RESETIRANJE
19. 6. 2012.
Godinama su odnosi između Zlatka Lagumdžije, šefa SDP-a BiH, i Fahrudina Radončića, vlasnika Dnevnoga avaza i jednoga od velikih tranzicijskih tajkuna, a danas i predsjednika Saveza za bolju budućnost, nove bošnjačke partije, bili dušmanski. Izbrojano je da je u to vrijeme Avaz, pravo ogledalo cicvarićevskoga novinarstva („veži mu kantu o rep, pa neka tandrče“), objavio preko 1600 divljačkih napada na Lagumdžiju, ni suprugu mu nije ostavljao na miru. Lagumdžija je uzvraćao: „Radončić je kriminalac i mafijaš.“ Danas Lagumdžija uvodi Radončića u vlast kao novoga koalicijskog partnera, ljubav je obostrana, a na pitanje kako će nekadašnja mržnja utjecati na suradnju, Radončić odgovara: „Odnosi gospodina Lagumdžije i mene su potpuno resetirani.“
Paralelno ide i spektakularno resetiranje odnosa na drugim relacijama: u Avazu i u saopćenjima SDP-a sve se žešće demonizira dojučerašnji Lagumdžijin partner Sulejman Tihić i njegova SDA, na kritiziranje Milorada Dodika uveden je moratorij, naročito strog u medijima pod Lagumdžijinom kontrolom, a prema HDZ-u BiH i njegovom vladaru Draganu Čoviću (tu spada i HDZ 1990 Bože Ljubića, praktično već utopljen u Čovićev HDZ) zauzima se stav pun dobrodošlice. Do sada je HDZ u Lagumdžijinoj retorici i u njegovim medijima bio samo nacionalistički „djelitelj Bosne“, kojega se ni pod koju cijenu ne smije pustiti u vlast, bez obzira na izborni rezultat i legitimitet. Sada zbog te nove ljubavi moraju ispasti iz vlasti HSP BiH i stranka braće Lijanovića (NSRZB). Samo je pitanje trenutka kada će SDP resetirati svoj odnos i prema njima, pa će na sav glas obrazlagati da je HSP desna i filoustaška a NSRZB tajkunska stranka, što je tačno, samo što Lagumdžiji to nije nimalo smetalo kad ih je uvodio u federalnu vlast (uz tadašnji blagoslov SDA, kao i međunarodne zajednice).
U kantonima gdje s Radončićem ima većinu (Bihać, Tuzla, Zenica, Sarajevo), Lagumdžija je već po hitnom postupku, uz brutalno kršenje procedura, izbacio ministre iz SDA i uveo svoje i Radončićeve. Istovremeno, započeli su dogovori između SDP-a i HDZ-a. Pošto Lagumdžiji njegova dosadašnja nerazumna politika nije ostavila nimalo manevarskoga prostora, izgleda da u tim dogovorima uvjete diktira Čović: ulazak oba HDZ-a u vlast na svim razinama (kantoni, entiteti, država), potpuno izbacivanje kadrova HSP-a i NSRZB-a, stvaranje parlamentarne većine na svim tim razinama od četiriju stranaka – SDP, dva HDZ-a i SBB. Doduše, te stranke u parlamentu Federacije imaju tek 56 glasova od 66 potrebnih za izglasavanje promjena, no, SDP-ovi i HDZ-ovi pregovarači ležerno izjavljuju da je to „naš, tehnički problem“, i u tom njihovom stavu ogleda se sva istina o političkom mešetarenju koje je u BiH postalo već sasvim uobičajena stvar.
U Čovića je još jedan jak adut: Vjekoslav Bevanda iz HDZ-a je premijer Vijeća ministara BiH, jedini s formalnom ingerencijom da zatraži rekonstrukciju Vijeća ministara, ukoliko se na razini Federacije potpiše dogovor koji zahtijeva Čović. Tako se namjerava doći do inoviranoga Vijeća ministara po staroj „formuli“ 2+2+2: dvije srpske stranke (Dodikov SNSD i Bosićev SDS), dvije hrvatske (HDZ BiH, HDZ 1990), dvije bošnjačke (SDP BiH i SBB umjesto SDA). Sasvim je očigledno da je Lagumdžija cijelu ovu operaciju, kao i svoju poziciju inoministra, već prije istrgovao s Dodikom, te da mu sad ne smeta ni Dodikovo divljačko negiranje genocida u Srebrenici, ni podržavljenje Republike Srpske i urušavanje Bosne i Hercegovine, ni praktična ciprizacija države, itd. I to je resetirano! Što se Čovića tiče, on Dodikov pristanak nije morao ni tražiti – sporazum o partnerstvu njih dvojicu veže već dvije godine.
Legitimiranju Lagumdžijine vlade Federacije BiH obilato su pripomogli neki sarajevski mediji i intelektualci, kao i krug oko Hrvatskoga narodnog vijeća fra Luke Markešića, ne skrupulirajući se zbog njezine nelegalnosti. Sada ih se nešto ne čuje, ali već će oni naći načina da i ovaj salto mortale opravdaju i podrže.
Kritički kapacitirani promatrači novi Lagumdžijin udar kvalificiraju kao još jednu krizu, koja Bosnu i Hercegovinu uvodi u potpunu neizvjesnost. Ta se ocjena zasniva na činjenici da su sve maske pale, te da je novi pakt samo do kraja ogoljen izraz potpune privatiziranosti i personaliziranosti politike, pri čemu proklamirani ciljevi i političko-ideološki identiteti stranaka više ne znače ništa – sve su one postale neka vrsta poslovnih firmi, koje se vode isključivo profitom, ne samo političkim. Indikativno je da svu četvoricu stranačkih lidera povezuje umočenost u kojekakve mutne poslove, te korištenje političke moći da se izmaknu od pravosudnih posljedica. (Hoće li biti slučajno što je Lagumdžija, sve u cilju „prioritetne borbe protiv kriminala i korupcije“, već ponudio Radončiću položaj ministra sigurnosti u novom Vijeću ministara. „Lisica u kokošinjcu“ – slikovito je u javnosti prokomentirana ta ponuda!)
Najfrustriraniji su oni, koji su imali kakvu-takvu iluziju da je SDP BiH „stranka alternative“. Sada i najtvrdokornijima mora biti jasno da Lagumdžija po osobnom i po političkom profilu pripada „idealnoj četvorci“ (Dodik-Čović-Radončić-Lagumdžija), te da je on sav simbolički i ideološki kapital socijaldemokracije, što ga je na političkoj sceni oličavao SDP BiH, u bescijenje rasprodao na bosanskoj političkoj tržnici, izjednačivši se u vulgarnom pragmatizmu s drugima, u nekim postupcima i ambicijama čak i prednjačeći.
Sarkastični paradoks cijele priče leži u tomu što nova koalicija ima podršku međunarodne zajednice od Washingtona do Bruxellesa, koju zanima samo gola funkcionalnost „jedne adrese“ u Sarajevu s kojom može sklapati i potpisivati sporazume.
Facit: cinična je ali realna mogućnosti da jedina „evropska alternativa“ za Bosnu i Hercegovinu bude interesna sprega ovih sirovih i socijalno bešćutnih demagoga i makijavelista, u nekoj dubinskoj projekciji zapravo sasvim kompatibilnih aksiološki ispražnjenom duhu suvremenoga neoliberalizma. To, što će njihova Bosna i Hercegovina biti mjesto socijalno deklasirano, etnički getoizirano, duhovno pusto i antikulturno, baš na sliku i priliku svojih lidera, gdje jedino kvalitetu života neće biti moguće resetirati – malo koga još zanima.
Ivan Lovrenović