Amir Brka: Dvije pjesme
U NEDOVRŠENOJ PJESMI
Množinu stihova napisao sam u svemu loših i pogrešnih,
ali nisam ih odbacio, jer slutih da bit će i sati neutješnih,
teških, u kojima odvojit će se od mene sve pjesme moje,
i nastavit će tada, mrtve, kao muzejski relikti da postoje
Možda ćē imponirati ponesenoj, vajnoj narodnoj taštini,
a strogi komesar utvrdit će im značajno mjesto u baštini,
ulogu njihovu u napretku duha i jezika naše nacije dične,
no strâne bit će za me, neće te pjesme meni biti ni slične
Tek onī versi preostat će mi, da oblikujem pjesmu novu,
da okrećem ih i obrćem baš kao dječak kocku Rubikovu,
pa ako dospijem pogibeljno u blizinu savršenoga sklopa,
da naglo srušim svijet iznova, kocka da opet bude tropa!
Jer, pjesnikom sam samo dok žudim za idealnim krajem,
dišem jedino u pjesmama nedovršenim, kroz njih trajem
PRED SAN
Zbilo se da sve je izbrisano, i stvara se svijet iznova:
u ruci Tvorca još jednom je šarena kocka Rubikova!
Nehajan on je, dosađuje se, sporo se pomjera, žmuri,
u nepojamnoj vječnosti zijeva, nikuda mu se ne žuri
Ponekad škilji na jedno oko, te opet blaženo drijema,
ne zanima ga šta nastaje, svojoj se prepušta dokolici,
mrdnu se načas prsti, ali njegove volje u njima nema
Pitaš se: bude li je uopće, u kakvoj će se naći okolici
Bosna, i kakvi će ljudi, ako se rode, u njoj da žive...?
Crni nek budu, žuti, crveni, samo ne opet te boje sive
Zabrinut si, roje se turobne misli, prepuna ih je glava,
no Stvoritelju je svejedno, hrče nesnošljivo, on spava
A onda, najednom, spoznaš da iščeznuti si morao i ti,
štaviše: ako već ničeg nema, tad ni njeg ne može biti!
Tmina je posvuda, možda će ipak svanuti novi dan...,
ali to više i nije važno, jer uranjaš, napokon, i ti u san