Amir Brka: SLUTNJA O STAROSTI

Muhidinu Džanki

Pomno se skrivaš iza mreže zgužvana čela i obrva,
ove malje na tjemenu i potiljku, iz ušiju i nozdrva,
guste su, ali izblijedjele, i već sliče na vunu ovčiju,
što ne bi mogao znati da nije para pepeljastih očiju
koje sve teže poznaju razliku između dánā i noćiju,
a negda su te vodile poput plemića zasjela u kočiju

Pamtiš krasnu nedostižnost, a noge ti sada klecaju,
daš li im nalog da požure, skelet i žile tek kmecaju,
ne pokreću ih nervni provodnici – bolno ih štrecaju,
i ne jurnu poput ždrebaca već kao samrtnici jecaju,
pa poskakuješ kao da te užasni elektrošokovi tresu,
i gotov si preklinjati da napustiš ovu tjelesnu kesu!

Riječi su tvoje gorjele, spremne da posvud brecaju,
ali i one sad škripe i pod bremenom misli brencaju,
strastveno si ih oblikovao, ponekada čak i u pjesan,
odavno su kao otrovne gljive, odgovara im plijesan

Ubrzo će prestati da vrijedi dodijeljena ti anatomija,
a tebi preostat će isključivo bestjelesna autonomija,
no ti nećeš, poput drugih, na takav udes da se žališ,
nego ćeš kao vitez svoju konačnu slobodu da slaviš