Almir Zalihić, Pjesme
NESIGURNOST
Nesiguran poput krila
vilinog konjica na jakom vjetru,
A. Z. pijan i go, za stolom,
na sred sobe, piše.
Zarobljen na praznoj stranici nastajuće knjige,
stvara dom za ženu koja će u njemu
okupiti svoju nestalu porodicu.
Nesiguran k’o vinska mušica
nad hrastovim burilom,
A. Z. pijan i go,
sluti da prigušenu žalopojku
i tako neće niko čuti,
kada se hor profesionalnih narikača
oglasi cviljenjem.
JUTARNJA BALADA
Kad već moraš da vičeš, radi to tiho (zidovi imaju uši)
Kad već moraš da voliš, ugasi svjetlo (susjed ima dvogled)
Kad već moraš da stanuješ, ne zatvaraj vrata (policija ima nalog)
Kad već moraš da trpiš, radi to u svojoj kući (život ima svoja pravila)
Kad već moraš da živiš, ograniči se u svemu (sve ima svoje granice)
Kad već moraš da pjevaš, ne otvaraj usta (pandemija vlada svijetom)
Kad već moraš pristati da doušnici o zdravlju ti brinu, umri (život ne traje vječno)
OČI
Sad, kad smo maskirani,
Gledamo jedni duge u oči,
I ne vjerujemo šta očima svojim
Nismo vidjeli u očima drugim.
SUTRAŠNJICA UŽASA
Četvrtog maja 1980. godine
U 13:40 umro je Tito.
Trinaest sati i dvadeset minuta kasnije
Počela je Sutrašnjica.
Trinaestog studenoga 2020. godine
U 6:05, u vrijeme pandemije,
Riječ bezbjednost
Izaziva drhtaj
Užasa.
IZJAVA O POLITIČARIMA
(data bez pritiska, prisile i straha)
Da smo vodili računa o njima, kao o kućnom cvijeću,
Da nismo sve odlagali za sutra, za naksutra,
Za sljedeći mjesec, za neku od sljedećih godina,
Da smo preduzimali određene, preventivne mjere,
Najprije kao njihovi prijatelji, potom kao građani,
Građanke, konstitutivci i oni ini,
Da smo odmah, uz pomoć dubinske psihijatrije
Iščačkali šta se to dešava s njima,
I otkud ta njihova jako izražena potreba
Grabljenja za sebe, otimanja od drugih,
Da smo odmah dali na analizu njihove ubilačke poglede,
Zašto se laktaju da budu glavni,
Zašto grizu nokte dok ih ne okrvave,
I zašto se tako idiotski cerekaju sebi ispred ogledala,
Da smo im ponekad opalili poneki šamar,
Kad bismo uočili, još na prvom predizbornom skupu,
Kako se ozare kad čuju govor o tipologiji vlasti,
Ne bismo imali toliko monstruma, uglađenih i sa manirima,
I tako taktički raspoređenih u našem logoru.
Svaka decenija dala je po jednog glavnog i više sporednih
A onih kućnih, koliko je samo njih bilo,
Izbrojati se nisu mogli, ti naši spasitelji i hranitelji,
A zapravo diktatori nad diktatorima, lomitelji duša,
I hoćemo li ikad uspjeti da ih izoliramo,
Zaboravimo a da ne zaplačemo za njima
Samo zato što je više njih
Krasilo dobroćudno,
Pitomo lice
Vjeroučitelja.