Ivan Lovrenović

5. 1. 2014. "Otvorio" se u novinama udbaš Perković, a to kako se otvorio vrhunska je meštrija - zatvaranja. Sve je tu savršeno verbalizirano, sustavno oblikovano, precizno je odvojeno ono što se hoće reći od onoga što se krije, samo s jednim ciljem: zatvoriti i ispolirati sve pukotine na vlastitome portretu, kako iz onih tako i iz ovih vremena. Samo još da mu se povjeruje! Majstor za sebe nekadašnjega tvrdi: nisam se bavio ideologijom, nego svojim poslom. To zaklanjanje iza profesionalizma tipična je finta udbaša cijeloga svijeta. Čuj, nije se bavio ideologijom, "samo" svojim poslom! A što je ideologija bila naručitelj i pokrovitelj toga posla bez koje ga ne bi ni bilo, što je taj posao bio temelj učvršćenja i očuvanja iste ideologije, što su pri njegovome obavljanju razvaljivane obitelji, pucale ljudske kosti i ljudske sudbine, što su ostajala krvava trupla i rascijepane glave poput one Đurekovićeve u famoznoj garaži-štampariji u Wolfratshausenu – o tomu u ovoj pomno stiliziranoj javnoj "ispovijedi" nema ni naznake. Posao bio je ministrantski nevin, čist i bogobojazan. I nadasve patriotski – kako u onoj Jugoslaviji, tako i u ovoj Hrvatskoj. Poznavao sam ražalovanog sarajevskog udbaša, hrvatski kadar, i po prinudi izbjegličke svakodnevnice neko vrijeme često s njime razgovarao. Na ljestvici  bio je mnogo niže od Perkovića, ali istoga profesionalnog profila. Tip je bio jako zanimljiv, kao da je iskočio iz proza Mirka Kovača. Imao je potrebu da priča, sočno i vješto je koristio udbaški argo (isti kao Perkovićev, kada kaže da je njemačkog  agenta Udba "zabetonirala"), mnoge zgode iz njegovih priča pravi su triler-scenariji, katkad s brutalnim i jezivim detaljima u kojima je posebno uživao. Naročito se volio vraćati na sižee u kojima se kao subjekti obrade pojavljuju likovi iz katoličkoga crkvenog vrha (Krunoslav Draganović, nadbiskup Marko Jozinović i dr.). Svaka mu je priča počinjala i završavala opsesivnim motivom: nije me zanimala ideologija, bio sam profesionalac u svome poslu, pobude su mi bile poštene patriotske. Ostavimo, međutim, za trenutak postrani što su radili. Ionako je u prirodi njihovoga posla i to da će činjenična istina o njemu zauvijek ostati većim dijelom skrivena, bez obzira na istrage i sudske procese. Tome naruku ide i sasvim pragmatični udbaški patriotizam – staviti se na uslugu svakom poslodavcu i svakom režimu, kako koji naiđe. Baš kao po devizi onoga novinara-kameleona, ime mu se ne spomenulo, koji je ostao upamćen po lažiranoj tv-reportaži "ispred berlinskoga zida" sa sarajevskih Ciglana: ne mijenjam se ja, mijenjaju se oni. Svaki režim ima jaki interes da činjenice o djelima i operacijama ovih časnih domoljuba ostanu što duže i što dublje zakopane, baš kao i trupla njihovih žrtava. Zabetonirane. Dotle, zadržimo još malo pažnju na načinu kojim se Služba i njezini profesionalci služe jezikom, jezičnim slikama. Sablažnjivo i pervertirano, taj način je u nekim elementima vrlo blizak književnim postupcima. U svome neodoljivom humornom stilu ovakvu je prispodobu pričao Branko Ćopić: "U mom kraju čak i žandari moraju biti malo pjesnici jer kad uhvate lopova, onda je jedna od vaspitnih mjera da ga, kad je pijačni dan, tjeraju tamo i amo kroz čitavu pijacu a lopov glasno izvikuje ono što je uradio. Ali da bi bilo efektno, mora to malo u stihovima. Onda ti žandari sjede i smišljaju pjesmu koju lopov mora da nauči. Recimo, ako je nekom ukrao ovcu, onda mu natovare onu mješinu od ovce – već je on meso stigao da pojede! – te nosi mješinu preko ramena, ide kroz pijacu i viče: 'Evo mesa, ko će bez kantara, platiće mu guza kod kasara'." Nemamo primjera da se Udba bavila baš pisanjem pjesama kao veseli Ćopićevi krajiški žandari, ali književnošću i književnicima se itekako bavila, to je notorno poznato. U tom silnom iščitavanju između redaka i iza teksta, razvila je i cijeli vlastiti književnokritički i interpretacijski sistem za odgonetanje onoga što je pisac mislio, za razliku od onoga što je napisao. (Na drugom mjestu pisao sam i o ličnim iskustvima te vrste, kada sam za jednu novelu u rukopisu od profesionalaca iz banjalučke Službe, u toku cjelonoćnoga ispitivanja, dobio pohvale od kojih je led silazio niz kičmu.) Rafinirani cinizam i podrugljivu kreativnost "pjesnici" iz Udbe naročito su demonstrirali prilikom nadijevanja kodnih imena svojim operacijama i konspirativnih imena svojim suradnicima. Nešto od toga može se osjetiti i u slučaju Đureković, kada nas Perković obavještava da je to bila "operativna akcija kodnog imena Brk", a u frizu iznad teksta vidimo fotografiju nesretnoga Đurekovića sa snažnim, kratko podrezanim brkovima à la Staljin. Konspirativni imenik suradnika sarajevske i bosanske Udbe pravo je ogledalo spomenute cinične invencije. Ona sugerira kako i na mnoge od tih nevoljnika valja gledati kao na Udbine žrtve, sa svakodnevnicom punom poniženja i straha, ulovljene u mrežu iz koje nije bilo izlaza – za svakoga je bio spreman kompromitirajući materijal, istinit ili konstruiran, za slučaj da otkaže suradnju. Povjesničaru i arheologu, svjetski eminentnom znanstveniku, koji "nije volio da piše izvještaje i da mijenja operativne radnike koji su ga držali na vezi", ime je – "Neolit". Banjalučki profesor književnosti i književni kritičar je – "Urednik". Poznati lingvist i ortografski stručnjak (inače, golootočki nesretnik) vodio se pod imenom "Lektor". Novinar iz Mostara koji je "u razgovoru sa nama bio iskren" registriran je pod imenom "Logos". Drugi novinar iz Mostara, pjesnik i naročito prilježan suradnik, nazvan je "Aleksa". Pod imenom "Monitor" Služba je vodila uglednoga urednika Televizije Sarajevo, zaduženoga za "informacije o licima koja nastupaju sa pozicija liberalizma i anarholiberalizma". Danas u drugoj sredini etabliran teatrolog i dramatičar, u Sarajevu je kao "iskren i konspirativan" suradnik opskrbljivao Službu informacijama "o licima sa Filozofskog fakulteta i kulturnim radnicima", a nadjeveno mu je ime "Kritičar". Cijenjeni pjesnik i književni kritičar, član uredništva u izdavačkoj djelatnosti Oslobođenja, počašćen je imenom "Lorka", a iskazao je "spremnost da na dobrovoljnoj osnovi i na konspirativan način sarađuje sa Službom", koju je posebno zanimalo "djelovanje pojedinih lica iz Udruženja književnika BiH i šire, kao i stanje u Udruženju, odnosno narušeni međuljudski odnosi koji postoje unutar članstva Udruženja". Bolna je i tragična a književno paradoksalna sudbina koju je život namijenio suradniku što ga je Služba nazvala – "Kafkom". Bio je pjesnik i kritičar, urednik dječijih izdanja u Oslobođenju, dugo vremena član vodstva Udruženja književnika. "Ukazivao je na neprijateljske istupe Anđelka Vuletića, Ranka Sladojevića i Mubere Mujagić, kao i drugih lica iz Udruženja književnika", a bio je usmjeren i na "praćenje neprijateljske djelatnosti Ivana Lovrenovića, književnika iz Sarajeva, kao i  pojedinih lica koja istupaju sa pozicija hrvatskog nacionalizma iz tzv. književnih struktura". Da stvar bude začudnija, sve se ovo događa krajem osamdesetih, kada je već posve blizu kraj države i ideologije kojoj Služba služi. Zatim kratki vremenski skok: u listopadu 1993. "Kafka"  je ubijen s ostalim grbavičkim mučenicima što ih je kao ne-Srbe Karadžić-Mladićeva vojska vodila da joj kopaju rovove na brdu iznad Sarajeva. Gotovo kao Jozef  K. na kraju Procesa. Ostavio je za sobom čudesnu knjigu snažnih lirskih i dnevničkih svjedočanstava o životu u grbavičkom paklu. (Zahvaljujući tim zapisima, raspolažem i čvrstim podatkom privatne važnosti: "Iz stana književnika Ivana Lovrenovića iznosili su stvari i palili ih pred kućom. Gorjela je hrpa knjiga. Komšije su i uputile četnike, jer inače kako bi ovi primitivci znali tko je Ivan Lovrenović. Većina ih nije ni novine pročitala u svom životu. - 3. septembra '93.") Ni u Sarajevu, kamo li dalje od njega, nitko za ovu knjigu ne mari. O njoj to ne govori ništa, ona spada u najbolje iz evropske logorologijske književnosti. Nadigrala je Udbu. A da Sarajevo nije kakvo jest, njezin bi autor danas u njemu imao status Lorce, pravoga Federica Garcije, umorenoga 1936. u Fuente Vaquerosu. Ivan Lovrenović