Ivan Lovrenović

Godina je stogodišnjicā - velikih, političkih, povijesnih. Svjetskih i naših, lokalnih. U tome mnoštvu, sinoć je obilježena jedna, koju izdvajam i upisujem u vlastiti izbor kao, ako ne najvažniju, ono svakako najdražu.

Dogodilo se to u Travniku, u Zavičajnom muzeju, pred pedesetak posjetilaca, sve redom čeljadi pažljive i posvećene, reklo bi se - gradske duhovne elite. Obilježavalo se stotinu godinu, cijelo stoljeće, od prvoga izdanja Ex Ponta, prve štampane knjige Ive Andrića.

Ali kako!

Po zamisli i pod uredništvom Enesa Škrge, kustosa Rodne kuće Ive Andrića, objavljena je knjiga Ex Ponto, koja je istovremeno u neku ruku i reprint ali i pomno uređen zbornik s potpunim bibliografskim aparatom, u kojemu će zahvalan korisnik naći sve što je važno da se zna o toj knjizi i o njezinoj historiji. Izdavanje knjige potpomogli su Župni ured sv. Mihovila Arkanđela u Ovčarevu, staroj franjevačkoj župi kod Travnika u kojoj je Andrić bio interniran od austrougarskih vlasti u Prvom svjetskom ratu, i Print-GS Travnik, tiskara u sastavu Tvornice mašina u Slimenima.

Svoj decentni doprinos ovome izdanju dalo je i travničko Društvo filatelista i kolekcionara, izdavši lijepu prigodnu filatelističku kuvertu u dva standardna formata.

Obilježavanje stogodišnjice Ex Ponta prati i izložba, također po zamisli Enesa Škrge, koja fotografsko-dokumentarnim materijalom te konceptualno vrlo uspjelom pojavom travničkog glumca Mateja Baškarada u „ulozi“ Ive Andrića prati piščev put u godinama formativno važnim za nastanak zapisa iz Ex Ponta. I sama izložba imat će svoj put - predviđeno je da gostuje u svim gradovima kojih se tematski dotiče (Maribor, Zenica, Zagreb, Krapina...).

Urednik ovoga izdanja Ex Ponta mislio je da u knjizi ima mjesta i za moj kratki esej Andrić i poezija. Zahvalan sam mu na tome, jer nije mala stvar naći se kao autor u ovako raritetnoj i važnoj knjizi.

Ivan Lovrenović, Andrić i poezija

(Prvi put objavljeno ovdje 14. veljače 2012. godine)

Riječ je o poeziji Ive Andrića. Volio bih to malo preformulirati, pa da govorimo o temi Andrić i poezija. Za to ima mnogo dobrih razloga, jer je taj odnos ambivalentan, izuzetno zanimljiv.

Sasvim pojednostavljeno, riječ je o dva stava, dva iskustva, dva Andrićeva osvjedočenja, koja se na prvi pogled gotovo isključuju. Prvi govori da je Ivo Andrić vlastiti pjesnički rad vrednovao daleko ispod drugih svojih književnih djela. O tomu ima mnogo indikacija u njegovu ponašanju, kao i izravnih svjedočanstava u njegovim iskazima. Prividno suprotan, s druge strane stoji podatak da je Andrić poeziju pisao cijeloga života, bilo kao pjesme, bilo kao pjesme u prozi, meditativno-lirske zapise, pa i zadnji književni tekst uopće koji je napisao i “potpisao” 1973. godine, dvije godine pred smrt, bila je pjesma, i to kakva!

Ni bogova ni molitava!

Pa ipak biva ponekad da čujem

Nešto kao molitveni šapat u sebi.

To se moja stara i vječno živa želja

Javlja odnekud iz dubina

I tihim glasom traži malo mesta

U nekom od beskrajnih vrtova rajskih,

Gde bih najposle našao ono

Što sam oduvek tražio ovde:

Širinu i prostranstvo, otvoren vidik,

Malo slobodna daha.

O prvome aspektu, „odricanju“ od poezije, govori Andrić sam na više mjesta i u raznim povodima. Jedno od njih nalazimo u predragocjenoj knjizi Ljube Jandrića Sa Ivom Andrićem: „Ja sam eseje, kao i stihove, pisao u predasima, odmarajući se od teškog rada na pripovetkama i romanima. Moje je pravo da mislim da tu nisam postigao ono što mi je pošlo za rukom u drugim delima... Uvek mi se čini da sam se u pesmama samo vežbao za naporan rad koji me čekao u zrelim godinama.“

Na svoj način, o tome stavu govori i podatak da Andrić za života nije odobrio da lirske knjige Ex Ponto i Nemiri, kao ni išta drugo od njegovih pjesama, bude uvršteno u neko  od izdanja izabranih djela. Nešto se na tomu radilo i dogovaralo u godinama pred njegovu smrt, ali je ona bila brža, te su te dvije mladenačke knjige, već obavijene legendom, bile uvrštene tek u prvo posmrtno izdanje sabranih djela u šesnaest (kasnije sedamnaest) knjiga 1976. godine, u svesku u kojemu je objedinjena sva Andrićeva lirika.

Kada je u Parizu 1938. godine pripremana edicija suvremene jugoslavenske književnosti na francuskom jeziku, Andrić rezolutno odbija da u njoj bude predstavljen s već prevedenom knjigom Ex Ponto. Veoma su pri tomu zanimljive i njegova kategoričnost i njegova argumentacija. On tim povodom piše u Pariz Milanu Markoviću i Andreu Mazonu, predsjedniku tamošnjega Slavističkog instituta:

„Ovo lirsko delo iz rane mladosti, nastalo u neobičnim prilikama, ima svoje mesto u mom književnom radu i kao polazna tačka razumljivo je, opravdano i verovatno mno­gome čitaocu i blisko. Ali mi izgleda nezgodno i pogrešno dati ga stranoj publici kao primer naše savremene knji­ževnosti i kao sliku moga književnog stvaranja. [...] Izgleda da je to jedna neminovnost: lirski deo stvaranja jednog pisca neophodan je u njegovom razvoju, razumljiv i prisan savremenicima, ali od podređenog značaja prema celom nje­govom životnom delu. [...] Ova moja strogost, koja nije ni malo preterana, lišava me velikog zadovoljstva da vidim na francuskom jeziku, u odličnom prevodu, jednu svoju knjigu, ali mislim da tu strogost dugujem i samom sebi i našoj književnosti koju inostranstvu treba prikazivati samo po onome što je zaista trajno i najbolje u njoj.”

Uza svu književnu i svaku drugu različitost između dvojice pisaca, ovaj Andrićev stav kao da se nekim dalekim doslusima i djelomičnim podudarnostima doziva s kapricioznim i isključivim, ali genijalno formuliranim opservacijama iz Gombrowiczeva pamfleta Protiv pjesnika.

S druge strane, poznato je da je Andrić u književnost unišao s poezijom; prve pjesme objavio je kao sarajevski gimnazijalac u Bosanskoj vili 1911. Pjesme u stihovima i u prozi narednih godina objavljivao je i u drugim časopisima (Vihor, Savremenik, Hrvatski pokret, Hrvatska njiva, Književni jug, Jugoslovenska žena i dr.), a već 1914. uvršten je sa šest pjesama u reprezentativni zbornik Hrvatska mlada lirika. Bile su to pjesme Lanjska pjesma, Strofe u noći,  Tama, Potonulo, Jadni nemir, Noć crvenih zvijezda. Svoj naglašeni interes za poeziju Andrić u tim godinama pokazuje i prevođenjem, s osobitom sklonošću za slovensku modernu (O. Župančič, I. Cankar, A. Aškerc, A. Murn, D. Kette i dr.), te za Walta Whitmana, kojemu će se vraćati godinama, i s Borivojem Jeftićem biti valjda prvi prenositelj Whitmanovih stihova u naš jezik. Već od prvih pjesama u Bosanskoj vili može se vidjeti i to da Andrić počinje tražiti vlastitu formu i ritam, koju će pronaći u lirskoj prozi, i vrlo zrelo ostvariti u Ex Pontu 1918. godine i u Nemirima 1920. godine. Ako bismo htjeli pogađati što bi u književnome značenju pojma mogao biti “stari posao”, kojemu  Andrić u jednome privatnom pismu iz 1921. godine čezne da „se vrati“, mogli bismo ovako sažeti: posvećenost lirskome izrazu i intenzivna duhovna pripadnost moderni. A da je i među suvremenicima figurirao na takav način, najbolje ilustrira emfatični usklik kojim je Miloš Crnjanski, valjda najsnažniji lirik cijele generacije, 1919. godine pozdravio Andrića povodom Ex Ponta: “U ovim zapisima što su pesme, u ovim pesmama što su zapisi čini mi se da počinje nova istorija naše duše... Ova je knjiga pisana njoj, jedinoj čistoj, i neporočnoj, večnoj uzdanici: mladosti. Nalazim da je tragično verovati u knjige, uopće verovati. Andrić veruje. No jedno je neosporno sa ovom knjigom: Andrić est arrivé.”

Lirikom meditativnom i ispovjednom, melankolijski osjenčenom, što u verslibrističkoj što u narativnoj formi, bavit će se Andrić cijeloga života, kao što je izašlo na vidjelo u posthumnim izdanjima njegovih sabranih djela, u rasponu od raznovrsnih zapisa što im je sam pisac dao naslov Znakovi pored puta, do tekstova u kojima se nađu čak i stihovi čiste ludičke inspiracije (Lili Lalauna, na primjer, napisana 1950. godine), ili spomenuta pjesma Ni bogova, ni molitava iz 1973. U taj dio njegova opusa, također, mogu se pribrojiti neki eseji (o Goyi, Franji Asiškome, Whitmanu, Heineu, Petrarci i dr.), te mnoge od proza koje i tematski i stilski svjedoče o tomu da je Andrić trajno imao potrebu da se ne utopi bez ostatka u svoju središnju tematiku (historija, Bosna, Balkan, Levant...), nego da se i odmakne od nje, makar povremeno, i nekako kao iz drugoga plana, a najuspjelije od tih proza, poput Jelene, žene koje nema, Letovanja na jugu, Žene na kamenu, ravne su onome najboljemu što je napisao.

Jedan pol Andrićeva doživljaja svijeta i života, čovjeka u historiji i u egzistenciji, svakako jest bio sličan onomu što je Miguel Unamuno definirao kao el sentimiento trágico de la vida – tragični osjećaj života. On je, međutim, u Andrića paradoksalno ali stvaralački plodno povezan sa stanovitim vitalizmom kao drugim polom, kao osjećajem odgovornosti i obaveze prema činjenju, prema obavezi otklanjanja “štete i kvara”, makar i u svijetu bez boga i molitava, ili možda baš zato. Kada se Andrić u štokholmskoj besjedi sjeća “neprežaljenog Albera Kamija”, on ne specificira po čemu mu je Camus neprežaljen, ali nama je dopušteno pomišljati da je Andriću, recimo, bliska čudesna Camusova ideja o Sizifu, “kojega treba zamisliti sretnim” kada silazi niz brdo po svoj sudbinski kamen. Nešto od toga naći ćete i u poznatoj posveti koju je Andrić napisao prijatelju Marku Markoviću, piscu knjige Kriva Drina, na primjerku svoje Na Drini ćuprije - ona tri “aksioma” o ispravljanju krive Drine, parafraziram: sve su Drine ovoga svijeta krive, nitko ih nikada ne ispravi, nikada ih ne smijemo prestati ispravljati. Solipsizam, pak, kao “duhovna tehnika”, najčešći je Andrićev oblik i način suživljavanja s tako doživljenim svijetom i čovjekovim mjestom u njemu.

Ovlašno za ovu priliku ocrtani, to bi bili izvori iz kojih zapravo kroza svu Andrićevu književnost struji fluid kojega u nedostatku boljega termina imamo zvati poezijom. A vlastito dubinsko razumijevanje fenomena poezija ostavio nam  je sam pisac govoreći, opet paradoksalno, o poeziji ex negativo. To je ono mjesto u Travničkoj hronici, puno autorova iskustva poezije, o poeziji i s poezijom, gdje govori o francuskom konzulu Davilu kao promašenom pjesniku, spontano nam prizivajući u sjećanje misao Henryja Michauxa “Sama volja da se napiše poema, dovoljna je da ubije poemu”:

“Kao kod svih pisaca bez dara i pravog poziva, i u njemu je bila uvrežena neiskorenljiva zabluda da ima nekih svesnih duhovnih radnja koje vode čoveka ka poeziji i da se u poetskom stvaranju može naći uteha ili nagrada za zla kojima nas život tereti i okružuje. Dok je bio mlad, on je sebi često postavljao pitanje: da li je pesnik ili nije? [...] Sada, posle toliko godina i toliko napora, koji nisu doneli uspeha, čak ni neuspeha, moglo je biti jasno da on nije pesnik. [...] Nesvesnu potrebu za izražavanjem i varljivu snagu iz mladosti zamenile su troma navika i marljivost. Jer marljivost, ta vrlina koja se tako često javlja onde gde ne treba, ili kad više nije potrebna, oduvek je bila uteha nedarovitih pisaca i nesreća umetnosti. Izuzetne prilike, samoća i čamotinja na koje je go­dinama bio osuđen, nagonile su ga sve više na tu jalovu stranputicu, u bezazleni greh koji je na­zivao poezijom. U stvari, on je bio na stranputici od dana kad je napisao prvi stih, jer sa poezijom nije nikad mogao imati prave veze. On je nije mogao ni osetiti u njenom najneposrednijem izrazu, a još manje iza­zvati i stvarati. [...] Tako je on nastavljao, s godinama sve uporni­je, da od svojih ne malih vrlina pravi osrednje mane i da u poeziji traži ono čega u njoj nema: jevtine moralne euforije i bezazlene duhovne igre i dan­gube.”

Ono gdje se Andrićeva sklonost i sposobnost za pjesničko doživljavanje i govorenje - sasvim osebujna i sva u znaku skepse spram poezije - najzrelije realizira, jest dar poetsko-mudrosne sublimacije, najavljen u mladićkim pjesničkim prozama, a krajnje ostvaren u tekstovima iz kasnih životnih doba. Njih je Andrić, kako smo vidjeli, pisao cijela života, snažan književni dokument o tomu jesu Znakovi pored puta, a u njima, recimo, onaj zapis bez datuma i naslova o mističkom iskustvu prosvjetljenja u susretu s „vasionskim talasom“, koji „ne otvara samo najbeznadnije tamnice; on ide i dalje i dublje; unosi svetlost u međuljudske odnose i nigde ne gubi svoju snagu“. Posijan je taj dar i duž cijeloga Andrićeva pripovjedačkog opusa, a jedan od najsnažnijih njegovih izraza, možda i sâm vrhunac, jest zapis Staze, koji je sve istovremeno: sažetak životnoga iskustva, potresna ispovijest, duhovni testament, pjesnički tekst prvoga reda.

Evo i njega.

Ivo Andrić, STAZE

Na početku svih staza i puteva, u osnovi same misli o njima, stoji oštro i neizbrisivo urezana staza kojom sam prvi put slobodno prohodao.

To je bilo u Višegradu, na tvrdim, nepravilnim, kao izglodanim putevima, gde je sve suvo i čemerno, bez lepote, bez radosti, bez nade na radost, bez prava na nadu, gde neki gorak zalogaj, koji čovek nikad nije pojeo, poigrava u grlu sa svakim korakom, gde žega i vetar i sneg i kiša jedu zemlju i seme u zemlji, a sve što ipak nikne i rodi se, žigošu i saviju i pognu toliko da bi ga, kad bi mogli, pobili drugim krajem u zemlju, samo da ga vrate u bezobličje i tamu iz koje se otelo i niklo.

To su bezbrojne staze koje kao konci i gajtani šaraju brda i padine oko varoši, uviru u beli drum ili nestaju pored vode i u zelenim vrbacima. Nagon ljudi i životinja nacrtao je te puteve a nužda ih ugazila. Tu se teško i polazi i ide i vraća. Tu se sedi na kamenu i zaklanja pod drvetom, na suvu mestu ili u oskudnu  hladu,  radi odmora, radi  molitve ili seljačkog prebrajanja pazara. Na tim stazama koje vetar mete i kiša pere a sunce okužuje i raskužuje, a kojima se sreta samo izmučena stoka i ljudi ćutljivi, tvrda lica, tu sam ja zasnovao svoju misao o bogatstvu i lepoti sveta. Tu sam, neuk i slab i praznih ruku, bio srećan opojnom srećom do nesvesti, srećan od svega onoga čega tu nema, ne može da bude i nikad neće biti.

I na svima drumovima i putevima kojima sam docnije u životu prošao, živeo sam samo od te uboge sreće, od svoje višegradske misli o bogatstvu i lepoti stvorenog sveta. Jer, ispod svih drumova zemlje stalno je tekla samo za mene vidljiva i osetna oštra višegradska staza, od dana kad sam je napustio pa do danas. U stvari, po njoj sam ja odmeravao svoj korak i podešavao hod. Celog veka me nije napuštala.

U trenucima kad me zamarao i trovao svet u kom sam po zlu slučaju živeo i čudom se održavao u životu, kad se mračio vidik i kolebao pravac, ja sam tada pobožno prostirao preda se, kao vernik molitveni ćilim, tvrdu, ubogu, uzvišenu višegradsku stazu koja leči svaki bol i potire svako stradanje, jer ih sve sadrži u sebi i sve redom nadvisuje. Tako, po nekoliko puta u danu, koristeći svako zatišje u životu oko sebe, svaki predah u razgovoru, ja sam prelazio po jedan deo toga puta sa kojeg nikad nije trebalo ni silaziti. I tako ću do kraja života, neviđeno i potajno, ipak preći suđenu dužinu višegradske staze. A tada će se sa koncem života prekinuti i ona. I izgubiće se tamo gde završavaju sve staze, gde nestaje puteva i bespuća, gde nema više hoda ni napora, gde će se svi zemaljski drumovi smrsiti u besmisleno klupko i sagoreti, kao iskra spasenja, u našim očima koje se i same gase, jer su nas dovele do cilja i istine.