Ivan Lovrenović

Oduvijek su nesnosno, poput kukaca u
predvečerje, sve pitanja za pitanjem tebe
ujedala, od naoko trivijalnih do tobože
sudbonosnih, a sva su se, prikriveno ili
jasno, začinjala u potrazi za jedinim
odgovorom: o razlogu agonalnoga obličja
koje ti je bez zasluge i krivice dodijeljeno

I dublji si korak činiti morao, pitajući da li
egzistira ovo gdje si se obreo, ili sve je samo
pričin, iluzija za koju si začudo sposoban,
mada nisi siguran ni u to da te uistinu ima,
s čime načisto ne bjehu ni svi oni što su
istovjetno kroz eone pitali se, a sada se u
tvojim versima za kap zraka grčevito otimaju

I tako se još jedanput neizbježnoj konkluziji
približavaš, u kojoj se sva pitanja nesuvislim
ukazuju, ali da svijet barem kao priviđenje
opstaje i traje stoga što ga, bolna premda
retorično uljepšana, ta pitanja u zjenama
mutnim drže, s nadom da odgovor koji
neprestano vape nikada se oglasiti neće

Na koncu se silogizam krši, u prašinu ruši,
jer očito da upitnik postavljamo nad onim što
kobno od iskona znamo, usljed čega cerebro
se guši, rastače se i smračuje, dok strah kao
nepojamno Nebo raste u navodnoj duši