2003. u tadašnjem Feral Tribuneu pisalo: „Skupina samoproglašenih medijskih branitelja ᾿ugroženog bošnjaštva᾿ upregla se u dokazivanje Lovrenovićeva antibošnjaštva i antibosanstva, a u tom dokazivanju što se odvija na otvorenoj sceni ne preza se ni od gnjusnih izmišljotina kakva je ona da je Ivan Lovrenović ᾿poznati plaćenik velikosrpskog i velikohrvatskog projekta u BiH᾿, a usto je i kolumnist ᾿poznatog komunističkog glasila Feral Tribune᾿. Hajka je u toku.“

U periodičnim naletima nije prestala ni do danas.

Riječ je, dakle, o dvama stubokom različitim odnosima spram svoje zemlje. Franjo Šarčević svoju zemlju - u njezinoj cjelini - voli tako, što za nju želi najbolje i najljudskije uređenje, a to ne iskazuje šupljim i neiskrenim patriotizmom (koji nije nego krinka ordinarnoga nacionalizma), nego otvorenim stavom kojemu je kritičnost spram loših i regresivnih pojava imanentna kao oblik ljubavi i odanosti. Stvar je jednostavna: onaj tko u ime obrane bosanstva (i bošnjaštva, te islama) takav oblik volje za Bosnu osporava i proglašava neprijateljstvom, ne radi za Bosnu cjelovitu, zemlju svih njezinih „naroda i građana“, nego protiv nje. Takav je to patriotizam.