Ivan Lovrenović

                                                          Enveru Kazazu

Naučili smo što se iz života i knjiga moglo doznati,
sveobuhvatno naše je iskustvo: ovladali smo smislom
riblje nijemosti i silogizmom evropske zore, arijama
ptičijim i nemuštim metaforama lažnih pjesnika,
lelujanjem tapiserija sa nekošenih bosanskih livada,
parabolama zen-sufija i zagonetnim svjetlucanjem
vječnoga Jednog, goropadnim proroštvom kojim sa
gore Zaratustra govoraše, plamsajem zlatnih vatri
jeseni pozne i mudrim sivilom pepela... Nikoji jezik
ne mogaše se pred nama u okultnu pećinu sviti, a naše
znanje služilo je samo da se od sfere skrijemo koja nas
očiju rascvjetalih okružuje, da u njoj zavjetno šutimo
najvažnijim, jedino vrijednim, jezikom bića vlastitoga,
nad njime odano bdijući, kao tajni riteri nad vrčem
Kristovim

Sladunjavi kolač sa malinom, figurom stila srce nam
bijaše: spomenuvši ga tek pokatkad, dakle, jer strasni
se patos uza nj prikradao, ta pošast nedozrelih, od kojih
zazirasmo i bježasmo, ne pomišljajući doba da će doći
kad ćemo se sa drukčijim značenjima suočiti. I dok smo
mu kucaj osluškivali, gordi bili smo, jer da s nama
univerzum pulsira: istovijetili smo ga sa ritmom voda
i godišnjih doba, sa cikličnim izmjenama civilizacija
i epoha. Bijasmo tako oholi da smo umišljali kako se
u nama i damari šâra sveopćega zbiraju, ali sada nas,
u časima lucidnosti bolne, sumnja pohodi - da òno je,
možda, larva Boga zatajenoga, kojem se povjeravali
nismo, i da će s njome nestati On, i mi sve što jesmo,
zauvijek - kao nikada, izgubljeni bili

                                                                  (Okt. 2019.)