Ivan Lovrenović

18. 7. 2015. Iz političke i ustavne blokade, koja kontinuirano traje od 2006. godine (o tomu malo niže) i uzrokuje socijalnu i ekonomsku stagnaciju, Bosna se prene samo na čas, kada se dogodi nešto ekscesno. Događaji povezani s dvadesetom godišnjicom genocida u Srebrenici – od krvave igre s rezolucijom o genocidu što su je zametnuli London i druge velike adrese svjetske politike odgovorne za nesprečavanje genocida 1995, završno s obredom ukopa u Potočarima, te s napadom na premijera Srbije Vučića, otvorilo je stare rane. A pokazalo je i u kakvoj se paklenoj klopci genocida nalaze službena Srbija i službena Banja Luka, za izlazak iz koje nikako da smognu potrebnu političku i moralnu snagu, ali u kojoj drže i sve s kojima su tijesno vezani – Bosnu i Hercegovinu prije svega i sve nas koji u njoj živimo. Netko je ovih dana dobro primijetio da vlasti u Banjoj Luci i u Beogradu s genocidom nad Bošnjacima rade isto što Turska s genocidom nad Armencima: priznaju da se dogodio „strašan zločin“ (čuj: dogodio; kao kakva prirodna nesreća, sam od sebe!), izražavaju duboku sućut, ali uporno nastoje da smanje i niveliraju i broj žrtava i veličinu zločina na „jednoj i na drugoj strani u građanskom ratu“, kako bi se sve pojednačilo i relativiziralo. Prije deset godina bio sam upleten u polemiku o armenskom genocidu, iniciranu - paradoksalno – u jednom sarajevskom listu, od jednoga sarajevskog autora. A pisao sam upravo to - da nema načelne razlike između poricanja genocida nad Armencima i srpskoga poricanja genocida u Bosni 1992-95. Princip je potpuno isti: „poricanje genocida završni je stadij genocida; poricanje genocida teži da preoblikuje historiju u smislu demoniziranja žrtava i rehabilitacije počinitelja; poricanje ubija dostojanstvo preživjelih i teži da razori pamćenje zločina“ (iz izjave o genocidu nad Armencima koju su 1998. potpisali Arthur Miller, Susan Sontag, Wole Soyinka, John Updike, Norman Mailer i još preko stotinu pisaca i znanstvenika). Tursko poricanje genocida nad Armencima traje cijelo stoljeće, a kako stvari s  tamošnjim tipom državnoga nacionalizma stoje, trajat će zauvijek. Teško je očekivati da bi u slučaju srpskoga poricanja genocida u Srebrenici moglo biti drukčije. Da još i ne dodajemo očigledne elemente genocida u drugim krajevima i gradovima Bosne i Hercegovine, poput Prijedora i doline Sane, u Foči itd. A sad, makar i sa zakašnjenjem, čujemo od banjalučkoga biskupa Komarice neoborivim podacima potkrijepljenu tvrdnju da je ono što je urađeno s katolicima njegove biskupije također - genocid. Što se tiče spomenute ustavnopolitičke blokade, do fatalne 2006. godine još su bile otvorene barem virtualne mogućnosti da se stanje promijeni. Krajem 2005, implicite priznajući neuspješnost Dejtonskoga sporazuma, tadašnja američka administracija inicirala je ustavne promjene na čije provođenje su se svi politički lideri obavezali izjavom u Washingtonu. Iz aktualne perspektive nestvarnim se čini podatak da su sa srpske strane tu izjavu potpisali danas politički nasmrt zavađeni Milorad Dodik s jedne te Dragan Čavić i Mladen Ivanić s druge strane. Tadašnji opozicionari u Republici Srpskoj vrištali su da su time „svjesno potpisali smrtnu presudu Republici Srpskoj, koju su Srbi izborili u ratu i potvrdili u Daytonu“. No, tada je u politički život odnekud ponovo bahnuo Haris Silajdžić, s ambicijom da se na izborima u listopadu 2006. kandidira za člana Predsjedništva BiH. Promjena izbornih pravila nije mu odgovarala jer je šansu imao samo uz stara daytonska pravila, koja u prvom planu imaju etnonacionalni kriterij. Uz pomoć Bože Ljubića, koji se tada iz ličnih interesa odmetnuo od HDZ-a BiH, pa osnovao novu firmu s kratkoročnim poslovnim ciljevima – HDZ 1990, kao i uz pomoć nekolicine plaćenih preletača iz SDA, Silajdžić je u parlamentu srušio taj projekt i, pokazat će se ubrzo, uveo zemlju u dugoročnu političku blokadu. Dodik je tada cinično tvrdio da je za nepovratno učvršćenje Republike Srpske najzaslužniji Silajdžić, i bio je u pravu. Usput: taj se gospodin sada pojavljuje kao pjesnik, objašnjavajući da mu je politika bila samo privremena zanimacija a poezija trajna ljubav. Njegovo „privremeno“ a loše bavljenje politikom proizvelo je nepopravljivu štetu državi i ljudima; bolje bi bilo da se bavio samo lošom poezijom, od toga nitko nema štete. Skandaloznim napadom na Vučića sada će se beskrajno baviti svi – medijski sveznalice, političari, policijske službe, razni stručnjaci i „stručnjaci“, i koliko se više time budu bavili, sve dalje ćemo biti od istine. Jedino sigurno jest to, da je srpska politika, baš kad se bila našla u teškom moralnom deficitu zbog poricanja genocida u Srebrenici, dobila u ruke moćan argument: evo, mi radimo za mir i pružamo ruku pomirenja, a vidi se tko to neće. Bakir Izetbegović pak izjavljuje da je „osramoćen“. Njegova osramoćenost je irelevantna, ovdje se radi o odgovornosti: on je kao državnik i političar bio među najpozvanijima da u Potočarima bude otklonjena i najmanja mogućnost napada. Naknadno još saznajemo da je određivanje trase kretanja visokih gostiju, što je tehnički presudno omogućilo napad na Vučića, bilo povjereno teatarskom redatelju koji to obrazlaže namjerom da gosti steknu „jedno vrlo posebno iskustvo“, baš kao da se radi o kakvom performansu a ne o obredu ukapanja mrtvih i visokorizičnom skupu, a da je za dio osiguranja u krugu Memorijalnoga centra angažirano 150 redara privatne sigurnosne agencije, čiji je vlasnik inače „povremeni savjetnik“ B. Izetbegovića! Ako je do osramoćenosti i žaljenja, treba pitati prvo Srebreničanke i Srebreničane, kako je njima, pa zatim sve građane Bosne i Hercegovine. I štetu će snositi oni, kao i dosad, a ne političari, oni su u Bosni nebeska kasta. (Telegram, 18. 7. 2015)

Ivan Lovrenović