Ivan Lovrenović

Čak ni sad, kada on više nije na prijestolju,
ne čuju se u slavlju slobode svečana zvona,
ništa ne navještava za nas budućnost bolju,
strah se sveudilj širi oko tog praznog trona.

Pusta je opskurnā ta stolica, zakratko samo,
jer drugi će neko, neumitno, na nju zasjesti,
posvećeni, okrutnu fizionomiju mu vajamo,
no, ko god bio, taj nas u strahu neće omesti:

strahovanje je nama od svake kreposti veće,
i bude li od plemenitih, snaći će ga raspeće.
Otkako sebe znamo, vječito u strah tonemo,
važniji on je za nas od kruha i vode i zraka,

zore se klonimo, kao netopir vapimo mraka,
nad strahom ćemo bdjeti i tad kad klonemo,
jednaki smo u strahu, ni jedan se ne izdvaja,
hrabrost bi ludošću bila i neoprostiva izdaja.

Gordī smo sljedbenici naših prastarih pređa:
kralju koji bi želio s nama se ljudski vladati,
vrlinom da nas uzdiže što najbolnije vrijeđa,
za oholost je suđeno, taj će na križu stradati.

Odu pjevamo strahu, od bešike i do pogreba
s njime srastamo, to nam je nasušna potreba.
Neće čovjeku bolje ni na onome svijetu biti,
ljudi će i tamo u strah od sebe samih se kriti.