Ivan Lovrenović

19. 9. 2011.

Uz zvijezde estrade i nogometaše, još je jedna „populacija“ (omiljeni izraz naših političara i novinarskih trudbenika) bez koje se ne mogu zamisliti medijske naslovnice i udarne vijesti. To je populacija ratnih zločinaca. Šesnaest godina po službenom okončanju rata, oni su neodvojivi dio naše javnosti i stvarnosti, i kako stvari stoje, bit će to još dugo. Jedni su već odavno odslužili kaznu (poput Biljane Plavšić i Tihofila Blaškića) pa postali mirni i poštovani građani u svojim (nacionalnim) sredinama, nekih više nema među živima (Rasim Delić), neki su na slobodi kao da rata nikada nisu ni vidjeli a kamoli u njemu ruke krvavili (Naser Orić).

Nekima se tek sudi (Veselin Vlahović, Karadžić i odskora pridruženi mu kolege Mladić i Hadžić), glavnoga je smrt poštedila od presude (Milošević), a jednome od kapitalaca, Momčilu Perišiću, upravo je odrezana kazna, za sad prvostupanjska. Jedni su u bijegu (Radovan Stanković), a brojni drugi – u to već sad možemo biti sigurni – nikada neće biti ni uhapšeni ni ugledati sudnice. To je cijela vojska nižerangiranih „izvršnih zločinaca“, malih ali itekako krvavih ratnih kokošara, koji danas žive svoj normalni građanski život, tu, među nama, ili, pak, mimikrirani negdje na dalekim adresama od Kanade do Argentine i Novoga Zelanda...

Da pravda ipak ne spava na oba oka, govore slučajevi poput izručenja višegradskoga krvnika Milana Lukića iz Argentine u Haag, i hapšenja Azre Bašić u Americi (komandirke 108. Riječke brigade Hrvatske vojske koja u Derventi 1992. počinila ratni zločin protiv srpskih civila). Kao još jedan primjer te vrste dolazi ovih dana i vijest iz Suda BiH, da je Tužiteljstvo BiH predložilo kvalifikaciju „udruženi zločinački poduhvat“ za zločine Armije Republike BiH počinjene nad Hrvatima u Bugojnu 1993. i 1994. godine, kao i za sudjelovanje civilnih vlasti u izvršavanju tih zločina. Treba se nadati da će ova pravosudna instanca ustrajati u rasvjetljavanju bugojanskih događaja i uloge dosad nedodirljivih ličnosti iz krugova SDA i Armije RBiH (Mlaćo, Cikotić i drugi), o kojima se svih ovih godina na razini usmene komunikacije sve zna, a službeno – ništa.

Posebna zanimljivost naših prilika i stanja duhova jest tretman onih koji se vraćaju kućama kao osuđeni i odsluženi ratni zločinci. (Već je postalo pravilo da im sud oprašta trećinu dosuđene kazne.) Primjer Dodikovoga tetošenja Plavšićke kao i način na koji ovoj gospođi servilno i umilno metanišu srpski mediji postao je već klasičan obrazac. S Tihofilom Blaškićem u hrvatskoj javnosti to se dogodilo davno, pa se već i zaboravilo. U isti obrazac spada i pažnja koju je imao Rasim Delić kod Harisa Silajdžića (kao člana Predsjedništva BiH), reisa Cerića i u bošnjačkim medijima. Jedna takva „zvijezda“ stigla je na slobodu nedavno: mračna figura rata u srednjoj Bosni, Ivica Rajić, odležao je osam od dosuđenih dvanaest godina, te se sretno iz Španjolske vratio kući. Teško je reći koji dio hrvatske javnosti je to primio skandaloznije: onaj liberalni pravi se kao da je riječ o događaju s drugoga planeta pa se drži strogo informativno, „profesionalno“, onaj desno-domoljubni - trijumfalno. Sam, pak, Rajić izjavljuje kako se osjeća dobro, te kako će se sada posvetiti obitelji i truditi se da „nadoknadi sve propušteno“.

Kako će propušteno nadoknaditi Rajićeve žrtve: pobijeni muslimani iz Stupnoga Dola i njihove porodice, te vareški Hrvati koji prvobitno nisu htjeli dobrovoljno napustiti svoj grad u sklopu genijalne Tuđmanove strategije zaokruženja etničkih teritorija zločinom, pa je Rajićev stupnodolski pokolj bio potreban da bi se pokrenula paklena spirala mržnje, osvete, egzodusa. (Baš se ovih dana pojavljuje slučaj iz toga konteksta: današnji visoki funkcioner državne sigurnosne službe te je ratne godine u Varešu silovao ženu hrvatske nacionalnosti dok joj je muž bio u pritvoru...)

Na drugome mjestu pisao sam davno o uništenju Vareša kao paradigmatskom primjeru kako je pomama za čistotom etničkih teritorija i čvrstoćom etničkih granica smrtni neprijatelj kompleksnim civilizacijsko-urbanim strukturama što ih stvaraju stoljeća, a spomenuta pomama ih smrvi i upropasti za tren, ostavivši ih potom u trajnome stanju socijalne i kulturne crne rupe. Dočekujući Rajića („Konačno slobodan“! „Dobrodošao kući!“ – neki su od zagrcnutih  naslova), hrvatski mediji podsjećaju na još neke „vitezove“ i nacionalne junake, koji čame u zatvoru, a čeka ih skoro ili nešto kasnije oslobađanje. Nema sumnje, i njima će biti priređivani topli dočeci puni domoljubnoga zanosa i suza radosnica. Njihova slavna ratna imena: Štela, Tuta, Kordić! Gospodin Vinko Martinović, od milja Štela, mogao bi nas, po dvotrećinskom pravilu Haškoga suda, svojim povratkom obradovati već ove godine, a Mladen Naletilić, od milja Tuta, najdalje polovicom 2013! Dario Kordić tu mogućnost stječe polovicom 2014.

U redu, reći ćemo, svi su oni odslužili svoje, kada ih sud otpusti, formalnopravno su slobodni građani. Ipak, kada se susretne s tim imenima i prisjeti njihovih bogougodnih djela, čovjeku bude pohladno u duši, i ne može smatrati znakom nekakvoga narodnoga zdravlja i čestitosti to što se izlazak na slobodu ovih inženjera smrti i pljačke slavi i časti kao nekakva pobjeda, satisfakcija, što li. Još kada u tomu sudjeluje, pa i prednjači politička, kulturna, vjerska elita – stvar doista postaje mračna i prilično beznadna.

Prije više godina bila je objavljena jedna ozbiljna analitička procjena, prema kojoj u Bosni i Hercegovini živi između deset i dvanaest hiljada osoba izravno uključenih u neki od oblika ratnoga zločina, koji vjerojatno neće nikada biti dohvaćeni rukom pravde. Da bi se shvatila psihosocijalna i moralnopsihološka težina ovoga podatka, valja imati na umu da je u sredinama u kojima te osobe žive o njihovim ratnim djelima svakomu sve manje-više poznato – i onima koji se s njima solidariziraju, kao i preživjelim žrtvama njihovih zlodjela, odnosno članovima obitelji onih koji su pobijeni.

Umjesto svih uzvišenih a ispraznih i lažnih floskula, kojima se pripadnici spomenutih elita vole služiti, o „zločinu koji nema naciju“ i o jednakosti svih žrtava, valjalo bi ih suočiti s jednostavnim testom: počnite pokazivati, ali konkretno i djelotvorno, da imate više pijeteta za „tuđe“ žrtve i spremnosti da im pomognete, nego razumijevanja i simpatije za „svoje“ zločince. Jest da to zahtijeva moralnu hrabrost, lični integritet i političku umnost – sve osobine kojih u pripadnika naših elita nema ni koliko crna ispod nokta. Ali sve dok takvo ponašanje ne postane pravilo, moći ćemo svjedočiti o posvemašnjoj zagađenošću zločinom i otupjelošću pred njim, kao pred nečim što je normalno.