Ivan Lovrenović

21. 4. 2014. „Nacionalna pitanja u BiH: nacionalne stranke i socijaldemokracija“ – to je, kako izvještava Federalna novinska agencija (Fena), bila tema sjednice Savjeta za razvoj Socijaldemokratske partije BiH, na kojoj su uvodna izlaganja podnijeli prof. dr. Šaćir Filandra i prof. dr. Dubravko Lovrenović. Iz Fenine vijesti, ma koliko oskudno sastavljene, može se vidjeti da je Filandra – izjasnivši se da nije ni član ni simpatizer SDP-a, nego ljevičar – na ozbiljan način apostrofirao važnost rješavanja nacionalnog pitanja ističući da je SDP politička organizacija koja povijesno baštini tu tradiciju, te da se „rješavanje hrvatskog pitanja ne može zaobići“, a da nacionalno pitanje u Bosni i Hercegovini općenito valja rješavati poštujući tri principa: pravdu, ravnopravnost ljudi i naroda te opće dobro. Prema Feni, Lovrenović je, „dijelom referirajući se“ na Filandrino izlaganje, izjavio da je „za sebe riješio hrvatsko pitanje izjašnjavajući se kao Bosanac“ na posljednjem popisu stanovništva. I još je dodao: „Zamislimo da je 300.000 ljudi u ovoj zemlji sutra spremno reći da nisu ni Bošnjaci ni Srbi ni Hrvati. U tom slučaju, ode Dejton kao da ga ni Bog nije dao.“ A ako nacionalna pitanja ipak treba rješavati, to „jedino socijaldemokratija, po definiciji, može rješavati“, smatra Lovrenović. Da SDP BiH i njegov gazda Lagumdžija u svome dosadašnjem političkom djelovanju nemaju nikakav odnos prema političkoj tradiciji o kojoj s mnogo dobrih razloga govori Filandra, te da uopće ne razumiju važnost nacionalnoga pitanja u Bosni i Hercegovini, u to smo se mogli uvjeriti odavno, a naročito drastično o tomu svjedoči cijeli niz manipulacijskih postupaka poslije zadnjih izbora 2010. godine, kojima su SDP i Lagumdžija uveli zemlju u najtežu političku krizu poslije 1995, iz koje se izlaz ne nazire. Nominalno, u Bosni i Hercegovini na sceni su dvije „socijaldemokracije“ – Lagumdžijina (SDP BiH) i Dodikova (SNSD). Po čemu su to socijaldemokratske partije? Ni po čemu, osim po imenu. Kako one „rješavaju“ nacionalno pitanje? Dodikova nacionalistički, Lagumdžijina asimilacionistički, što je lice i naličje iste antipluralističke „filozofije“, one koja neće ili nije  u stanju da uvaži bazično stanje i identitet Bosne i Hercegovine, kao višekulturne i višenacionalne zemlje. Koja je to, onda, socijaldemokracija, koja, po prof. Lovrenoviću, „jedina to može rješavati“? Neka idealna, apstraktna? Ili ona neka „prava“ koje, uostalom, više nigdje ni nema. Lijepo je to što je netko „za sebe riješio“ nacionalno pitanje tako što se izjasnio kao Bosanac, i što priželjkuje da se (barem) 300.000 ljudi sutra ne „pišu“ nacionalno. Psihološki je razumljivo kada takav stav čujete kao nepretenciozno i politički neartikulirano privatno mišljenje na ulici, u tramvaju, od taksista ili frizera, u dućanu od prodavača ili u kafani. No, uvodničar na Lagumdžijinoj partijskoj seansi sa znanstveno-akademskim rangom i statusom nije „slučajni prolaznik“ i ne nastupa kao privatna osoba. Kakve, onda, veze ovakva samodopadna privatna izjašnjavanja mogu imati s političkom stvarnošću Bosne i Hercegovine? I kakva je politička ozbiljnost takvoga „recepta“? O znanstveno-akademskoj odgovornosti da se i ne priča.

 Ivan Lovrenović