Ivan Lovrenović

O umjetnosti pripovijedanja Miljenka Jergovića Opsada Sarajeva, započeta 1992. ofenzivom Jugoslovenske savezne armije, okončala se 1996. godine. U gradu, nekada modelu multietničnosti , u kojem su živjeli Bošnjaci muslimani, Srbi pravoslavci i Hrvati katolici, od kulturnog naslijeđa Habsburgovaca, koji su Bosnom i Hercegovinom upravljali od 1878. do 1918. godine, jedva da je išta ostalo, čak i u doslovnom smislu: 35.000 kuća je razoreno (po snimanju stanja u jesen 1993.), 11.000 ljudi iz svih etničkih skupina izgubilo je živote. Nakon Daytonskog mirovnoga sporazuma u novembru 1995. najveći broj bosanskih Srba napušta Sarajevo u strahu od bošnjačke odmazde. Opsada Sarajeva bila je nešto kao izlog bosanskoga rata, izazvanog proglašavanjem nezavisnosti (bošnjačke) “Republike Bosne i Hrcegovine” od savezne jugoslavenske države u martu 1992. Bošnjačko-hrvatske gradske četvrti bile su opkoljene srpskim jedinicama. Iako je vojna nadmoć napadača bila neusporediva, uspjeli su zauzeti samo dijelove grada u kojima su prevladavali Srbi U Sarajevu i oko njega operirale su tri od njihovih tadašnjih matičnih zemalja (Jugoslavija, Hrvatska te Bosna i Hercegovina) podržavane neprijateljske vojske. S okolnih je brda grad s jedne strane bio izložen topovskoj paljbi i granatiranju, s druge su ga strane terorizirali (srpski) snajperisti koji su djelovali u samom gradu. Dramatična situacija u Sarajevu pokazala je “Zapadu” realitet rata za civilno stanovništvo. Suosjećanje međunarodne zajednice s ljudima u opkoljenome gradu pojačalo je pritisak na SAD i NATO, koji su zračnim napadima na srpske položaje promijenili odnos snaga te prisilili ponajprije Beograd, u liku Slobodana Miloševića, a zatim i “Republiku Srpsku” s Pala da sjednu za pregovarački stol. Nezaboravna je umjetnička intervencija Susanne Sontag: ona je 1992. u Sarajevu uprizorila Čekajući Godota Samuela Becketta. Ono što je ona željela da bude doživljeno kao čin solidarnosti, mnogi su osudili kao egocentričnu promotivnu akciju. Principijelnu kritiku izrazio je Jean Baudrillard svojim tekstom “Bez sažaljenja za Sarajevo”: intelektualci poput Sontagove žele kompenzirati gubitak zbilje vlastite kulture posuđivanjem krvave stvarnosti na Balkanu. U stvarnosti nisu slabi oni koji se nalaze u okruženju, nego pomagači koji se smatraju superiornima: Sarajevo je “pakao, ali u neku ruku hiperrealni pakao koji su zamorne medijske i humanitarne aktivnosti učinile još hiperrelanijim, jer ga stav cijelog svijeta prema njemu čini još nerazumljivijim”. Svezak priča Miljenka Jergovića Sarajevski Marlboro objavljen je 1994. dok je opsada Sarajeva još trajala, ali je autor kao bosanski Hrvat već živio u Zagrebu. Naslov aludira na bosansko-američke odnose, budući da navodi lokalnom pušačkom ukusu prilagođenu inačicu marlbora “dizajniranu” od strane stručnjaka Philipa Morrisa. O tome se radi u jednoj priči koja govori o američkoj nesposobnosit da događanja u balkanskom ratu sagleda drugačije nego kao kliše. U izdavačkom je katalogu prvo njemačko izdanje priča bilo najavljeno jednim odlomkom koji je u knjizi potom izostao. Opisivao je improviziranu filmsku projekciju u okruženom Sarajevu. “Medijski štakori” iz cijelog svijeta prisutni su u traženju “bizarnog” te reflektorima prekidaju Monty Paythonov film kako bi sirote stanovnike snimili pri gledanju. Tako je u osnovi svaki pogled na Sarajevo voajeristički te svaka priča o bosanskom ratu pored literarnog ima i kroničarski značaj. Priče Miljenka Jergovića, međutim, zaslužuju biti čitane u prvom redu kao literatura. Jergović, rođen 1966. godine, kao autor započeo je s pjesmama, a smisao za poetske detalje prozaične svakodnevnice, za puno malih opažaja iz kojih nastaje nešto kao atmosfera karakterizira i njegove pripovjedačke tekstove. Neiskusan Jergović nije bio nikad. U Sarajevu (i kasnije u Zagrebu) radio je za tjednik Nedjeljna Dalmacija koji danas više ne postoji, vodio je kulturnu emisiju na lokalnoj televiziji, pisao o politici, filmu, rocku i crtićima, ne samo za bosanske i hrvatske novine, nego i, rano, za njemački feljton. Poslije dugogodišnjeg rada u satiričnom splitskom tjedniku Feral tribune koji je prestao izlaziti 2008. godine, danas piše kolumne za (lijevo orijenitirana) liberalna glasila Globusi BH Dani. Sarajevski Marlboro bila je Jergovićeva prva zbirka kratkih priča i odmah ga je učinila poznatim, jednako tako razbio je i jezične granice koje autor za sebe nikad i nije želio definirati na način na koji su to činili hrvatski nacionalisti koji su srpskohrvatski suzili na hrvatski, a bosansku su inačicu zajedničkog jezika željeli vidjeti očišćenu od turskog sedimenta. Kada je Jergovića jednom strani prevodilac upitao koji jezik da navede kao jezik originala, rekao je da mu je svejedno. Kao svi uistinu veliki autori, a mi ovdje govorimo o jednom koji će uskoro biti uvršten u krug kandidata za Nobelovu nagradu – M. Jergović kratkim koracima mjeri mikrokozmos uskoga područja svoje domovine, krećući se istovremeno koracima od sedam milja u pravcu svjetskih vrijednosti. “Nekome je all over the world od Baščaršije do Marijindvora, a nekome je okolo zemaljske kugle” – kaže se u priči Grob. Regionalni način čitanja i propitivanje condition humaine međusobno se ne suprotstavljaju, naprotiv. Tu se ništa nije promijenilo nakon što je Jergović 1993. preselio u Zagreb – ostaje vjeran Sarajevu, gradu svog rođenja, i Bosni kao realnom i imaginarnom prostoru: “U životu ne postoji druga domovina”. Slika Sarajevskog Marlbora, koji povezuje začin domaćeg duhana s globalnim pušačkim standardima je, kako je rekao njegov bosanski kolega, pisac Muharem Bazdulj, idealna metafora za Jergovićevo pisanje, a to vrijedi i u vremenima u kojima je uživanje duhana izgubilo svoju nedužnost. Za umjetnika proze Jergovića mala je forma, kratko pripovijedanje i naročito kratka priča koja munjevito osvjetljava jedan odlučujući dio života, brzo postala znak prepoznavanja. Zajedno s autorovom kosom, kako je primijetila slavistkinja Miranda Jakša po Jergovićevim portretima na brojnim knjigama, duže su postajale i njegove priče. U Mami Leone (njem. 2000.) Jergović je pored ciklusa sa snažnim autobiografskim pričama iz djetinjstva, postavio red samostalnih priča. Slijedi Jergovićev prvi roman Buick Rivera(njem. 2006.), koji je on, dakako, u originalu oprezno nazvao “novela”. Priča o dvojici bosanskih iseljenika koje povezuje automobilska nesreća na američkom tlu u Toledu, Oregon, te ih konfrontira s njihovom prošlošću, odigrava se neminovnošću grčke tragedije. Pored satiričnog razmatranja američkog “Way of Life” nakon trauma 11. septembra i sve komike koja leži u duelu između Hasana “dobrog” Bošnjaka i Vuke “zlog” četnika, provlači Jergović gorki, smrtno tužni rezime elastičnosti savjesti. Riječ “genocid” Vuko, neodoljivo šarmantni nasilnik, ne želi čuti: “Mi se nikad nismo mrzili kako se ovi ovdje mrze. Mi smo samo raščistili nesporazume.” Svojim, na njemačkom 2008. godine objavljenim Dvorima od oraha (u njem. prijevoduOpus Magnum Das Wallnusshaus) stvorio je Jergović apsolutnu opreku kratkoj formi: orijentalno opulentni obiteljski epos, uistinu stoljetni roman koji je zategao luk između Dubrovnika i Sarajeva, između mora i planina, između monarhije i građanskog rata neposredne prošlosti koji se s užasom citira samo kao kraj. Dvorima od oraha otvara Jergović svoje prirođeno područje istraživanja, prostor sjećanja Jugoslavije sa svim političkim zbrkama, svim strahotama stoljeća, ali i sa svim seizmičkim krivuljama pop-kulture, s međunarodnom publikom, koju ne uči samo strahu, nego i čuđenju. Pri tome ključna djela zapanjujuće produktivnog pisca na njemačkom jeziku još i ne postoje: kao lirska zbirka Hausmajstor Šulc (2001.) za koju je, nagradama sviknuti autor, dobio Premio Napoli ili roman Ruta Tannenbaum (2006.) u kojem Jergović kroz sudbinu jedne židovske obitelji prikazuje postupno osvajanje Zagreba od strane duha hrvatskog fašizma Pavelićeve ere, jedne do danas tvrdoglavo prešućivane strane nacionalne povijesti. Za tu je knjigu Jergović u Tuzli primio nagradu Meša Selimovic – onu, koju je bosanski grad nazvao po svom čuvenom piscu i sinu te za koju, u nacionalno naglašeno pomirljivoj namjeri, konkuriraju pisci “srpskohrvatskog” jezika iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore i Bosne. Baš kao njegovog bliskog zemljaka, Ivu Andrića, autora djela Na Drini ćuprija i dobitnika Nobelove nagrade 1961. god., Jergovića se s pravom ne smatra samo bosanskim ili hrvatskim, nego “jugoslavenskim” piscem u onom nekadašnjem smislu. Na početku ovog impozantnog razvoja stoji, dakle, Sarajevski Marlboro, prvijenac kao majstorsko djelo, koje je u međuvremenu prevedeno na deset jezika . O pričama koje pripovijeda jedan eglen-efendija ovdje govori “Izetovim pričama nikada nije bilo kraja, kao što kraja nema ni vremenu, onome koje je prošlo i onome koje dolazi, no one nikada nisu bile dosadne, uvijek su nosile neku poruku i pouku, i nikada nisu bile proizvoljne, uvijek je postojala neke tanka nit koja ih je povezivala i koja je navodila čovjeka da ih sluša, pa makar zbog njih ostao i gladan i žedan i makar mu se život pretvorio u napetu šutnju kojoj sve stvari postaju važne tek kada su dobro ispričane.” Autorova nit ispletena je ratom, a istovremeno utkana na orijentalni način, a individualne sudbine važnost dobivaju tek pripovijedanjem. Kao, na primjer, ona rječitog Izeta koji na mučnom četničkom saslušanju ne izusti niti riječ, zbog čega ga drže za prilično krupnu zvjerku. On ponovo pronalazi govor te kao “Kondor s Treskavice” biva zamijenjen za 10 Srba, da bi opet dobio batine, ovaj put od zaluđene subraće po vjeri. Lukava podvala ostavlja, dakle, čitatelja u uvjerenju da može odahnuti – ali susjed, kojem je Izet pomogao dobrom pričom, svoje saslušanje nije preživio. Jergovićeve priče su takoreći kišom granata atomizirane novele, bljeskalice nečuvenog, koje, kao i svaka dobra ratna literatura, abnormalno rasvjetljuju kao svakodnevicu, kroz koju na dohvat ruke prosijava sreća mirnih vremena. U svojoj programatskoj jezgrovitosti i jednostavnosti ovaj izričaj podsjeća na čuvenu zbirku priča Crvena konjica(1926.) Isaka Babelja, u sučeljavanju strahota rata i poetskih dojmova, u svome jarosnom humoru. Kao refenentna figura prepoznatljiv je i Raymond Carver, Jergovićev najdraži (strani) autor: u umijeću izostavljanja, u vibrirajućem banalitetu neslućenih međuovisnosti, u odabiru sudbonosnih momenata i istovremenom ostavljanju kraja otvorenim. Autor Sarajevskog Marlbora se služi prividnim realizmom čija čvrsta površina kroz neizgovoreno otkriva pogled u dubinu. Tu i tamo ne preza ni od toga da pripovjedačkim sredstvima navođenu spoznaju na kraju, sigurno je sigurno, izlije u poentu. Miljenko Jergović pripovijeda anegdote, pripovijeda ljubavne priče – i o stvarima, čak i autobiografski: o svom kaktusu koji nije preživio njegu u skloništu, o svom starom “austrijskom ogledalu” koje je geler veličine zrna riže razbio u tisuću komada, o prstenu svoje bake koja je baš za vrijeme svjetskog nogometnoga prvenstva 1986. ležala na samrti. Rat je i ovdje otac svih stvari, ali ostaje u pozadini, kao režiser svjestan da ne mora stalno dokazivati svoju moć, da je njegova sama prisutnost dostatna da sudionici zaplešu kako on svira. Stvari su to spram kojih su nemoćni i oni naviknuti na rat, umjetno umirovljeni, kaktus kao “neki sitni derivat tuge, naizgled bezopasan, kao gorki badem cijankalija.” Protiv rastuće simboličke snage stvari, nije niknula nijedna travka razuma. Čovjek se, smatra pripovjedač “u životu treba čuvati detalja”, jer su zlobni, jer previše odaju. Stvari su, konačno, ono za što se hvataju i zasićeni životom. Jedan čeka da iznikne mrkva koju je posijao i zna da “čovjek živi iz znatiželje”. Jergovića su već uspoređivali s Ivom Andrićem i Miroslavom Krležom, on se može mirno mjeriti i sa Srbinom Aleksandrom Tišmom. U toj koncentriranoj, nenakićenoj prozi nema ideologije i postoji vrlo malo iluzija o Upotrebi čovjeka (kako se zove Tišmin veliki roman o Drugom svjetskom ratu u Novom Sadu). Jergovićeve priče su natopljene melankolijom, a ipak imaju nešto vickasto, njegov je svijet, kako je opazio Claudio Magris, “vitalan a istovremeno sablastan”. O zastrašujućem izvještava kao da je normalno, jer je tada tako i bilo. U međuvremenu se otvara, ranije usputni, filozofski uvid u organiziranu mržnju, koju je zastrašujuće bosansko prokletstvo uspjelo vezati, koja je sve uspavane pse zemlje odjednom probudila i pustila sa lanca. Jadikovka za spaljenim umjetničkim djelima i knjigama (sarajevska sveučilišna biblioteka, Vijećnica, gorjela je jedan dan i jednu noć) javlja se kao frivolno licemjerje: “Nema smisla braniti vatri da proguta ono što je ljudska ravnodušnost progutala.” “Who will be the Witness” – tako je napisano iznad trećeg dijela, koji se sastoji samo iz teksta Biblioteka. Knjiga pred nama je odgovor na to pitanje: Jergović, ni u kom slučaju neutralan svjedok, se smatra kroničarom i arhivarom tog besmislenog rata u kojem je nasilje “stalno mistificirano, drugome podmetano, tako da se više ništa ne može identificirati, nasilje svih protiv svih” (Claudio Magris). Onaj tko se sjeća ne može naknadno dati smisao onome što je besmislenom, ali ga zna imenovati: “Ratujemo oko svake livade, ama nismo joj znali ni imena, skupila se Bosna ko marama kad je iskuhaš u loncu za veš.” Sarajevski Marlboro je štivo koje čini očiglednim da jugoslavenski građanski rat ima nešto s nama, s našim ljudskim postojanjem, ali i s našim samorazumijevanjem kao Europljana čija je slika o miroljubivom poslijeratnom kontinentu postojano zamućena ovim neprevladanim skandalom. Umjetnik sjećanja, Jergović bez oklijevanja započinje sa svojim poslom odabiranja i prikupljanja, on, začudo, ne treba vremensku distancu u koju se brojni zaklinju da je potrebna da bi se povijest čitala kao literatura. Iako Jergović svoju povijesnu lekciju uči na vlastitoj koži, on se suprotstavlja ustaljenom mišljenju, on slijedi anđeoske i vražje igre laži braneći one koji se otimaju stvarnosti da bi spasio istinu, koja bi, kako misli jedan pisac pisma (aluzija na jedan tekst Ive Andrića), bila uvredljiva za sve strane. Oni, koji očajnički pokušavaju “zalijepiti razbijenu sliku svijeta”, nekoć bi se suprotstavili lažima historičara. Peter Handke je pokušao nešto slično tako što je stao na stranu Srba, on je to, obzirom na jednostranost zapadnih medija, smatrao činom izjednačavanja pravde. Miljenko Jergović se, međutim, kao onaj koji je bio prisutan i morao sudjelovati, zalaže za objektivnost – za tešku objektivnost pripovjedača, koja se sastoji od brojnih, sasvim subjektivnih krhotina vlastitog i tuđeg iskustva. Tako on oslobađa teško pojmljiva događanja iz hiperrealiteta medijskog insceniranja u realitet literature. A ova je Jegoviću sasvim po volji – kao majstoru ekonomičnosti, efekta i poente, kakav je bio i Isak Babelj: “Nikakvo željezo ne može takvom užarenom hladnoćom prodrijeti u ljudsko srce kao pravovremeno stavljena točka”. (S njemačkog Cecilija Toskić)