Ivan Lovrenović

20. 3. 2012.

U javnosti Slovenije i Hrvatske posljednjih godina veoma je prisutna tema masovnih stratišta i grobnica u kojima su pripadnici oslobodilačke Titove vojske 1945. godine, bez suda i postupka, pobili i krišom zatrpali desetine hiljada pripadnika poraženih vojski u Drugome svjetskom ratu, ali i civila, među njima i žena, staraca, djece... Ono što najbolnije zasijeca u mračni prostor te skoro pola stoljeća zatajivane, skrivane i neapsolvirane historije, jest činjenica da je ogroman dio tih masovnih zločina počinjen izvan borbe, u danima nakon službenoga završetka rata, u obliku organiziranih egzekucija nad masama razoružanih zarobljenika, te se, dakle, ne može govoriti o „spontanoj odmazdi“ grupa izvan kontrole, nego o akcijama odobravanim s vojnih i političkih vrhova, sve do samoga maršala Tita. I dok se po Bosni još uvijek otkrivaju masovne grobnice iz posljednjega rata, a preživjeli srodnici vape barem za tom očajničkom utjehom – da pronađu i dostojno sahrane ostatke svojih najbližih, stižu slike i vijesti poput one iz Barbarina Rova u Sloveniji, gdje rudarski inženjer Mehmedalija Alič (rodom iz Srebrenice, u kojoj je 1995. pobijeno preko 200 njegovih suplemenika – o, kako nam se historija ceri u lice!) svoju stručnost i znanje koristi za otkopavanje kostura žrtava „revolucionarne odmazde“ iz 1945!

U mediju oralne, neslužbene historije znalo se za te strahote oduvijek. Do nekih porodica uspijevala je doći po koja provjerena vijest o stradanju njihovih bližnjih, a za neka stratišta i masovne grobnice saznavalo se putem najbizarnijih priča s lica mjesta. O užasima Kočevskoga Roga slovenski su disidenti dokumentirano pisali još za Jugoslavije. O poljanama u Teznome kod Maribora, na kojima je u tenkovskim rovovima zakopano po konzervativnim procjenama više od deset tisuća ljudi, pričali su lokalni seljaci kako su toga proljeća prestale dolaziti pčele na pašu, i nisu se pojavile slijedećih desetak godina. Iz djetinjstva se sjećam strašne priče o V. U. kojemu su ustaše pobile nekoliko članova obitelji. On se kao mladić našao u partizanima, i u činu majora dočekao kraj rata. A onda se pretvorio u anđela-ubojicu: obilazio je etapne logore zarobljenika u tzv. marševima smrti, i ubijao po svom izboru. Nakon toga bio se smirio nekoliko godina, a onda se jednoga dana objesio na kućnom tavanu.

Rigidno tabuiziranje što ga je jugoslavenska vlast nametnula nad ove događaje samo je pridonosilo razrastanju mračnoga mita i enormnom uvećanju broja žrtava. Uostalom, neka vrsta tabua, obrnutog, bili su i prethodni strašni zločini okupatora i domaćih kvislinga, o kojima službena jugoslavenska historija jest brinula, ali ne u obliku egzaktnih istraživačkih postupaka u želji za faktičnom istinom, nego s manipulativnim ideološkim ciljevima, tako da je i na toj strani bio otvoren prostor za neobuzdano licitiranje brojkama, često do nevjerojatnih granica prave nacionalne nekrofilije, koja se u mnogim glavama drži i danas, činjenicama unatoč.

Nakon propasti režima i raspada Jugoslavije, klatno je krenulo u drugu stranu: zločini kvislinga najedanput su postali podnošljivi, skoro zanemarljivi, a tema zločina Titove vojske počela je dobivati sve veći prostor. Često je to refleks čistoga političkog i ideološkog revanšizma, ma koliko zakašnjelog, kada potomci poraženih, pristajući na tu apsurdnu ulogu, istjeruju nekakvu svoju pravdu i namiruju račune. Tada je to historijski besmisleno, etički neprihvatljivo a ljudski odvratno. Međutim, činjenica zločina je faktografski tvrdoglava, psihološki neuklonjiva, pravno nezastariva, pa je isto tako neprihvatljivo umanjivati je, relativizirati ili čak negirati, pogotovo danas, kada je već odavno propao državni i ideološki sistem kojemu je to negiranje bilo potrebno. Uravnoteženi historijski pristup, izvan zauzimanja ideoloških strana, koji ništa ne bi šminkao, ali koji bi uvažavao kontekst, kronološki i politički kauzalitet, te koji bi iznio na svjetlo sve relevantne činjenice i pravično ocijenio svačiju ulogu, napokon, koji bi donio i pokoji mogući pravosudni epilog, bio bi jedini način da se napokon smire svi kosturi i otjeraju noćne more.

Svaka postjugoslavenska država i svi narodi u njima na neki su način obuhvaćeni ovim kontroverzama naše zajedničke dvadesetovjekovne historije. A na hrvatskom primjeru one poprimaju oblik čiste paradigme, koja se iskazuje pojmovno-simboličkim parom Jasenovac – Bleiburg. O toj sam temi i sam ispisao dosta stranica, uvijek iznova ispitujući mogućnost da se misli nemilosrdno objektivno, da se prokaže kako je svaki oblik viktimizacije ideologija a ne pijetet spram žrtava. Onako kako je ideološko-političko preuveličavanje žrtava u Jasenovcu za vrijeme Jugoslavije, prije svega na srpskoj strani, zapravo oduzimalo toj užasnoj tvornici smrti njezinu stvarnu jezovitost, jer ju je  stiliziralo, tako je pomama na hrvatskoj strani za što većom cifrom partizanskih žrtava pod zbirnim imenom Bleiburg toj tragediji oduzimala njezin realni sadržaj i povijesno značenje.

Tek prije nekoliko dana dogodilo se u Hrvatskoj nešto što bi napokon moglo označiti početak izlaska iz toga otužnoga danse macabrea. Spomen-područje Jasenovca pohodio je Marin Srakić, đakovačko-osječki nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, prvi s tom najvišom titulom, te na konferenciji za novinare izgovorio riječi bez presedana u dosadašnjoj praksi Katoličke crkve: jasenovački logor je „ljaga na hrvatskome narodu“ i „paradigma zločina“, i bilo bi previše da je „u Jasenovcu stradao i jedan nevini, i to samo zato što je bio druge vjere, druge nacije, ili zato što je zastupao drugu ideologiju“. Bez presedana je bilo i to, što Srakićev diskurs nije sadržavao ono degutantno ali, koje smo se naučili slušati kod svih političkih i vjerskih dužnosnika koji su do sada pokušavali izmucati kakvu-takvu besjedu kajanja i otriježnjenja.

Kao i u mnogim drugim stvarima, tranzicijska Bosna i Hercegovina i u ovome pokazuje tipičnu historijsku inertnost i ideološku zatucanost. Moglo se to odlično vidjeti u televizijskoj emisiji u kojoj je trebalo biti govora o partizanskim zločinima. Jest da je i sam izbor sugovornika (recimo: smiješni nadripovjesničar fra Andrija Nikić i karikaturalni subnorovac Jure Galić, kao dva ideološka ovna na brvnu) unaprijed garantirao fijasko. No, ni u cijeloj postavci emisije nije se nazirala prava riješenost, još manje kvalificiranost, da se temi „zađe pod kožu“. A način na koji je nevoljni Galić na samome početku riješio otkloniti i samu potrebu za debatom izjavom da su sve te priče o partizanskim zločinima „nacionalističke i fašističke laži“ – moguć je valjda još samo ovdje, gdje je vrijeme na ideološkom satu prestalo odbijati u nekom davnom trenutku.

Ivan Lovrenović (Objavljeno 10. 4. 2009)