Ivan Lovrenović

Za stolom u kuhinji
sjedi A. Z. go
i pije rakiju.
 
Ne znamo zapravo zašto,
ali u tom trenutku pogled mu odluta dolje,
niz crvenu cestu
što udara kroz šumu.
 
I vidi gomilu mrtvih anđela
koje istovaruju     
s prikolice.
 
Negdje u šumi,
na proplanku,
stoji Van Gogh i slika.     
 
To što slika nekakve su
plave grane i ljubičasti korijeni
što pužu uokolo, uzduž i poprijeko,
po žutom tlu.
 
Četrdeset uzrujanih građana     
ide u povorci kroz Arles.
Žele da ga zaključaju
i da ekserima zakuju prozore
na njegovoj kući.
 
”Ubijte me ili ste i sami ubica”     
viče Kafka u sanatoriju
na doktora sa špricom morfija
u desnoj, dlakavoj ruci.
 
Samo dvadesetak godina kasnije   
podiže se k nebu stub dima
iz krematorija u Dachau.
 
A. Z.
za stolom u kuhinji,
sjedi go
i pije rakiju.
 
Sve je ovo pročitao   
istetovirano na ljudima
koji su mu držali petrolejsku lampu     
da bi mogao da vidi.
 
Pedeset godina nakon gašenja
tople krematorijske peći u Dahauu,
u Srebrenici ubijaju ljude na proplancima.
 
Ljubičasti korijeni
Opet pužu uokolo,
uzduž i poprijeko,
po žutom tlu.