Amir Brka: ODLUKA
Najzad, i ja ću da se promijenim, ovako dalje ne ide,
troše me poslovi, ukućani i drugovi, a mene ne vide,
ispod naslaga pepela za kisikom vapi slabašna žiška,
pogrešno bješe ono što zbivalo se, i sve bijaše viška
U birtiji trunem već predugo, pa više neću ni kročiti,
ljude uopće ne želim sresti, nek im je nijema poruka
kada ih šutke mimoiđem, uz nadu da me neće uočiti,
a od gorčine pića i duhana ionako me spopala muka
Napustit ću i svoju službu, od koje obitelj izdržavam,
jer dozlogrdila mi je toliko da to ne umijem ni izreći,
ostavit ću ženu i djecu, nek se svako za se pridržava,
ni kući neću ići, da ne strepim u ruini: kad će podleći
Prestajem čitati i pisati, nesuvislo je čislo čovjekovo,
zanoćit ću gdje se zadesim: na ulici, u šumi, u parku,
i košulju i cipele sirotinji ću dati, jer počinjem ab ovo,
a s posebnom ću strašću samog sebe motriti u jarku,
prezrev ovo tijelo, osjećanja i misli, za to sam sazreo
Sva se tegoba i začela kada sam avet negdje susreo,
lišnje stvorenje, sa kojim sam se potpuno izjednačio,
zombi, i život sam zbog njega u smrt svoju preinačio