Ivan Lovrenović

Preneseno iz lista Pobjeda, Podgorica, 6. 4. 2020.

(Uz dozvolu autora)

U decembru prošle godine, po najvećoj magli, moja je supruga putovala u Beograd u zanimljivom društvu. Vozač taksi servisa, predratni sarajevski policajac, živi u Republici Srpskoj. Suvozačevo mjesto zauzeo je mladić, novopečeni Beograđanin, koji je do kraja rata živio u Sarajevu. Iza vozača je Sarajka koja danas ima EU pasoš. Na Palama se ukrcala žena koja je bila kod rodbine u posjeti. Kroz povremene poruke moje supruge Alme, koja je iza suvozača, pratim somnambulnu vožnju preko Romanije, obodom Mačve do Beograda.

U početku traje tipično bosansko ispipavanje terena. Najčešće je i samo ime znak u kakve se razgovore možete ili ne smijete upuštati. Kad je preovladala ravnica Srbije, mladić sa suvozačevog sjedišta otvara temu koja će trajati do Beograda. Crkva, zakoni koje nalaže... Pri tome ispoljava sve znake osobe koja je u temi nova entuzijastična. U Bosni se kaže: kasno učio pa preučio. Traje monolog. Toliko dugo da se šutnja prisutnih počinje doimati kao nepristojno ignorisanje. Kud svi tako i Alma. Oprezno primjećuje da se odnos prema Bogu može imati i van crkvenih okvira. Bilježe to i slavne biografije.

Kako se nakon ovoga šutnja zgušnjava u upitnik, slijedi pojašnjenje: „Tolstoj. Pisao je o Bogu. Imao je odnos prema Bogu. A bio je ekskomuniciran, isključen iz Ruske pravoslavne crkve“. Nastaje kratki tajac. Sa vozačevog mjesta dopire „Čuj to“. EU se oglašava, ispotiha: ,,Sad mi je još draži“. Žena koja je u taksi ušla iz paljanske magle vidno se promeškolji: ,,Nisam znala“. Osoba sa suvozačevog sjedišta prvi se put licem okreće prema svojim saputnicama. Kao da mu je neko oteo omiljenu ikonu.

U tom trenutku uključujem se ja sa nestrpljivom porukom „Dokle ste“. Odgovor je: „Blizu. Trenutno traje čas o Tolstoju“.

Crkva

Sredinom marta 1901. godine Tolstoj piše „Uredništvu listova“. Želio se zahvaliti svim ljudima koji su mu lično ili pismom izjavili simpatije povodom odluke Svetog sinoda od 20-22. februara. Odluka je rezolutna: „Crkva ne ubraja Tolstoja u svoje članove i ne može ga ubrojati sve dok se on ne pokaje“.

Odluka je izazvala revolt kod brojnih ljudi u Rusiji. U svom pismu Tolstoj se želio zahvaliti na podršci i okončati je ovom kratkom notom štampi sa nesumnjivo ironičnom poentom: „Najljepše molim vaš cijenjeni list da zahvali svima njima, pri čemu simpatije koje su meni izražene ja ne pripisujem toliko značaju svog rada koliko oštroumnoj i blagovremenoj odluci Svetog sinoda“.

Nekoliko dana kasnije, početkom aprila, Tolstoj je svoj odgovor na Odluku o ekskomunikaciji proširio na esej u kojem je objasnio svoj odnos prema hrišćanstvu i Bogu.

Analizirajući pisma koje je, tih dana, slao prijateljima vidljivo je da je osim podrške Tolstoj dobijao i drugačije poruke. Nazivan je bezbožnikom, prijećeno mu je prokletstvom, uništenjem i porukama - ,,Ako te vlada ne ukloni, mi ćemo te sami natjerati da ućutiš“. Na dan kada je odluka bila objavljena, šetajući trgom čuo je riječi upućene njemu: „Evo đavola u čovjekovom liku“.

Ovo ga je izazvalo da napiše odgovor Sinodu. Tolstojev tekst prvo je objavljen u Londonu. U cijelosti tekst je u Rusiji štampan tek 1905. godine.

Tolstoj

Veliki pisac je u svom odgovoru Sinodu potvrdio da se odrekao crkve koja sebe naziva pravoslavnom. Ali, prije toga, bilježi, posvetio je nekoliko godina izučavajući je teorijski – pročitavši sve što je mogao o učenju crkve te kritički analizirajući dogmatsku teologiju. Takođe se praktično godinama strogo pridržavao svih propisa crkve posteći sve postove i posjećujući sva bogosluženja...

U svom zaključku kaže: ,,Uvjerio sam se da je učenje crkve teorijski lukava i štetna laž a praktično skup najgrubljeg praznovjerja i vradžbina koje potpuno prikrivaju sav smisao hrišćanskog učenja“.

Tolstoj je Odluku Sinoda ocijenio nezakonitom, proizvoljnom, neosnovanom, nepravičnom te klevetom i podstrekavanjem na ružna osjećanja i postupke. Raščlanjujući svaku od ovih riječi on navodi da se ne može isključiti onaj ko ne vjeruje u crkvu i njene dogme niti joj pripada.

Proizvoljna je, jer okrivljuje samo njega za nevjerovanje dok veliki broj, a skoro svi obrazovani ljudi u Rusiji, javno to izražavaju. Neosnovana je jer ga optužuju za njegovo „lažno učenje koje sablažnjava ljude“. Tolstoj navodi da zahvaljujući cenzuri većina ljudi koji su pročitali odluku Sinoda nemaju pojma šta je Tolstoj pisao o religiji. Kleveta je jer sadrži „namjerno neistinite tvrdnje koje idu na moju štetu“.

Na optužbe da se odriče gospoda Isusa Hrista, bogočovjeka, iskupitelja i spasitelja svijeta... Tolstoj kaže: ,,To da ja odbacujem neshvatljivu trojicu i basnu o padu prvog čovjeka, koja u naše vrijeme nema nikakvog smisla, bogohulnu istoriju o bogu koga je rodila djevica da bi iskupio rod ljudski to je potpuno tačno.“

Tolstoj je posebno naglasio da vjeruje u Boga-duha, Boga-ljubav, jedinog Boga i da sav smisao života vidi u izvršavanju božje volje izražene u hrišćanskom učenju. Da bi pojednostavio svoju vjeru piše: „Svaki dobar postupak povećava istinsko dobro mog vječitog života a svaki rđav postupak ga smanjuje“. Tolstoj je posebno naglasio krštavanje novorođenčadi, vidjevši to kao izopačenje svakog smisla što ga je moglo imati krštavanje odraslih koji svjesno primaju hrišćanstvo.

Podsjećajući da mu je kao najveća krivica pripisan podsmjeh za najsvetiju od svih tajni - pričešće -Tolstoj je strašnim ocijenio uvjeravanje djece i prostodušnog naroda da „...ako se na određen način i uz izgovaranje određenih riječi isjeckaju komadići hljeba pa potom stave u vino, da će u te komadiće ući Bog; i da će ako se u ime nekog živog unese taj komadić u sebe taj biti zdrav...“

Zaključujući svoj odgovor Sinodu Tolstoj je podsjetio da Hristovo učenje nije u vradžbinama, službama, svijećama, ikonama veću tome da ljudi vole jedan drugog, da ne plaćaju zlo zlim, ne ubijaju jedan drugog te da postoji samo jedno sredstvo za trijumf ljubavi – „usamljena molitva koja se sastoji u uspostavljanju i jačanju svoga saznanja o smislu svog života i njegovoj zavisnosti samo od božje volje“.

Korona

Prošli su mjeseci od vožnje taksijem do Beograda. Nema više zimske magle. Proljeće je, ali sam kao većina u izolaciji preporučenoj u vrijeme korona pandemije.

Prošlo je sto dvadeset godina od Tolstojevog zalaganja za, parafraziraću Getea, pronalaženje ključa kojim će otvoriti crkvenu tamnicu i svijetu vratiti Boga. Ponovo iščitavam tomove Tolstojevih pisama i publicističkih spisa. Kakva bi bila njegova reakcija na vijek u kojem živimo? Da li bi mu se desilo ono što i mudracu iz Talmuda? Priča kazuje da je spavao desetljećima te kada se probudio ugledao svijet toliko čudan da je molio za smrt.

Kako bi Tolstoj reagovao na anketu koju je bosanski portal objavio pod naslovom: Omiljeni pisci domaćih političara. Baš sve i do jednog iz Republike Srpske su kao na gotovs odgovorili: ruski klasici i neizostavno Tolstoj. Kako su isti političari najrevnosniji u partnerstvu i iskazivanju veleljubavi sa Pravoslavnom crkvom, pitam se kakav bi njihov odgovor bio da su ga zaista pročitali. I da znaju da na njegovom grobu nema krsta.