Ivan Lovrenović

1. 12. 2013. Strože uzevši, od prvoga dana „pobjede parlamentarne demokracije“ u novembru 1990. politički interesi i aspiracije u Bosni i Hercegovini nikada nisu bivali artikulirani i u pregovorima s kontrahentima nuđeni u razumnim oblicima, usmjerenim prema općoj koristi i postizanju stabilnog političkog rješenja, već uvijek kao izraz zakrinkanih želja o „konačnom“ ostvarenju partikularnih nacionalnih snova. Mutni su to, morni i olovni sni, mrki i krvavi, ni samim snivačima nisu baš najjasniji, ali su zauzvrat opsesivno snažni. Rat u tom pogledu nije promijenio ništa, jer ništa nije riješio, samo ih je pojačao; pojačao je stanje neudovoljenosti a toliko potrebni politički racionalitet potisnuo još dublje u sferu onirizma, ako je dopušteno na društveni život barem u metafori aplicirati tu pojavu iz individualne psihologije koja se definira kao stanje budnoga snivanja, kada „osoba doživljava vizije kao da su stvarne, a ponekad i učestvuje u njima; javlja se u uvjetima oslabljene budnosti i poremećene svijesti“. Nakon više od dvadeset godina održavanja takvoga stanja i prakse, koja je postala obavezujućom kulturom ponašanja, danas su politički akteri (a u velikoj mjeri i nacionalni kolektivi) u Bosni  njezini potpuni taoci: sve i da hoće (a neće!), nitko od njih nema političke vizije, socijalnoga etosa ni ljudske hrabrosti da prvi iskorači iz toga ukletog kruga i započne s novom kulturom realističnog i odgovornog diskursa, a neodređenost ciljeva i nemogućnost njihova tačnog i otvorenog imenovanja ukazuje se kao bezobličnost snova. Pa, što to budni snivaju bosanski političari i oni što ih slijede, njihovi glasači, koji im se svake četiri godine predaju na upravljanje? Svjesno se ogrešujući o zahtjeve političke korektnosti, zvat ćemo ih ovdje njihovim nacionalnim imenima – Bošnjaci, Hrvati, Srbi, i to ne samo iz razloga tekstovne ekonomičnosti, nego, bogami, i zbog gledanja istini u oči. To, što je Dejtonski sporazum Republici Srpskoj dao mogućnost da se ponaša kao država u državi, nimalo ne uklanja i ne ublažuje tegobne simptome „budnoga snivanja“ u Srba. Ništa se tu još ne osjeća kao „realno“, konačno ostvareno, politički osvojeno i utvrđeno. Na javi, u izjavama najviših političara, sniva se o žuđenom a dalekom statusu, koji nema čvrst oblik ni ime, koji se sugerira u pojmovima referenduma, osamostaljenja (čas u okviru omrznute BiH, čas izvan njega), te jedinstva srpskoga naroda „s ove i s one strane Drine“, itd. Učestalost i upornost s kojom se to radi otkriva dubinu nezadovoljstva i nesigurnosti u ostvarenome. Nešto se hoće, ali se ne zna baš najtačnije što se hoće. Stvar je još mučnija otkako Srbija, ukliještena evropskom agendom, pokazuje sve manje volje za ohrabrivanje ovih prekodrinskih snova. Gazda Dodik zbog toga u posljednje vrijeme kao da pada u pojačana stanja budnoga snivanja, pa fantazira: u Drugom svjetskom ratu „samo su Srbi bili antifašisti“, a za zasjedanje ZAVNOBiH-a 1943. Mrkonjić-Grad je izabran zato što je bio „većinski srpski grad“... Težnja za „cjelovitom BiH“ glavni je motiv snivanja u Bošnjaka, ali je duboko zapletena u političku nedorečenost, koju jednako dijele sve tzv. probosanske stranke, od izrazito desnih, preko konzervativno-narodnjačkih, do nominalno lijevih i građanskih, bez obzira čije su – Lagumdžijina ili nova Komšićeva. Tri su ideje između kojih ta težnja oscilira, ne umijući ni jednu od njih dosljedno i cjelovito osvijestiti i artikulirati u politički projekt, pogotovo takav koji bi bio prihvatljiv i drugim faktorima političkoga života: ideja o „većinskom ili temeljnom narodu“ kao glavnom nosiocu države i državnosti uz benevolentno dopuštenje da u tome participiraju „svi ostali koji vole Bosnu“, zatim ideja o „hiljadugodišnjoj državnosti, multikulturalnosti i toleranciji“ što bi imalo biti automatska garancija opstanka i cjelovitosti države, te ideja o „građanskoj“ BiH u kojoj etničnost i povijesno naslijeđeni kolektiviteti neće značiti ništa a pojedinačno građansko pravo sve, s konzekvencijom u modelu „jedan čovjek, jedan glas“. A sve ojačano pseudofilozofemom o postojanju nekakve „ontološke matrice Bosne“.  Pošto se, historijski gledano, radi o mitovima i maštarijama, politički  mutnim i neartikuliranim, traži se pošto-poto oslonac na neku arhimedovsku tačku. I, eto je - u ZAVNOBiH-u! ZAVNOBiH u tim projekcijama postaje deus ex machina: on je ideal ostvarenja nacionalnih i građanskih prava, on je čin „obnove hiljadugodišnje državnosti BiH“, on je garancija trajnosti i opstojnosti Bosne i Hercegovine... Da ZAVNOBiH pripada davnom historijskom i ideološkom kontekstu i da je samo u njemu moguć, da je u tom kontekstu bio jedan od tvorbenih elemenata državnoga projekta nove, komunističke Jugoslavije i odgovarajućega ideološkog modela društva, te da zavnobihovska BiH nije mogla postojati izvan i mimo nadređene državnosti takve Jugoslavije, pa je ZAVNOBiH prema tome ireverzibilna povijesna pojava – zaludno je podsjećati ovu vrstu snivača. U hrvatskim snima, pak, sve se i dalje svodi na recidiv pra-ideje o svehrvatstvu, o jedinstvenosti i nedjeljivosti hrvatskoga naroda „kao takvoga“, te o sjedinjenju „hrvatskih prostora u BiH“ s Hrvatskom ili, u varijanti B, o stvaranju hinterlanda u formi hrvatskoga entiteta u BiH. Dobro ju pamtimo, a obilato je i dokumentirana, iako nas firma za prefarbavanje i retuširanje bliske povijesti TUĐMAN ml. & LUČIĆ & RASPUDIĆ svim silama nastoji uvjeriti da nam je pamćenje pogrešno a dokumenti izmišljeni. Vjerujte nama, a ne pamćenju i dokumentima, viču oni. Politička fantazmagoričnost ove ideje nimalo nije smetala da u početku bude zdušno podržana od svih „čimbenika“ u BiH, prije svega crkvenih, i to u obama vidovima – svjetovnom i redovničkom. Danas je uglavnom potisnut u zaborav, pa treba podsjetiti na podatak  da iz toga fatalnog pankroatizma u početku nisu bili izuzeti ni franjevci. O tome se najpregnantnije i najpoštenije izjasnio fra Ljubo Lucić, jedan od najautentičnijih bosanskih franjevaca druge polovice XX stoljeća i veliki kroničar opsade Sarajeva '92-95: „Crkva je u najvećoj mjeri kriva za pobjedu nacionalističkih stranaka na izborima 1990. godine, uključujući i HDZ. I ja sam agitirao za HDZ, jer je to tada bio službeni stav Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini.“ (U predgovoru fra Ljubinoj posthumno objavljenoj knjizi Osuđeni na nadu dodao sam: „Mnogo ih je koji su, zajedno s Lucićem i mnogo više od njega, tada agitirali a danas se prave nevješti. Lako im je: fra Ljube više nema da ih, barem samo onim jednim svojim kosim pogledom, posrami.“) U sam zametak ove ideje bilo je upisano da mora propasti jer je bila u sukobu sa svim parametrima političke stvarnosti. (Ironična historijska pravda je to što je doživjela da je vlastitim rukama moraju likvidirati sam tvorac Franjo Tuđman i terenski mu izvođač Gojko Šušak). Sve je to danas hrvatskim političarima u BiH i više nego jasno, jasno je i ostalim „čimbenicima“, ali ono što svima zajedno nedostaje, to je snaga i kuraža za iskoprcavanje iz ideološke mreže pankroatizma, što bi im donijelo potpuno novu, mnogo snažniju i jasniju političku poziciju u nepovoljnim unutarbosanskim odnosima i beskonačnim natezanjima. Eto razloga zbog kojega i njihovo stanje ostaje stanje budnoga snivanja, oslabljene budnosti i poremećene (političke) svijesti, pa je recidiv, odnosno kakva god varijacija promašene i propale početne ideje, jedino što im se čini da imaju na raspolaganju kao cilj i adut. Što je jednako nepostojanju ikakve pozitivne ideje o onomu što se hoće i prema čemu se teži. Gora politika se ne može zamisliti. Sav je današnji politički život u Bosni to: snivanje u uvjetima oslabljene budnosti i poremećene svijesti. A evo što je istinski horor: to stanje je stabilno i nenarušivo, izgleda da može trajati vječno. Dotle, socijalna struktura društva se nezadrživo urušava, nezaposlenost prelazi 40 postotaka, životni uvjeti danomice bivaju sve gori, uz alarmantan postotak stanovništva koje je već s onu stranu tzv. apsolutne linije siromaštva, i stalno raste. Ivan Lovrenović