Amir Brka, Tri pjesme

OSMRTNICA


Sjedim uz prozor 
provincijske kafane
gdje mi se 
svako malo
obraćaju sjene
čineći me 
sebi samomu 
još nejasnijim

Iznenadno - gle
staklu prilazi djevojka

Pogledam: ljepotica

I motri u me

Živnem 
ozaren
zavjesu razmičem

Ali ona
osmrtnicu gleda

izvana zalijepljenu
naspram moga lica
 

 

U REDU JE SVE


Sunce mi je dotaknulo oči, pa, još u snu,
prozoru priđem, i gledam: mala, crna,
žutokljuna ptica, dolje, u travi, kidiše na
zmiju, a ona se, uspaničena smrtno, i već
sva u ranama, ružina spasonosnog žbuna 
nastoji domoći

Odahnuh... Dobro je, dakle, u redu je sve:
svijet ovaj može i bez mene...

Spokojan, vraćam se, i, kao u grobnicu,
iznova ću leći u postelju svoju

 


ZATOMLJENA PJESMA


Da smisla nikakvoga, u oku vječnom,
ni jedna misao moja nema - upravo to
naumih da kažem; izlišno da je, stoga,
za hartijom što sam posegnuo

Ali, evo, sada, razumijevam da je
u riječima koje već sam izrekao,
smisaonost identična, te se, kao takva, 
u jeziku blagotvorno oformila

No, tu već smo na prostranstvu drugom,
gdje ponire i zatomljenim biva, gubi se
i besmislenim ispostavlja ono što me
ka olovci primaknulo