Ivan Lovrenović

Treći put Karol Wojtyła, sada već kao Sveti papa Ivan Pavao Drugi, stiže u Bosnu i Hercegovinu, u Sarajevo. Ovaj put kao skulptura od silumina (struka kaže: legura aluminija, bakra i silicija, laka, čvrsta, otporna na koroziju): golema bjeličasta masa nemirnih površina usađena na postament ispred sarajevske katedrale, rad kipara Hrvoja Urumovića.

Mjesto koje je kipu dodijeljeno ima u simboličkom značenjskom polju najužega središta Sarajeva nultu vrijednost. Nalazi se u samome presjecištu dviju markantnih gradskih koordinata: jedne što se pruža pravcem istok – zapad i predstavlja najfrekventniju gradsku pješačku ulicu, a spaja staru Baščaršiju s novim, austrougarsko-evropskim cityjem i zove se Ferhadija (po džamiji koju je u 16. stoljeću izgradio bosanski sandžakbeg Ferhad Vuković-Desisalić), i druge koja ide pravcem sjever – jug a čine ju Vancaševa katedrala Srca Isusova koju je 1889. izgradio prvi vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler, s trgom fra Grge Martića i ulicom Josipa Jurja Strosasmayera, biskupa đakovačko-bosanskoga, "vladike prisvitloga", kako su ga titulirali bosanski franjevci u svojim pismima..

Nezahvalno je predviđati kakvu će „karijeru“ u Sarajevu imati siluminijski svetac; što će sve u njemu biti pepoznavano i iščitavano. Ceremonija otkrivanja spomenika bila je u znaku pijeteta i odavanja priznanja čovjeku „koji je volio Bosnu i Hercegovinu“, ali sudbina spomenika, memorijala i simbola u našem svijetu jako je varljiva i nepredvidljiva.

I prvi i drugi dolazak Karola Wojtyłe u Bosnu i Hercegovinu, 1997. i 2003. godine, izazivao je zanimljive reakcije. Pisao sam o jednom i o drugom; evo tih zapisa.

  Prvi i posljednji put (Tjednik, Zagreb, 18. 4. 1997) Kad sletite na sarajevski aero­drom, u grad možete dvama putevima - lijevo, širokom Kasindolskom cestom prema glavnoj gradskoj prometnici, i pravo, između kuća Aerodromskoga naselja pa dalje, kroz Do­brinju. Dva dana prije papina dolaska Kasindolska već je bila zatvorena za re­dovni promet, te je preostala druga mogućnost. A ona znači odmah, na prvom ko­raku, susret s najstrašnijim poratnim am­bijentom. To je ono nekad novo naselje, s komfornim stanovima i jednom velikom manom - trebalo je, kažu, jedno vrijeme da se adaptirate na buku aviona. To je, također, naselje koje je na samu početku rata, u proljeće 1992, još postojeća JNA počela nemilosrdno preoravati tenkovskim udarima, kako bi ovladala cijelim područjem oko sarajevskoga aerodroma. Dok putnički kombi skače preko izrova­noga puta, na ostatku zidova jedne katnice čita se golemi ćirilični grafit: ZA KRST ČASNI I VERU HRIŠĆANSKU - SMRT BALI­JAMA. Karola Wojtilu, “bijeloga papu”, provest će u Sarajevo prvim, čistim putom, neće on vidjeti ovaj pakleni sla­voluk niti se zamisliti nad (bez)smislom i učincima ove pobudne parole. Sva pitanja i očekivanja, kao i sve nejas­noće vezane uz dolazak Ivana Pavla Drugoga u Sarajevo i u Bosnu i Hercegovinu mogla su se sažeti u pitanje - komu papa dolazi i što njegov dolazak donosi. Na ovo pitanje bilo je mnogo ra­zličitih odgovora i spekulacija. Među Hrvatima u Hercegovini i u Hrvatskoj pojavili su se sporovi, fobije, pa i otpori. Prvo je danima trajala nedoumica (ostavši ne­razriješenom do danas) - je li hrvatski državni vrh izbore u Hrvatskoj namjerno zakazao na dan papina boravka u Sarajevu, ne bi li spriječio masovniji odlazak ljudi iz Hrvat­ske na taj duhovni sus­ret, zato što on, ipak, afirmira “Alijinu drža­vu”. Potom se pročulo da će Hercegovci bojkotirati hodočašće, jer da, po njihovome, papa nema što tražiti u Sarajevu, već bi morao doći u Hercegovinu i u Međugorje. U tom kontekstu izbio je i skandalčić s plakatom neke fantomske “hrvats­ke katoličke mladeži” (koje se javno svatko odricao): PAPA DOLAZI NAMA. A u Livnu je, prema nedemantiranoj informaciji, ofi­cijelni plakat (natpis S VAMA SMO iznad papina fotosa u punom ornatu i s papin­skim štapom u ruci) po cijelomu gradu potrgan. Bosanski i sarajevski Hrvati nisu se, izgleda, previše bavili tim pitanjima, već su se, kako će se to zorno pokazati na sarajevskim ulicama i na stadionu Koševo, pripravljali na, kako reče u televizijsku kameru sredovječna gospođa - događaj života. Stav Bošnjaka (muslimana), kad se sve­de na racionalnu osnovicu, prosječno bio je ovakav: znamo mi da on najviše dolazi svojoj vjeri, ali dobro je došao, jer nam je prijatelj. No, u svojoj emocionalnoj kon­kretizaciji, na ulici, u razgovorima, u spontanim tumačenjima, taj se je stav ot­jelovio u silnoj srdačnosti, u izrazima zahvalnosti, u pohvalama, u aplauzima “na otvorenoj sceni”, te, također, u stišanim izrazima žaljenja i rezignacije što je prvi papin najavljeni dolazak 8. rujna 1994. bio otkazan. Posebna su priča mediji i kulturni programi u gradu uoči i za vrijeme papina boravka. Počev od sedmodnevne manifestacije Dani poljske kulture, preko čestih i obimnih emisija na radiju i televiziji i rubrika u novinama o Wojtilinoj biografiji, o njegovu književno­me djelu, do detaljnih rekapitulacija nje­govih govora i izjava o Bosni i Sarajevu - ­cijela je javnost bila potpuno ispunjena toplinom papine osobe i njegove karizme. Iz pitalice komu dolazi papa jedino je srpska strana bila isključena. Ipak, samo prividno. Prvo, srpska alternativa, Srpsko građansko vi­jeće, oglasila se vrlo ažurno, pozdravivši papu kao mirotvorca, prijatelja Bosne i Hercegovine, borca za jednakost ljudi i naroda, moleći ga da se založi za izjedna­čenje srpskoga sta­tusa u Federaciji BiH s bošnjačkim i hrvat­skim. Osim toga, Momčilo Krajišnik, “srpski predsednik u Predsedništvu Bosne i Hercegovine”, kako ga titulira televizija s Pala, nije mogao izbjeći službeni i javni susret s papom, i u kolektivnoj verzi­ji s Izetbegovićem i Zubkom, i u četiri oka, te tako postati dijelom programa papina dolaska u posjet Bosni i Hereegovini. Nar­avno, on je isti dan morao putem svoje televizije podastrijeti opravdanje, te je svoj susret objasnio traženjem od pape da se založi za obustavljanje “hajke na tobožnje ratne zločince”[*] i za rješavanje izbjegličko­ga problema ne kroz povratak na svoje, već osiguranjem smještaja ljudi tamo gdje su sada. Referenca papine prisutnosti u Sarajevu na neki groteskan (ali valja to moći osjetiti: i bolan) način odzvanjala je u rečenicama onoga nesoja Velibora Osto­jića na paljanskoj televiziji, kada ta op­skurna osoba optužuje današnji svjetski poredak i “njegove emisare” za univerzali­zam, “koji je u stvari jednoumlje”... Konačno, papa se susreo i s predstavnikom Srpske pravoslavne crkve, mitropolitom dabrobosanskim Nikolajem, i upravio mu srdačan pozdrav a preko njega i patrijarhu Pavlu, uz vruću želju za uzajamnim oprostom i pomirenjem katolika i pravoslavaca. Tekstom tog nagovora, uredno štampanog ćirilicom i na preciznom srp­skom jeziku, papinski je ured za tisak na vrijeme opslužio novinare u velikom, odli­čno organiziranom press-centru u Sken­deriji. Što se pak tiče vlasti - sarajevske, kantonalne, federalne – ona je doista učinila sve da ovo pitanje bude potpuno deplasirano. Iz perspektive orga­niziranosti cjelokupnoga programa jasno se odčitavala neizreče­na poruka: ovo je veliki čovjek i predrag gost, i došao je svima nama. Na svoj način o tomu govori čak i epizoda s minama ispod mos­ta kod Televizije. Iako do danas nerazjašnjena, ona nije ni na trenutak us­pjela pomutiti opću blagost atmosfere, a naknadno se saznalo kako je papa odbio ponudu da ga se odveze u grad he­likopterom (jer ga ljudi hoće vidjeti, a oni su u istoj opasnosti), i kako je Alija Izetbegović nudio da u svojemu vozilu predvodi kolonu, ispred papamobila. Od prve svoje riječi na aerodromu u subotu poslijepodne, preko svih službenih obraćanja, u načinu na koji neobjašnjivo izravno komunicira bilo s pojedincem bilo s masom - papa je sa svoje strane potpuno nedvosmisleno kazao i pokazao komu dolazi. Do kraja spreman poštovati sve što je zbog nečega važno za dijalog, nije on u tim govorima zaobišao Hrvate, Srbe ni Muslimane (iako ostaje nejasna ta neugod­na neažurnost u pravilnom nacionalnom imenovanju Bošnjaka), čak ni konstitu­tivne narode, a navratio se i na “južno­slavenske narode, koje ujedinjuje porijek­lo, iako ih povijest dijeli”; nije, naravno, zaboravljao druge vjere, a svoju crkvu, njezin puk i njezine svećenike apostrofirao je gorljivo i često, no, od političkih pojmo­va daleko najčešća riječ na usnama bila mu je Bosna i Hercegovina (u njegovu karakteristično umekšanom poljskom izgovoru: Bosnja) i Sarajevo, a s najjačim moralnim akcentom i supatničkim ganućem, s najvećom osobnom identifikacijom svjedočio je svoj dolazak i svoje bratstvo s onima koji stradaju i pate, koji su sami i marginalizirani. Po vjeri, naciji i ostalim identitarnim atributima nije ih razlikovao. Za iščitavanje poli­tičke papine poruke najvažnije je njegovo obraćanje Izetbegoviću, Zubku i Krajišni­ku (trojici iz Predsjedništva BiH) u Zemaljskom muzeju u nedjelju uju­tro, prije mise na Koševu. Taj kratki, maj­storski reduciran i stiliziran nagovor sav se strukturira oko nekoliko ključnih poj­mova: mir, pravo na rad, suživot različitih kultura i Sarajevo kao mogući primjer za Evropu, sarajevske bogomolje različitih kultova kao vidljivo upozorenje na vrstu građanskog društva kojega ljudi ovoga po­dručja žele izgrađivati, dijalog, pravo svih izbjeglica i prognanika na povratak u svoj dom, jednakopravnost etničko-vjerskih zajednica. Na drugi način, u kultno-religioznom obliku komunikacije, papa je te vrijednosti svjedočio i posredovao na misi na koševskom stadionu. Da se sve pretvori u svojevrstan mistični hepening, pridonijelo je i vrijeme, ta nevjerojatna, surova raskoš bosanskoga travanjskog prijepodneva, u kojemu su se po strašnoj studeni smjenji­vali intervali mećave i sunca, s naletima ledenoga vjetra, golemi valovi crne magle s prosjelinama visokoga jarko modroga neba. Sjedeći ispod legendarne Gospe iz Kondžila, na moćnoj stolici od četrdeset­godišnje orahovine (izrađenoj po specijal­noj narudžbi u velemajstorskoj konjičkoj radionici Ismaila Mulića), Karol Wojtyla je obuzdavao povremene napade jakoga drhtanja i u isti mah svojim prividno tako lomnim glasom držao u potpunoj vlasti tih šezdesetak tisuća ljudi (među njima i znatan broj muslimana i uopće ne-kato­lika) posred­stvom neobja­šnjivo snažne duhovnosti i religioznosti. Istu tu reli­gioznost on je pronosio i u svim ostalim trenucima i prilikama sarajevskoga borav­ka, a s osobitom intencijom ju je, i progra­matski eksplicitno, izručivao na bosansko­hereegovačke crkvene dostojanstvenike. To je istovremeno i ono što otvara brojne kontroverze u vezi s ovim jakim čovjekom kraja stoljeća, i koje u svijetu traju već poodavno: koliko je on koncilski papa, a koliko tradicionalist, čak i fundamentalist u određenom smislu. I u Bosni ta njegova intencija teoretski može pobuditi diskusiju: koliko ona, kroz zahtjev za povratkom religiji, ide na ruku općoj re-tradicionalizaciji (i islamskoj i pravoslavnoj), a kroz to, opet, sve većemu udaljavanju od obnove modernih, seku­larnih formi života i građanskoga društva? Ostavljajući ovo pi­tanje bez odgovora, valja reći da je barem u jednom konkretnom smislu ova i ovakva papina snaga, usmjerena na Bosnu, čini se, već polučila jedan dobar i važan rezultat. Riječ je, nakon godina neodlučnosti ili nedovoljne jasnosti i energičnosti, o konačno čvrstom i kategoričnom očitovanju najvažnijih ljudi Katoličke crkve u Sarajevu o nekoliko suštins­kih pitanja sudbi­ne i opstanka, crkve i naro­da: o zlu i zabludama poli­tike, koja je ljude  odvodila iz doma i do­movine, mani­pulirajući nji­ma u tobožn­jim višim nacionalnim interesima, o imperativu prava povratka svih izbjeglih i prognanih, o suživotu s drugima kao vitalnom principu samoga života. Za mnoge ljude i za mnoge šanse već je, nažalost, prekasno. No, još uvijek bi jedan istinski zaokret te vrste i za Hrvate-­katolike, ali i za Bosnu u cjelini mogao značiti neocjenjivo značajan pozitivni im­puls. Sve je boravak pape Ivana Pavla Drugoga u Sarajevu, čak i objektivne okolnos­ti toga čudnog vremena ne-vremena, raz­likovalo od velikih spektakla, s milijun­skom masom i grmljavinom razglasa. U Sarajevu sve kao da je bilo u izv­jesnoj inverziji: ne vanjski događaj, već unutrašnji doživljaj. Jedan mladić (je li pri tomu uopće važno reći podatak: musliman!) tiho i sa sjetom rekao je, gledajući za papamobilom koji odmiče niz sarajevsku longitudinalu prema aerodromu: “Lijepo je što je došao. A neće više nikad.” Možda je u tim riječima i u tom pogledu zapravo sadržano sve - slutnja ogromnosti bosanske samoće, u svim trima grupa­cijskim verzijama i, plus, u četvrtoj, poje­dinačnoj? Možda je i onaj tronuti bijeli starac, svojom moćnom bratstveničkom intuici­jom, primio tu rezonanciju, pa je zato ona­ko naglašeno ponavljao: “S vama smo, i s vama ćemo uvijek biti”. Žureći na avion još istu večer, skupilo nas se dosta s one strane aerodromske ceste, zaustavljeni od revnih policajaca, dok papa ne odleti. Stojim, kao po reži­ranu slučaju, u istim onim paklenim vrati­ma, pred onim užasnim geslom s početka teksta. Prepoznaje me i javlja mi se susjeda iz staroga zavičaja, Vasvija. Profesorica francuskoga i latinskoga. Ispraća grupu Francuza, s kojima je radila u nekom sarajevsko-francuskom programu. Pitamo se o svojima. Stariji mi je brat, kaže Vasvi­ja, ubijen ono na Donjem Vakufu devede­set pete, a mlađi umro tri mjeseca za njim od raka. Šutimo, zatim, i gledamo, cijela grupa, kako avion uzlijeće, jedno vrijeme ga u sumraku ne vidimo na pozadini sniježnoga Igmana, a onda izroni spram blijedoga neba, i domalo istopi se u njemu.   Pokajnici na Petrićevcu (Feral Tribune, Split, 28. 6. 2003) Kada je banjalučki biskup Franjo Komarica, pozdravljajući papu Ivana Pavla Drugoga 22. lipnja na ledini kod franjevačkoga samostana na Petrićevcu kraj Banje Luke, u najsjajnijemu trenutku svoje svećeničke karijere, a možda i svojega života, u formuli traženja i davanja oprosta priznao da je bilo i zlodjela počinjenih od pripadnika Katoličke crkve, moglo se je u zraku naslutiti da ni Komaričin uzvišeni gost neće izostati u pokajanju. I doista, nešto kasnije u propovijedi pod misom papa je pročitao onu do sada toliko puta citiranu rečenicu, u kojoj je istovremeno svega i puno i malo, već prema tomu što je tko očekivao ili priželjkivao. Zbog artikulacijskoga umijeća, valja ju i ovdje navesti u cjelini: „Iz ovoga grada, koji je tijekom povijesti obilježen tolikom patnjom i tolikom krvlju, molim Svemogućega Gospodina da bude milosrdan za krivnje počinjene protiv čovjeka, njegova dostojanstva i njegove slobode, pa i od nekih sinova Katoličke crkve. Neka On u svima pobudi želju za uzajamnim oprostom. Jedino u ozračju istinske pomirbe spomen na tolike nevine žrtve i njihove patnje neće biti uzaludan i poticat će nas na to da gradimo nove odnose bratstva i razumijevanja.“ Umjesto besplodnoga tumačenja stvarnih dimenzija i dometa papinoga „mea culpa“, možda je zanimljivije uzeti u obzir i iščitavati značenja reakcija koje je ta gesta izazvala na onoj strani, kojoj je, logično, bila najviše namijenjena – na srpskoj. I to ne u oficijelnim krugovima, jer napadna uglađenost, pa i stanovita poltronerija, koju su spram pape i značaja njegova dolaska u Banju Luku iskazivali političari Republike Srpske, nije bila ništa drugo nego političko šićardžijstvo. U općemu „čitanju znakova“ daleko je indikativnija, recimo, neobična blagorodnost koju je, poznat po „ekumenizmu“, javno iskazao vladika Amfilohije, govoreći uoči papina dolaska samo o tradiciji zalaganja obiju crkava za slogu. A obrat diskursa beogradske Politike gotovo bi se mogao nazvati senzacionalnim. U svojim izvještajima iz Banje Luke Politika, bez zrna rezerve ili nekadašnje uobičajene ironije, papino priznanje naziva „velikim korakom u pomirenju naroda“, „velikom gestom, koju je na Petrićevcu učinio papa Ivan Pavle Drugi“. No, promjena nije mjerljiva samo u tom novom tonu, kao ni u nimalo nevažnoj mikrostilističkoj činjenici da redaktori Politike papu zovu „svetim ocem“ i kroatiziranim oblikom imena – Ivan, nego u nečemu još jačemu. To vrijedi citirati u cjelini: „Ove reči svetog oca na mestu koje mnogi Srbi uzimaju kao tragičan deo istorije među ovdašnjim narodima, veliki su korak ka pomirenju, posebno što je papa našao snage da se u ime onih koji su učinili zločin izvini, iako se zna da se fra Miroslav Filipović, koji je išao zajedno sa pomenutom ustaškom satnijom, nije javio poglavaru samostana u Petrićevcu, niti ovom samostanu, pa se samostan ne može pominjati u negativnom smislu, već je na svoju ruku išao na pokolj u Drakulić.“ Tko ima sluha za obilatu tradiciju naših uzajamnih demoniziranja, tko je jedanput na svoju trajnu nesreću upoznao mračni svijet epohalnih viktornovakovskih fabrikacija, taj mora ostati iskreno zapanjen pred ovakvim spektakularnim premještanjem zločina fra Miroslava Filipovića iz desetljećima pomno dizajnirane i pothranjivane predodžbe o kolektivnomu zlu Katoličke crkve i hrvatskoga naroda u prostor striktno individualiziranoga čina. I to da od koga, nego od Politike! Uz malo cinizma, nadam se dopuštenoga, teško bi čovjek mogao odlučiti čija je gesta veća: papina ili Politikina! Nije nimalo loše imati u svijetu jednoga takvog prijatelja, kakav je rimski pontifeks, a Karol Wojtyla doista jest prijatelj Bosne i Hercegovine. No, opće stanje u Bosni i Hercegovini, kao i stvarna sposobnost i riješenost njezinih aktualnih etnički formatiranih političara da ga popravljaju, na tako su niskim granama, i uz tako adekvatno lošu asistenciju međunarodne zajednice, da su konvencionalne novinarske spekulacije o dalekosežnim učincima papine posjete Banjoj Luci na to stanje – nažalost, samo puka kurtoazija. Pa, ako to već jest tako, ne treba biti nezadovoljan ni ovom kolateralnom korišću, koja bi se po svemu sudeći mogla izroditi iz nanovo aktualiziranoga „slučaja Filipović“. Sve je počelo najavom da će se papin dolazak i beatifikacija Ivana Merza odigrati u Banjoj Luci, i to pokraj samostana na Petrićevcu. To je jedna od prastarih samostanskih lokacija franjevačke provincije Bosne Srebrene; fratri ovih dana pišu da je u povijesti šest ili sedam puta rušen i zatiran, i ponovo uspravljan. Dramatične dane doživljavao je pri ulasku okupacijskih austrougarskih trupa 1878, kada su ga muslimanski ustanici porušili. Porušio ga je i veliki banjalučki potres 1969. Sagradivši ga ponovo od armiranoga betona, fratri su pomislili da su se konačno riješili brige. No, Mladićevi i Karadžićevi mineri ponovo su ga srušili 1995. Ali ni po kojemu od tih jada nije postao tako globalno poznat, kao po zločinu iz veljače 1942, kada su u spomenutim trima okolnim selima ustaše pobile velik broj Srba zbog njihove kolaboracije s ustanicima (tada još nediferenciranima na partizane i četnike), a s njima je kao samozvani vojni kapelan išao i mladi fratar iz samostana – fra Tomislav Filipović. Kao što će se vidjeti, ni do danas nije egzaktno utvrđeno koliko je on tamo lično okrvavio ruke. U kasnijoj jezivoj legendi, koja započinje s famoznim propagandno-dokumentarističkim djelom Viktora Novaka Magnum crimen, u kojemu je granica između faktualnoga i fabriciranoga potpuno izbrisana, Filipović je postao „fra Sotona“, mitološki oblikovan prototip hrvatsko-katoličkoga koljača. Ta slika i danas je neizostavnim elementom svakoga svjetskoga prikaza ustaškoga pokreta i Pavelićeve Endehazije, a desetljećima je neodoljivo draškala jugoslavenske pisce, sineaste i publiciste. Jednu od najsugestivnijih literarnih varijacija toga motiva napravio je Mirko Kovač u pripovijetci o fratru „su dva lica“ - dnevnom, anđeoskom, i noćnom, koljačkom. Za drukčije prikaze ove opskurne ličnosti i događaja u banjalučkim selima 1942. nije bilo mnogo prilika ni mogućnosti. Doduše, starješinstvo Bosne Srebrene izdalo je službenu izjavu 2. svibnja 1945, u kojoj izjavljuje lojalnost novim vlastima ali i energično demantira surove objede iz Borbe i Oslobođenja, te objašnjava i činjenicu da je fra Tomislav Filipović izbačen iz franjevačkoga reda i iz Crkve „čim se saznalo za njegovo prisustvovanje kod vršenja zločina u okolici Banje Luke, i prije nego se moglo ustanoviti da je izvršio ma kakav zločin“. U desetljećima što su slijedila, na crkvenoj strani stvoren je obrambeni mentalitet, neprobojan za kritičko i samokritičko mišljenje. Tako je čak i u slučajevima drastičnim poput Filipovićeva uvijek nekako dominirala aspurdna nota umanjivanja, opravdavanja, pravdašenja... Refleks te atitude, groteskan i tako nevojtilinski, živ je i danas, eno ga u njegovu najboljem izdanju u komentaru Živka Kustića, što prati i čangrizavo relativizira – ni manje ni više nego papino traženje oprosta na Petrićevcu! Moguću korist, o kojoj sam govorio koji redak ranije, mogla bi donijeti jedna polemika, koja se gotovo sasvim nečujno pojavila uoči papina dolaska u Bosnu. Počelo je tako što je banjalučki publicist Jovan Babić u Glasu srpskome krajem svibnja objavio otvoreno pismo papi. Babić je novinarski doajen, objavio je mnogo feljtona s tematikom iz Drugoga svjetskog rata. U pismu on, uz duboko poštovanje, papu upozorava na krvave događaje u okolici Petrićevca i na ulogu fra Tomislava Filipovića u njima, te u najboljoj namjeri, „kao običan čovjek i hrišćanin“, sugerira da bi se tamo morao tražiti oprost za nevine žrtve. Osim ovoga zločina, Babić podsjeća i na to da su ustaše srušile pravoslavni hram Svetoga Georgija u blizini samostana na Petrićevcu, sabornu crkvu Svete Trojice u centru Banje Luke, te da su ubili bolesnoga banjalučkog vladiku Platona, a da nitko od katoličkih svećenika nije ustao u zaštitu. Babić u pismu papi pripovijeda jednu doista dojmljivu, očevidno istinitu priču, o mlinaru Marku Lipovcu, katoliku iz obližnjega sela Trn, koji je uz izravnu pogibelj vlastitoga života spašavao Srbe iz pokolja, sakrivši ih preko trideset. Uz blagu ironiju, Babić iznosi svoj zaključak, kako bi umjesto „ovdje potpuno nepoznatog Merca“ bilo bolje proglasiti „Svetoga Marka mlinara“. Uz to, Babić donosi podsjećanje na davnu, u međuvremenu sasvim zaboravljenu gestu banjalučkoga biskupa Alfreda Pichlera, koji je 1963, nakon jednoga susreta s papom Pavlom VI, u svojoj biskupskoj poslanici tražio oprost za zločine počinjene nad pravoslavcima u Drugome svjetskom ratu. Na Babićevo pismo reagirao je u lipanjskom broju franjevačkoga lista Svjetlo riječi njegov glavni urednik fra Mirko Filipović. Bolnom zarezu njegova britkoga pera i logične analize u proteklim godinama nisu umakli mnogi političari, osobito oni što im je hrvatstvo profesija, ali ni crkveni ljudi i pojave. Filipović Babiću predbacuje mnoge stereotipne a neprovjerene ili neistinite detalje: da su u samostanu na Petrićevcu ustaše polagale zakletvu, da je fra Tomislav (Miroslav, kaže Babić pogrešno, a fra Mirko ga ispravlja) bio župnik, da je osobno ubijao, što uopće nije dokazano, da je za zločin „nagrađen“ tako što je poslan u Jasenovac za komandanta... Ovi i drugi Babićevi navodi doista jesu nekritički preuzeti iz stare propagandne publicistike i političke mitologije. Osim toga, cijelo pismo snažno je prožeto simptomom, od kojega generalno boluje srpski pogled: potpuna sljepoća za stradanja i zločine iz najnovijega vremena, u kojima je baš Banja Luka postala mračnim simbolom nasilja sa srpske strane nad pripadnicima drugih etnija, osobito Bošnjacima-muslimanima i Hrvatima. Sve to u svojemu odgovoru fra Mirko Filipović s pravom odbacuje. No, ipak ostaje dojam da mu je u toj polemičkoj intonaciji ostao nedovoljno uvažen osnovni, moralni motiv Babićeva pisma, kao i temeljna činjenica – da je zločin počinjen, i da „krv brata tvojega iz zemlje k meni viče“. Tu, sad, dolazimo na poantu cijele ove priče. Shvativši, valjda, ipak da meritum ovakvih starih, mračnih, krvavih historija nikad ne leži u našim naknadnim prepucavanjima, nego u stvarima kakve jesu, glavni urednik Svjetla riječi odlučio se na pravi potez. Umjesto Nekoga Nepoznatog, koji je to mogao napraviti i prije trideset, četrdeset, pedeset, ili barem za posljednjih trinaest godina, otkad smo „na slobodi“, fra Mirko Filipović dao se u potragu za dokumentima, te je ono što je našao stavio na web-stranicu Svjetla riječi, sasvim sigurno ne bez znanja i odobrenja aktualnoga starješinstva Bosne Srebrene. Takvo nešto crkveni krugovi u nas, čini mi se, rade prvi put! U tim izjavama, zapisnicima, dopisima, odlukama, osobnim pismima može se u puno kompleksnijemu svjetlu sagledati što se i kako se doista događalo – i u pokolju Srba Drakulića, Motika i Šargovca u veljači 1942, i sa samim fra Tomislavom Filipovićem. Tu je i njegova vlastoručno potpisana izjava, koju je dao istražnim organima Pavelićeva UNS-a, u istrazi što su ju povodom pokolja ultimativno tražili Nijemci, tu je i prepiska između Sarajeva i Vatikana o njegovu izgonu iz reda i Crkve, tu je i objašnjenje kako su ga ustaše sklonili u Jasenovac, jer tamo Nijemci nisu mogli zalaziti. Sve zajedno – građa za uzbudljiv a najcrnji horor-triler. No, za potpisnika ovih redaka među tim dokumentima najzanimljivije je pismo, što ga već ostarjeli banjalučki župnik Branko Župančić piše 1981. godine gvardijanu samostana na Petrićevcu fra Stanku Buzuku, koji ga moli da napismeno ispriča svoj susret s Filipovićem-Majstorovićem u logoru Stara Gradiška. (Tamo ga je, prisjećam se strašne lektire, sreo i opisao veliki mučenik i najveći logorolog hrvatske književnosti Ilija Jakovljević.) Župančića sam upoznao kao student ranih šezdesetih, kada je došao u nas na župu, s glasom nesvršenogaa rimskog doktora crkvenoga prava i dugogodišnjega komunističkog robijaša. Bio je čeljade razgovora i ljubitelj književnosti, ali i pravi čovjek starinske vojujuće Crkve. Brzo smo se razišli, sjećam se dobro, između ostaloga i na Marinkovićevoj Gloriji. Za njega je to bila strašna blasfemija, i ništa drugo. Sada, dok čitam njegovo pismo fra Stanku, desetljećima nakon našega posljednjega susreta, najedanput otkrivam čovjeka umnijega, fleksibilnijega i toplijega nego u mojim već okamenjenim predodžbama. Piše Župančić kako je kao bosanskogradiški župnik jedanput bio zovnut da u logoru Stara Gradiška obavi pokop nekog ustaškog poručnika što je umro od sušice. Prepao se, kaže, jer je već prije dojavljivao crkvenim vlastima u Zagreb da se u tom logoru „svašta radi“, pa je sad pomislio da su ga provalili i da ga hoće na prijevaru dobiti u logor. No, tamo se doista radilo o sprovodu. Dok je prolazio logorom, spazio je Filipovića, kojega je još djetetom poznavao, navraćajući u njegovu roditeljsku kuću u Jajcu. Zazvao sam ga, a on me je, kaže Župančić, naglo prekinuo, i rekao: ovdje se zovem Miroslav Majstorović, nitko ne zna moje pravo ime. Sjeli su u neku praznu sobu, i on mu je ispričao svoju verziju događaja u Drakuliću. Tu dolazi ono najjezivije, što Župančić nekim običnim a jakim darom uspijeva sjajno ispričati. Filipović-Majstorović mu se zakune da tamo, u Drakuliću, nije nikoga ubio, a onda dodaje da je „prvi put zaklao u Jasenovcu“. Slijedi pregnantan opis neke pobune i njezina ugušenja u krvi. Tada je, kaže Župančić, „uzeo nož i htio mi pokazati kako je zaklao. Priznajem, da sam premro i jedva čekao da živ iziđem iz logora“ - završava pisac pisma, a čitatelja zadužuje jednim silno sugestivnim, uznemirujućim krokijem tipa, u kojemu očevidno tinja opaka psihopatologija. Tako je, dakle, ako ništa drugo, papina nakana da svoje stotinuprvo globtrotersko putovanje obavi u Banjoj Luci, pokrenula i izmamila na svjetlo dana mučnu temu Filipović-Majstorović na dosad najkorisniji način, u dva neočekivano dobra medijska iskoraka. I Politikina demonstracija novoga, pomiriteljskog diskursa, i hrabrost urednika Svjetla riječi da javno prezentiraju nešto od izvorne dokumentacije možda su mali znakovi, koji najavljuju mogućnost novoga, nefetišiziranog odnosa prema zajedničkoj lošoj povijesti?

 Ivan Lovrenović