Ivan Lovrenović

Mašta je ono varljivo u čovjeku, učiteljica zablude i laži. Ona je utoliko prepredenija što se ne vara baš uvijek. Bila bi nepogrešivo pravilo istine kad bi bila nepogrešiva u laži. Ali, budući da je ponajčešće lažna, ne daje nam nikakve oznake svoje naravi, označujući istim obilježjem lažno i isti­nito. Ne govorim o luđacima, govorim o najmudrijima. Upravo u njih je mašta veoma nadarena da uvjeri ljude. Uzalud razum viče, on ne može procijeniti stvari.

Ova je ohola moć neprijateljica razuma. Njoj godi da ga nadzire i da nad njim gospodari, i kako bi pokazala koliko je moćna, zasnovala je u čovjeku drugu narav.[1] Ona ima svoje sretnike i svoje nesretnike, svoje zdrave i svoje bolesne, svoje bogate i svoje siromahe. Ona je uzrok što razum djeluje, sumnja i niječe. Ona zna zastrti osjetila, pa im ponovno omogućiti da osjećaju. Ona ima svoje luđake i svoje mudrace, i ništa nas više ne srdi nego kad vidimo kako ona svoje poklo­nike ispunja mnogo punijim i cjelovitijim zadovoljstvom negoli to čini razum. Maštoviti se ljudi mnogo više sviđaju sebi samima no što to mogu razboriti na razuman način. Ovi gle­daju ljude s visoka, raspravljaju drsko i pouzdano, a oni u strahu i nepouzdano. I ova veselost lica često im daje prednost pred slušateljima. Maštoviti mudraci uživaju velike naklonosti i kod sudaca iste vrsti. Mašta ne može budale prekrojiti u mudrace, ali ih usrećuje na zavist razuma koji od svojih prijatelja može učiniti samo bijednike. Mašta svoje podanike kiti slavom, a razum stidom.

[1] Sve ovo podsjeća na Montaigneove misli.

(Blaise Pascal, Misli, predgovor Danko Grlić, s francuskoga preveo Zlatan Plenković, likovno opremio Josip Vaništa, Zagreb, Zora 1969)