Amir Brka: DIŠI

Sjetno se njišu listine tvoje, vihore kao rublje na štriku,
ležerne naoko, a plamsale bi zublje u tavnom krajoliku,

na nevidiku lađā nade, potonulih u dobu starostavnom,
Heraklitova vatra u tom što iščezlo je davno, a glavno,

o čemu se zborilo nije, jer poimalo se kao neizostavno,
za riječ i pomišljenu već, u to negdanje vrijeme slavno

Dato je na crnom zgarištu da tinjaš sa svojim hartijama,
ne poput junaka koji izložen bijaše okrutnim harpijama,

već kao groteskni klaun, drukčiji ni po čemu, i skrušen,
različit u onom čime i prije dolaska bio si sasma srušen

Vedrih se rituala gnušaš, prezireš radost u jutro majsko
i  svako priviđenje rajsko: progutalo te grotlo arhajsko!

Kad je kob tvoja takva, poput zombija već ako si, bivši,
ne izdaj: prastari mladi svijet vječno iznova zidaj, i diši

                                                            (25.10.2021.)