Ivan Lovrenović

Na vijest da Zemaljski muzej BiH zatvara vrata za posjetitelje 4. listopada 2012, Dnevni list je postavio pitanje: Što za kulturu Bosne i Hercegovine znači zatvaranje Zemaljskog muzeja BiH i vjerujete li da će se ovim potezom nešto zaista promijeniti?

Bojim se da za Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine nema šansi. Zašto? Zato što on nikomu ne treba, nitko ga neće. Naravno, ne govorim o posjetiteljima, govorim o onim državnim i političkim faktorima koji bi imali biti zaduženi za osiguravanje opstanka i razvoja takvih kulturnih i znanstvenih ustanova. Zašto je to u današnjoj Bosni i Hercegovini tako? Pogledajte genezu Zemaljskoga muzeja i sa čime je ona bila presudno skopčana. To je par excellence ustanova evropskoga tipa iz druge polovice 19. stoljeća (landesmuseum u germanofonim zemljama), koja na području historije, arheologije, kulture, etnografije i prirodnih karakteristika u isti mah odražava ali i izgrađuje i učvršćuje identitet zemlje. Upravo takvu ideju imao je na umu davni anticipator fra Ivan Frano Jukić, kada je 1850. godine, još za turske vlasti, zagovarao i predlagao osnivanje „bosanskog muzea“. Muzej, međutim, nije mogao biti osnovan dok se nije pojavila takva državna uprava kojoj je bila važna koncepcija Bosne i Hercegovine kao cjelovite zemlje i identiteta, i koja je bila voljna takvu ustanovu postaviti na sistemske osnove (pravno, organizacijski, financijski, razvojno...). Znamo, to je bila austrougarska uprava, 1888. godine. U razdoblju au. uprave Muzej se u svim aspektima (istraživačkom, muzeološkom, znanstvenom, izdavačkom, kadrovskom) tako brzo i  svestrano razvijao, da je ubrzo postao  respektabilna institucija u međunarodnim razmjerama. Državna uprava nove države, „stare Jugoslavije“, na zemaljski identitet Bosne i Hercegovine ne daje ni pet para, i to se katastrofalno odražava na društvenom i kulturnom polju, pa i na sudbini Zemaljskoga muzeja – u tom razdoblju on nije propao valjda samo zato što je prethodno bio toliko dobro etabliran da ga nije bilo moguće tek tako učiniti nepostojećim. U slijedećem razdoblju, u novoj Jugoslaviji i Republici Bosni i Hercegovini, ponovo na jedno od prioritetnih mjesta dolazi pitanje identiteta zemlje. S njime na dnevni red snažno dolazi i oživljavanje postojećih i osnivanje novih ustanova kulture, znanosti i obrazovanja, pa Zemaljski muzej doživljuje pravu renesansu. Eto vam, dakle, odgovora na pitanje o današnjem statusu Zemaljskoga muzeja: sve je u današnjoj Bosni i Hercegovini u krizi, ali ništa u tako dubokoj krizi kao njezin identitet! Zapanjujuće jest, ali to se jedino ovako može reći: današnja Bosna i Hercegovina nema pojma o tomu što je, što hoće biti, kamo ide. Neki na produbljivanju toga neznanja rade aktivno, neki ga, pak, produbljuju tako što samo za sebe  pridržavaju pravo na „bosanski identitet“. I jedni i drugi zdušno rade na zajedničkom poslu – urušavanju posljednjih mogućnosti za uspostavljanje državno-političkog identiteta zemlje, u kojemu bi (kolikogod to morao biti neki posve novi identitet) bilo razumijevanja i vitalne potrebe za institucijama kakva je Zemaljski muzej. Onoliko koliko smo daleko od uspostavljanja takve nove Bosne i Hercegovine, toliko smo daleko i od mogućnosti da preživi Zemaljski muzej. Ivan Lovrenović [Dnevni list, Mostar, 19. 9. 2012]