Ivan Lovrenović

27. 3. 2018.

Otkako postoji moderna Bosna i Hercegovina - kao federalna jedinica u drugoj Jugoslaviji, te od 1992. godine kao nezavisna država - prvi put su neki dan u politički diskurs uvedeni pojmovi većine i manjine (u više nego jasnom nacionalnom značenju: Bošnjaci i Hrvati) kao kriterij vladanja. I to nije učinio bilo tko, nego političar s najvišim statusom - Bakir Izetbegović, predsjednik najveće bošnjačke stranke, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Dobro, nije baš prvi: prije Izetbegovića pojmovima većine i manjine u istom smislu počeli su prošle godine mahati dvojica iz jedne sarajevske ekstremističke strančice, ali je izgledalo da ih ne treba uzimati ozbiljno. Sad ispada da su to bili rani izvikivači nove Izetbegovićeve politike.

Najprije je Izetbegović po izlasku iz rezidencije američke ambasadorice u Sarajevu, gdje se razgovaralo o mogućnostima promjene izbornoga zakona Federacije BiH, što traže hrvatske stranke kao mehanizam zaštite ravnopravnosti, novinarima izjavio da „neće biti nikakvih ustupaka“. Zatim apodiktičnim tonom dodao: „Ono što se sigurno neće desiti, jeste da manjina zavlada nad životom većine u Federaciji BiH. Ta stvar se neće desiti.“ Dan-dva poslije, „ta stvar“ unišla je i u zaključke velikoga programskog skupa SDA, u kojima se kaže da je neprihvatljivo usvajanje bilo kakvih zakona „kojima bi se omogućio diktat manjine nad većinom građana Federacije BiH“.

Ovdje je ono što u kontekstu promjena traži Dragan Čović i njegov HDZ, a što u mnogim elementima podliježe ozbiljnoj kritičkoj prosudbi, nužno razdvojiti od načelnoga aspekta ustavnopravne i praktično-političke ravnopravnosti, s kojim je u drastičnom raskoraku bilo kakvo uvođenje kriterija većina-manjina. Na ovo je važno upozoriti i zbog toga što je jasno da ne postoji nikakva stvarna mogućnosti da  „manjina zavlada nad životom većine u Federaciji BiH“, te da je Izetbegovićev hinjeni strah grubo politikantstvo i, zapravo, izraz dubinske nespremnosti na priznanje potpune ravnopravnosti manjini. Druga strana te nespremnosti jest, naravno, spremnost na  sistem u kome se vlada po volji većine. Nacionalne, naravno. A više je nego simptomatično da sam Izetbegović svoju politiku većine-manjine svodi na Federaciju BiH.

Zaglavni kamen Bosne i Hercegovine - države i društva - od ZAVNOBiH-a 1943. (u koji se sarajevski politički krug voli zaklinjati) bila je do prije koji dan nacionalna ravnopravnost (slavna zavnobihovska rastavno-sastavna maksima ni-ni-ni, i-i-i) i institut konstitutivnosti triju naroda. To je isključivalo kriterij većine i manjine u vladanju, u polaganju ovih ili onih većih političkih prava. Što, onda, može značiti ovaj epohalni presedan uvođenja toga kriterija u rješavanje ključnih pitanja političke konstitucije u složenoj državi kakva je Bosna i Hercegovina?

Je li to tek očajničko pronalaženje što gromoglasnijih parola u predizbornoj kampanji koja je, očigledno, već počela iako do izbora ima sedam mjeseci? Ili je riječ o ozbiljnoj pripremi zahtjeva za temeljitom reartikulacijom države i političkoga sistema, s odnosom većina-manjina kao ključnim elementom? Onako kako napisa jedan od dvojice spomenutih demokratskih talibana: „Suština demokratije je vladavina većine. Mi smo zbog mira u kući odustali od suštine demokratije“.

Trijeznoj čitalačkoj pažnji ostavljam iščitavanje opasnih implikacija i konzekvencija ovakvoga umovanja. Prekrupna su i prevažna ova pitanja, pa bi bilo od krucijalne važnosti da Izetbegović i njegova stranka dadnu nedvosmislen odgovor na njih. No, ne znam hoće li ih imati tko pitati.

Kontrahentska strana u aktualnom sporu oko izbornoga zakona - Dragan Čović i njegovi patuljci na čelu s Božom Ljubićem - to neće i ne mogu, a i kada hoće, oni to nikada ne čine s ozbiljnim namjerama i čvrstim argumentima, jer je trgovina, a ne principijelna i prospektivna politika njihov osnovni motiv, pokretač i cilj. Od ostalih, bojim se nitko, jer, recimo, u sarajevskoj javnosti ovaj presedan u političkom diskursu nije ni primijećen, kamoli komentiran.