Ivan Lovrenović

9. 2. 2014. Donji tekst je već bio napisan, kada su u bosanskohercegovačkim gradovima izbile demonstracije koje su sve zaprepastile žestinom i širinom. Njihova temeljna motivacija je svakomu jasna: strašno  socijalno stanje u kojemu ljudi žive i opća besperspektivnost, koja naročito bolno pogađa nezaposlene, penzionere, mladu generaciju. S druge strane, mnogo je zagonetaka i pitanja u vezi s organizacijom protesta, s eventualnim političkim inicijatorima iz sjene, kao i u vezi s činjenicom da su neredi ograničeni na gradove u Federaciji BiH, i to najviše na one u kojima je očigledna većina bošnjačkoga naroda. Od svih političara koji su do ovoga trenutka izašli pred javnost, najizrazitiji demagoško-politikantski pokušaj kapitaliziranja ovih događaja demonstrirao je Zlatko Lagumdžija, predsjednik SDP-a BiH. A Željko Komšić i Bakir Izetbegović svojim su ridikuloznim izjavama pokazali apsolutno pomanjkanje bilo kakve autorefleksije. Oni, naime, baš kao da su kakvi volonteri nevladinoga sektora a ne članovi najvišega državnog tijela, Predsjedništva BiH, koji godinama planduju u samome vrhu političkoga života, izjavljuju kako su za sve ovo "krivi političari", koji su "neosjetljivi za socijalno stanje građana"... * Da je politički život u Bosni i Hercegovini u stanju kliničke smrti, to odavno znaju i vrapci pod strehom, a sada je došlo do ušiju i evropskim funkcionerima u Bruxellesu i u Strasbourgu, odakle u Sarajevo učestalo stižu izrazi "zabrinutosti". U podtekstu čuje se i nešto kao prijetnja: ako bosanskohercegovački političari ne nađu rješenje u famoznom slučaju Sejdić-Finci i ne ugrade ga u izborni zakon, međunarodna zajednica neće priznati legitimitet izborima koji dolaze u listopadu ove godine, ako i budu održani. A Peter Sorensen, uglađeni mladi gospodin koji rezidira u Sarajevu s titulom specijalnoga predstavnika EU u BiH, izjavljuje da "postoji mehanizam kojim Evropska komisija može primorati političare u BiH da postignu dogovor o pitanju Sejdić-Finci, a to je dovođenje političara do zaključka da li BiH želi ili ne želi da dalje napreduje na putu evropskih integracija". Jake li prijetnje i još jačega li "mehanizma"! Stranački lideri koji u svojim rukama drže konce (ne)dogovaranja mogu se na sve ovo samo cinično i zadovoljno naceriti. Njima svima, naime, itekako odgovara da se u Bosni i Hercegovini ništa ne mijenja, a najmanje od svega im treba "put u Evropu".  Razlozi su brojni i različiti - jedni u Dodika, drugi u Čovića, treći u Lagumdžije, da pobrojim samo ovu trojicu koji trenutno imaju najveći utjecaj u "procesu dogovaranja". Dodik zna da se bilo kakvom evropeizacijom Bosne i Hercegovine njegova naci-vizija Republike Srpske suši i vene, postaje prazan pojam. Čoviću je jasno da zakonskim sređivanjem slučaja Sejdić-Finci prema presudi Evropskoga suda njemu lično i njegovoj stranci biva izbijena iz ruku izuzetna pozicija onoga od čije volje trenutno sve zavisi, iako je objektivno minoran. Lagumdžija, koji je urnebesnim manipulacijama u Federaciji BiH (čak i kršenjem Ustava), te skrivenim dealom s Dodikom, uspio sa samo 17-postotnim izbornim rezultatom ovladati Federacijom i velikim dijelom njezinih glavnih resursa, zna da bi pozitivne promjene sve to razgolitile i onemogućile ubuduće. No, postoji i razlog koji im je svima zajednički i vrlo osoban: strah od scenarija sanader, koji je najbolje spriječiti ostankom na vlasti ili pri vlasti, a to, pak, možeš jedino ako evropski put za Bosnu i Hercegovinu držiš zatvorenim i neprohodnim što god je duže moguće. Milorad Dodik ni dosada nije se ustezao od antievropske i antinatoovske retorike, već kako mu je kada bila potrebna u populističke svrhe. U posljednje vrijeme u tome, međutim, prednjači Zlatko Lagumdžija. Nakon što su se iz Evropskoga parlamenta napokon čule uravnotežene ocjene o separatističkim i centralističkim političkim tendencijama kao jednakoj opasnosti za Bosnu i Hercegovinu, Lagumdžija je dao oduška svome bijesu. Optuživši "Evropljane" da time rade na "podjeli Bosne", udario je u najjače patriotske talambase: "Ako je dilema BiH ili perspektive u EU, hvala lijepo! Mi nismo zainteresirani za takvu perspektivu u EU i NATO!" A za eventualno nepriznavanje izbora Evropljanima poručuje: "Ako ćemo imati člana Predsjedništva kojeg ne priznaju EU, Vijeće Evrope, najvažnije je da to budu izbori koje će priznati narod BiH''. Ovo je potpuna novost u Lagumdžijinoj retorici, kojemu su uvijek do sada usta bila puna zaklinjanja u bezrezervnu predanost, njegovu ličnu i njegove stranke, integraciji u EU i NATO kao jedinoj šansi za Bosnu i Hercegovinu. Što se to dogodilo sa samoproglašenim prvakom socijaldemokracije i "građanske orijentacije" u političkom životu Bosne i Hercegovine - mogao bi se netko upitati. Tko god prati Lagumdžijinu praksu kako na unutarpartijskom tako i na "vanjskom" planu, zna da tu odavno nema ničega novog i neočekivanog. Još od neslavno okončane avanture s tzv. Alijansom za promjene prije dvanaest godina, moglo se jasno vidjeti da je to političar s ogromnim, upravo nezajažljivim apetitom za ličnu vlast i moć, i s još većim manjkom političke vizije i osjećaja za potrebe države i njezinoga stanovništva. Da je za ostvarenje onoga prvog spreman na najprljavije manipulacije i smicalice, najbolje je pokazivao brutalnim i sistematskim uklanjanjem svih ljudi od integriteta i političkoga nerva u SDP-u, poslije čega je, okružen mediokritetima koji mu se klanjaju, ostao sam na čelu stranke. Otkazao mu je čak i sasvim prosječni Željko Komšić, a, evo, u najnovije vrijeme i jedini preostali esdepeovac iz Banje Luke, Slobodan Popović. A svojim makinacijama pri sastavljanju vlade Federacije nakon izbora 2010. (u čemu je, doduše, imao sekundante i iz međunarodne zajednice i OHR-a) išao je tako daleko da je otvoreno prekršio ustav Federacije, te je otvorio vrata kaosu i potpunoj blokadi, kojoj se ne nazire rješenje ni kraj. Za dugotrajno održavanje u vrhu političkoga života Lagumdžija i njegov SDP imali su zahvaliti iluzijama koje su uspješno "prodavali" godinama. Najkrupnija od njih je deklamativno protivljenje nacionalizmu i odanost antifašizmu i „tekovinama NOB-a“, uz populistički proračunato njegovanu titolatriju, s obzirom na povelik broj građana BiH koji, iz perspektive socijalne deklasiranosti, čeznutljivo i nekritički prizivaju Tita i njegovo doba. Tako se održavao privid da su ova partija i njezin  čelnik važan alternativni faktor, uz koji se trebaju vezati mogućnosti promjena i izlaska iz začaranog kruga stagnacije i političko-socijalne depresije. Toj iluziji podlijegali su i međunarodni faktori, čiju je podršku Lagumdžija dugo uživao i od nje vukao mnoge osobne benefite. Sada je očito da su se svi ti kapitali istrošili. A dolaze izbori, i s njima dvostruka noćna mora: ne samo sve izvjesnija kazna glasača i gubitak vlasti, nego i ispostavljanje grdnih računa za sav kaos i nazadak što ga je Lagumdžija svojim postupcima proizveo od izbora 2010. godine. Napokon je spala i antinacionalistička kruna s glave. Sada je već i posljednjim naivčinama jasno da je Lagumdžija samo jedan od varijeteta etnonacionalne politike u BiH, trenutno daleko eksplicitniji u nacionalističkom stavu od čelnika "čistih" bošnjačkih nacionalnih stranaka S. Tihića i B. Izetbegovića (SDA) i F. Radončića (SBB), te da je njegova priča o socijaldemokraciji, o ljevici i o "građanskoj državi", "državi za čovjeka" samo jeftina opsjena. Što mu je na kraju još jedino preostalo u zalihama za manipulaciju u pripremi za izbore? Najtrivijalnije sredstvo svakog nacional-patriotizma, balkanskoga pogotovo: eurofobija. Eto tačke u kojoj Lagumdžija i Dodik, dva samoproglašena lažna socijaldemokrata, napokon ruku pod ruku pocupkuju po istim notama, u istome kolu. Ivan Lovrenović