Ivan Lovrenović

ARS POETICA

Saši Jelenkoviću, odgovor na tihu poslanicu

Treba otputovati. Zbog poroznosti, čežnje, ranjivosti. Da bi se mogli pisati dnevnici, dokumentovati kolebanje. Daškom mente prepričati tjeskobnu nutrinu amfora zapečaćenih voskom i školjkama na dnu Mediterana. Uglavnom birati poraz kao utočište i učiti ćutati o tome. Ulovljen u mrežu meridijana, fanatični sakupljač prizora nestvarnih kao slatko od ruža, oporih kao trnjine. Treba pristati na sebe, imati strpljenja. I opstajati u vakuumu od pogleda do slova.   USITNJENO JE MOJE VRIJEME, KAPRIČO Usitnjeno je moje vrijeme. Svaka sekunda skriva okean. Sada, postojim za odustajanja. I nedorečenost. Sve što znam znam iz knjiga. U oaze plemenite praznine pohranjujem urne sa pepelom mnogih svojih ja. Proći će nebo i zemlja, ali prolaze i riječi. Poezija - pismo nepovratno. Poneka slika, kao pelud na prstima, ostaje. U njoj, katkad, alhemiju meda otkrivam: kamene terase i maslinjaci po jadranskim otocima; frutti di mare, bokal bevande i paški sir u konobi u Komiži; borove iglice na mladoj koži vrganja iz bosanskih šuma mog djetinjstva; djevojka što miluje zaspalu mačku na stepeništu puste vile u nekoj od uličica starog dijela grada Rodosa. Hronika sitnica. Dovoljna za čitav jedan život.   ANTIKLO

Odiseja, IV, 271-289

strah je odavno rastvorio stvarnost i klepsidre su zamrle tišinu nagriza tek trpki miris usire- nog muškog sjemena i krvi skorene na oružju u košmar ove šuplje zasjede zariva se oštrica proročanstva dovoljna da raspori trbuh iz koga bi se naša sljubljena tijela prosula kao crijeva po prašini krik kome srećom samo mi vjerujemo lebdim u bijelim tminama kao u materici vrtio- že se paslike i obris jednog peplosa meko skli- zne na pod kupatila od naših zaboravljenih ime- na neki eolski glas sklapa mozaike podrhtavaju prikaze lišene mesa i duh bi potekao kroz jelo- vinu o tvoje gvozdeno srce koje me okiva i zara- nja u još dublji san zašto boginja kasni zašto su ljubav i smrt blizanci zašto će kobila oždrije- biti i mrtvorođenče zašto mora pasti grad zašto   VENECIJA

 ...jer ovo je grad za oko; ostala čula su ovde jedva primetna druga violina... Josif Brodski, Vodeni žig

Sačuvao sam tek pregršt pastelnih snimaka: re- cimo, jedan feral što jedva tinja u magli. Vjerujem da je taj nestvarni graničnik iza koga počinje be­- skonačnost, u stvari, kandilo za promrzlu dušu Josifa Brodskog. (Ona se već odavno, iz prenapu­- čenog groblja San Mikele, prometnula u miris za- pletenih algi.)

Pitam se ko je izmješao hodnike, rotonde, ste­- peništa i nije li Venecija Dedalov neostvareni san koji je jedanput pokušao odsanjati u utrobi Krita? Nedovoljni su ovdje klupko i hrabrost. Minotaur se krije u svakom ogledalu. Naročito u podne, kad ti se izgubi i sopstvena sjenka.

Potrebno je da otekne nešto vode iz zamućenih kanala. (Kaže Brodski da je voda slika vremena.) Da odrazi potavne. Tek tada okoštale slike sazru u jezik, i riječi (same od sebe) počnu da se krune po- put Betovenovog preludija Für Elise.

Raste Prvobitni Grad. Uvijek drugačiji. Uvijek izvan imena.

  BOSNAE, ULTIMA THULE, EQULIBRIUM Večeras u mom rodnom gradu, u gracioznim piruetama, igraju pahulje. Prolaznici su treperavi oreoli od polarne svjetlosti. Plutaju po trotoarima kao papirni lampioni vodom na kineski praznik mrtvih. Svak sa svojim znakom. Ideogramom na mjestu srca. U glasovima divljih pataka sa rijeke čujem no- stalgiju, zvuk praskanja smrznutih stabala, vidim ribe optočene ledom. Sibir nije daleko. Zastajem na sredini mosta i u trenu, beskrajno kratkom, usnim tajnu ravnoteže: spokoj mjehura u libeli u savršenom zagrljaju poprečne skale. Ali ovdje, u ovoj Posljednjoj Tuli, ravnoteža je i zaustavljeni dah snajperiste prije pucnja, na ivici limba koji se otvara između bezbrižnog dječijeg smijeha i njegovog izdisaja. U mraku, sa pločnika, poput raspetog Agneca, besmisleno plamti nevještom rukom nacrtana ško- lica.   (Iz knjige Hronika sitnica, Bijelo Polje, 2014)