Ivan Lovrenović

NAPITNICA

To smo što jesmo, a poznato je i kakvu rakiju pečemo,
i Ivana i Jovana bratski volimo, no brlju njinu nećemo,
više smo nego prijatelji, i čukunđedi nam bjehu znanci
Prasadi uz naš kazan ipak nema, samo se okreću janjci,

a i kod njih na sijelo kad odemo, ne bude trpeza posna,
pa grlimo se i ljubimo, nazdravljamo i pjevamo do sna
Neka govore što god hoće vođe i hodže, fratri i popovi,
života našega dane slavimo, ali padaju oni kao snopovi

trave i pšenice bjelice, dok kose ih nabrekle muške žile
I svijet će ovaj uskoro skončati pod srpom brutalne sile,
nikada o nama nisu brinuli papa i patrijarh, niti padišah,

od mržnje do stradanja, sijali su među nas otrovni strah
Neka živi smo, dok nas još jednom ne dignu kao roblje,
a Bosna zbog njih ne postane tek tiho, opustjelo groblje

EPITAF PRAVEDNIKU

Bez smiraja vlastitoga, gorak, kojekuda vječno počiva,
pravednik kojem bratska se Srbija bijaše stanila u krvi,
a mila je, ljepotna Hrvatska, blistala u njegovim očima
Sada, ostacima ostataka njegove strvi naslađuju se crvi

U jamama i porod mu je gluho skončao, i otac i majka,
sestra i brat, kad su iz susjedstva počeli progon i hajka,
u vrloj Evropi lov na čovjeka, o koncu vijeka prošloga,
dičnoga onog stoljeća, nadasve humanoga, u ime Boga

Uz humku mu zastati ne možeš kako bi proučio Fatihu,
namjerniče, da bi za dušu njegovu izustio molitvu tihu,
jer tijelo su mu isjekli, i kao sjeme po zemlji su ga boli

Sa raznih strana motreći, uz strah, nošen iz svoga doba,
strepi, jer znade da se priprema i nova komšijska moba
Višnjem se i on, stoga, za preživjele žrtve skrušen moli

PROFANO TROJSTVO

Munare blješte na suncu, a samuju u tmini crkve,
u susjednom je gradu identično, samo je obratno;
uz druge mrlje vremena, uvjerava te ovo dodatno
da rastrojen je narod teško između puške i mrkve

Ne zemlju samo, u Bosni skaredno Boga se dijeli,
u znakovlju su Njegovu klevetnici pronašli izliku,
pa kad bi, dok odlučuju, ščepati mogli i tu priliku,
na troje raskidali bi strasno baš i univerzum cijeli

Ni dogma više nije sveta, ovo je profano trojstvo,
stižu masovna ljudska, jer zbilo se bogoubojstvo,
a na prijestolje hulnō uzdignuto je pozlaćeno tele

I tek ponekada, kao heretik, ukleti pjesnik se javi,
od onih što ne sriču laude, a rade o vlastitoj glavi,
htijući gorkim versom u duši svojoj rane da cijele