Ivan Lovrenović

30. 1. 2016.  Prvi put od rata dogodilo se da najviši politički predstavnici Srba u Bosni i Hercegovini pokažu zanimanje za politički položaj svojih sunarodnjaka u Mostaru i za njihov utjecaj na konačno rješavanje statusa grada. Do sada sve je to bilo prepušteno isključivo bošnjačkim i hrvatskim strankama. Srpski član Predsjedništva BiH Mladen Ivanić nedavno je organizirao sastanak posvećen ovom problemu, a prisustvovali su mu svi najviše rangirani srpski dužnosnici u Federaciji BiH, te ugledni Srbi iz Mostara. „Želimo da se Srbi sa margine vrate u središte zbivanja u Mostaru, i da ravnopravno odlučuju o svom statusu i položaju u tom gradu”, rekao je Mirko Šarović, ministar vanjske trgovine u Vijeću ministara BiH, a Ivanić je obećao da će se založiti da predstavnici srpskog naroda dobiju svoje predstavnike u vlasti u Gradu Mostaru i „pokušaju se izboriti za ravnopravniji status“. Najavio je da će se pričekati dogovor o Mostaru između SDA i HDZ-a BiH, te da će se u tom okviru tražiti modus za ostvarivanje interesa srpskog naroda. I Ivanić i Šarović članovi su udružene opozicije iz Republike Srpske, koja je na prošlim izborima istisnula Milorada Dodika i njegovu partiju iz vlasti na državnom nivou u Bosni i Hercegovini. Svih proteklih godina koliko je na vlasti, Dodik se za položaj Srba u Mostaru nije ozbiljno zanimao, prepuštajući taj grad liderima SDA i HDZ-a. Od lipnja 1992, kada su se Jugoslavenska armija i srpske snage povukle iz Mostara i s Neretve, nakon što su Karadžić i Boban utanačili politički dogovor  po kojemu „Srbi i Hrvati više nemaju razloga za međusobno sukobljavanje“ pa je Neretva prepuštena Hrvatima a Srbima Bosanska Posavina, Srbi u Mostaru više ne igraju nikakvu ulogu. Danas ih prema preliminarnim procjenama nakon popisa 2013. godine u gradu živi između četiri i pet tisuća (dok je Mladen Ivanić na spomenutom sastanku istaknuo kako na biračkim spiskovima za Mostar ima 9.500 registriranih birača Srba), u odnosu prema 23.846 koliko ih je bilo na popisu 1991. godine.  Kada se još uzme u obzir 12.768 osoba što su se izjašnjavale kao Jugoslaveni a među kojima je sigurno bio znatan broj Srba po etničkom porijeklu, slika današnjega demografskoga kolapsa biva upotpunjena. No, politički i kulturni kolaps mnogo je veći, ne bi bilo pretjerano reći - katastrofičan. Uklapa se to u opću sliku poslijeratne Bosne i Hercegovine, za koju je karakteristično iščezavanje etno-religijskih zajednica iz gradova i cijelih krajeva u korist jedne, dominantne (recimo, Hrvata i Bošnjaka iz „srpske“ Banje Luke, Hrvata i Srba iz „bošnjačkoga“ Sarajeva, itd, itd.), ali Mostar je zaseban slučaj baš po tome što je ostao za sad jedini veći grad u kojemu, cinično rečeno, pitanje dominacije nije riješeno, a po svoj prilici nije ni rješivo u tom etno-konceptu - Hrvati jesu brojčano narasli (54.000 spram 43.037 godine 1991), ali i Bošnjaka ima 49.000 (spram 43.856 godine 1991). Stanovitu volju za revitalizaciju srpske i pravoslavne prisutnosti u Mostaru mnogo prije političara počela je pokazivati Srpska pravoslavna crkva. Simbolično markantan korak u tom smislu napravio je prije pet godina vladika zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije kada je svoju episkopsku stolicu iz Trebinja vratio u Mostar i pozvao Srbe da se vrate u grad. Još jedan od takvih znakova je i početak obnove Saborne crkve, koja ide vrlo sporo i uz velike teškoće, ali se od nje ne odustaje. To je bila ona velebna gradnja koja je građena od 1863. do 1873. godine, u vrijeme uspona srpske građanske čaršije u Mostaru, i za koju je velik novčani iznos od 100.00 groša dao lično sultan Abdul Aziz. Porušena je 15. lipnja 1992. dok su još Hrvati i Bošnjaci zajedno branili grad od generala JNA Momčila Perišića; znaju se imena trojice Bošnjaka u uniformama HOS-a koji su obavili taj divljački posao, minerski veoma zahtjevan. Tko im ga je zapovjedio, to se ne zna. Ili se zna, a neće da se zna. Govoreći za novinsku agenciju FENA prilikom svojega povratka u Mostar, vladika Grigorije izrekao je i ovo: „Suživot 'kao prije rata', po mjeri jugoslavenskog društva, očigledno nije bio ni dobar ni iskren, inače ne bi onako lako i uz toliko smrti i patnje nestao. Nekadašnji suživot je bio zasnovan na svođenju ljudi na zajednički nazivnik, baziran na brisanju posebnosti, zajedničkih ili pojedinačnih identiteta. Održiv suživot treba biti zasnovan ne na izmišljenoj ljubavi, suživot treba biti zasnovan na toleranciji, na poštovanju i uvažavanju različitosti.“ Mnogi će se današnji zagovornici „nekadašnjeg suživota“ okomiti na ove tvrdnje, i suprotstaviti im svoju obratnu, idealiziranu sliku vremena „kada se nije znalo tko je koje vjere ni nacije, nego se živjelo zajedno i složno“. Zanimljivo je kako već u narednoj rečenici redovito kažu i to da „smo jedni drugima išli na Bajrame, slave, Božiće i Uskrse“, ne primjećujući kako to izravno demantira da se „nije znalo tko je koje vjere i nacije“... Vladičina tvrdnja jest neiznijansirana, i ostavlja dosta prostora za kontraargumentiranje u ozbiljnoj debati, ali povijest života u Mostaru (kao i u cijeloj Bosni i Hercegovini) zna da je taj život u interkonfesionalnim i interetničkim odnosima uvijek bio mnogo dinamičniji i napetiji nego što se prikazuje u idealiziranim slikama. Prizor što ga u svojim memoarima opisuje Martin Gjurgjević, prvi nemusliman iz Bosne i Hercegovine koji je u drugoj polovici 19. stoljeća primljen u osmanlijsku državnu službu, u tom pogledu je izuzetno plastičan. Austrougarski general Stevan baron Jovanović, koji je 1878. pokorio Hercegovinu, ulazi službeno u Mostar, i Mostarci mu pripremaju veličanstven doček, a Gjurgjević piše: Top of Form „Cijeli se grad uze pripremati, da ga sjajno dočeka, jedni od iskrena veselja, a drugi, jer im nije moglo biti drukčije. Za doček je valjalo postaviti slavoluk na Velikoj Tepi. Kad su stali kititi ovaj slavoluk raznim barjacima, nastade veliki metež megju gragjanima radi barjaka i natpisa: jedni su htjeli, da se metnu samo srpski barjaci i natpis ćirilicom, a drugi opet htjedoše metnuti hrvatske barjake i natpis latinicom. Napokon se Srbi i Hrvati pogodiše na pola, ali s uvjetom, da na frontu bude latinica megju srpskim barjacima. Kad Turci opaziše tu nesuglasicu, odijeliše se i napraviše drugi slavoluk u sasvim turskoj formi, od skupocjena platna i kadife, a sve to vezeno zlatom i s turskim natpisom, na Suhodolini pred konakom. Jevreja Španjolaca bijaše onda u Mostaru samo 4 obitelji sa 19 duša. I oni napraviše slavoluk na Luci i nakitiše tevratima i srebrenim čiracima.“ U stoljeću između Gjurgjevićevih uspomena i današnjega Mostara događali su se s gradom i u njemu silne promjene, padovi i usponi, a najstrašnija promjena svakako je ono što se dogodilo unutar hrvatsko-bošnjačkoga rata 1993-94. godine, kada je HVO-ova devetomjesečna opsada i vukovarizacija „istočnoga“ Mostara - moralno i civilizacijski porazna a vojno i politički potpuno neuspješna - proizvela odnose i posljedice koje od Mostara i danas čine nekakvu latentnu verziju balkanskoga Belfasta, s neriješenim političkim i administrativnim statusom grada. „Riješen“ je samo položaj Srba - njih politički nema. Što će i koliko će gospoda Ivanić, Šarović i drugi uspjeti na političkom planu u traženju „modusa za ostvarivanje interesa srpskog naroda“ u Mostaru u okviru dogovora između SDA i HDZ-a BiH? Bojat se, ništa više od dobre volje i lijepih riječi (u čemu su se svi veoma izvještili, „ka da su ih u Brisel šiljali“, da se, nedostojan, poslužim Njegošem). Na planu religijske svakodnevnice poznato mi je da se njeguju srdačni i suradnički odnosi između fra Ike Skoke, gvardijana mostarskoga franjevačkog samostana, novoga mostarskog muftije Salema ef. Dedovića, vladike Grigorija, i male židovske zajednice, koju agilno zastupa njezina potpredsjednica, gospođa Erna Danon-Cipra. U današnjoj Bosni i Hercegovini, surovo i potpuno podređenoj odnosima političke i materijalne moći, to u političkom smislu nije previše važno, ali mnogo znači u otopljavanju svakodnevne klime. Nekadašnju veličinu srpskoga građanskog Mostara moguće je danas doživjeti još jedino ako odete na staro mostarsko pravoslavno groblje pod planinom na Bjelušinama odakle pogled puca na cijelu ubavu i ukletu mostarsku dolinu,  i od jedne do druge obiđete impozantne grobnice viđenih mostarskih porodica - trgovačkih, svećeničkih, poduzetničkih, književničkih. Obilazio sam ih jednoga sunčanog i vjetrovitog prijepodneva u proljeće četvrte godine po prestanku rata, i poslije toga zapisao: ako je postojala srpska nacionalna kultura u Bosni i Hercegovini, onda je to bilo u Mostaru, a, opet, ako je Mostar bio grad, bio je to i po svojoj srpskoj komponenti.  Telegram, br. 33, 30. 1. 2016.

Ivan Lovrenović