Ivan Lovrenović

Sadržaj:

Bosna kao protuhrvatski bauk (9. srpnja 2010)
Izbjeljivanje biografije (13. kolovoza 2010)
Neistina „tvrdih činjenica“ (27. kolovoza 2010)

Bosna kao protuhrvatski bauk

Novi broj Statusa, mostarskoga magazina za političku kulturu i društvena pitanja (br. 14, proljeće 2010), sadrži temat pod naslovom Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija, s tekstovima koji su uglavnom posvećeni hrvatskom pitanju u Bosni i Hercegovini. Među njima je i prilog Ive Lučića Što je (bila) Bosna i Hercegovina i tko smo (bili) mi, zbog kojega ispisujem ove retke. (Da otpadne svaka eventualna zabuna: nije riječ o Ivi Lučiću, novinaru, angažiranom ekološkom aktivistu i umnome prirodnjačkom znalcu, autoru blistave monografije o špilji Vjetrenici, već o njegovu slučajnom imenjaku i prezimenjaku, operativcu Tuđmanove obavještajne agenture u Bosni i Hercegovini s naknadno jako probuđenim akademskim ambicijama.)

Poziv za suradnju u okviru ovoga temata dobio sam svojevremeno i sâm, ali sam unaprijed rezignirao – i zbog pomalo zastrašujuće količine hrvatskih pitanja navedenih u pozivu, i zbog toga što među njima ionako nema ni jednoga o kojemu kroz posljednjih dvadeset godina nisam javno iznosio vlastita gledišta. Iako načelnu otvorenost Statusa prema intelektualnom i političkom pluralizmu bez ikakve rezerve uvijek pozdravljam i podržavam, utoliko više što je to baš jedina publikacija takvoga profila i nivoa u zemlji, sada, nakon uvida u posljednji broj, nisam se pokajao zbog odluke da u spomenutom tematu ne sudjelujem. Uvjeren sam, naime, da lučićevsku kvaziznanstvenu rabotu ne može opravdati nikakva otvorenost ni pozivanje na pluralizam, a bilo kakvo sudjelovanje u tomu, makar i pasivno, izaziva u čovjeku prejaku mučninu da bi joj se još vlastitom voljom izlagao.

Paradigma iz koje Lučić promatra problem Bosne i Hercegovine, njezino „jučer“, „danas“ i „sutra“, jest tzv. opći hrvatski nacionalni interes (u daljem tekstu: OHNI), ali poslije odlaska Tuđmana i Šuška, a s njima i njihove politike i u Hrvatskoj i u BiH, kako sam autor s neskrivenim žalom piše, avaj: „Nema više relevantne društvene snage koja bi danas artikulirala i zastupala opći hrvatski nacionalni interes.” Sve pod kapom nebeskom može biti predmet znanstvenoga propitivanja, pa i OHNI. Dapače, od toga bi mogla izaći velika korist i za znanost i za Hrvate, osobito one u Bosni i Hercegovini, kada bi netko na doista znanstven - što prije svega znači ideološko-politički dezinteresiran, istraživačko-kritički način - razagnao sve magle koje se oko tog ideologema vlače godinama i desetljećima, i prikazao fantomsku prirodu njegove strukture ali i političku štetu koju je proizveo i koju ne prestaje proizvoditi. U Lučića od svega toga nema ni traga, jer ono što njega pokreće nije znanstveni cilj i interes, ni potreba za spoznajom. Ono što njega pokreće jest zažareni politički i ideološki ressentiment, a zlovolja pa i neskrivena mržnja iz njegova se teksta radijalno širi prema svemu i prema svima koji su iz Lučićeva skučenog intelektualno-idejnog vidika u daljoj ili bližoj prošlosti, također i u sadašnjosti, krivci za nemogućnost artikuliranja i realizacije OHNI-ja. Lučiću ni na pamet ne pada da bi problem mogao biti u samome tom ideologemu; u njegovoj apstraktno-kabinetskoj prirodi i porijeklu (tipičnom za ideologijske konstrukte komunističkoga tipa, vulgo: kardeljizme), i u pragmatično-političkoj mobilizacijskoj svrsi s kojom ga je Tuđman oživio i lansirao, da bi mu poslužio za masovnu indoktrinaciju, najviše baš među Hrvatima u Bosni i Hercegovini.

Današnji loš položaj i političku besperspektivnost Hrvata u Bosni i Hercegovini Lučić tumači kao posljedicu neostvarenosti OHNI-ja, umjesto da, posve obrnuto, barem iz znanstvene radoznalosti, to bezizlazno stanje pokuša ispitati kao izravnu i zakonomjernu posljedicu dugogodišnjega ustrajavanja na iluzornom ostvarivanju OHNI-ja (u čemu je i sam aktivno i operativno sudjelovao)! Ne, naš će se „znanstvenik“ radije posvetiti (s tipičnom opsesioniranošću operativca) sastavljanju dosjea, s karakteristikama krivaca-optuženika.

Zanimljivo je priprosta struktura toga dosjea. U njemu su se, naime, kao po automatizmu našli svi pojedinci, sve institucije, svi pokreti hrvatske provenijencije koji su ikada i ikako pokazivali ili pokazuju bilo kakvu privrženost i lojalnost Bosni i bosanskoj identifikaciji. Bosna i bosansko – eto u Lučićevoj fobičnoj imaginaciji najstrašnijega protuhrvatskoga bauka, koji jednako djeluje kroz cijelu povijest unatrag i unaprijed. Koga i čega u njegovu dosjeu sve nema! Franjevci Bosne Srebrene koji su poslije Drugoga svjetskog rata tražili, i našli, modus vivendi s komunističkim vlastima, današnji franjevci koji nisu prihvatili Tuđmanovu slanu ruku niti prihvaćaju da se odreknu vlastitoga sedamstogodišnjega pologa u Bosni, novinari, pisci, intelektualci, političari Hrvati koji su se u ratu oduprli Tuđmanu, Bobanu, Herceg-Bosni, te koji i onda i danas kritički promišljaju ideologiju OHNI-ja i sve stranputice na koje je odveo bosanskohercegovačke Hrvate...

Kako je OHNI bio zamišljen i prakticiran kod Tuđmana, posljedično i kod Lučića, s obzirom na Hrvate iz Bosne? Pojednostavljeno ali tačno rečeno: tako da sami sebe prinesu kao krvnu žrtvu na žrtvenik pri stvaranju države Hrvatske, makar i po cijenu svojega nestanka iz Bosne. I još su to imali ushićeno prihvatiti kao vrhovni izraz vlastitoga interesa! Tek kada se uzroci današnje situacije Hrvata u Bosni i Hercegovini temeljito prouče i sagledaju iz te perspektive, moguće je razložno i uvjerljivo identificirati i druge uzroke, pa i bošnjačku težnju za majorizacijom. Lučić za to nema dovoljno ni znanstvenosti ni moralno-intelektualne kuraži, nego mu je najkomotnije ono prvo prešutjeti posve, a sav odium svaliti na ovo drugo. U Lučićev dosje nagurane su sve manifestacije i protagonisti bošnjačkomuslimanskoga nacionalizma, koji u njegovoj interpretaciji obuhvaća sve jednako – i one koji predstavljaju i svjedoče tek elementarnu i samorazumljivu bosansku odanost i vezanost, i predstavnike izrazito nacionalističkih pretenzija u čijim vizijama Bosne i Hercegovine nema mjesta za druge. Lučića u tome očevidno vodi panični oblik ksenofobije, posve suprotan znanstvenoj sistematičnosti, analitičnosti i akribičnosti.

Za taj postupak ilustrativan je način na koji Lučić barata činjenicama i podacima, potpuno ignorirajući prastari metodološki aksiom da je činjenica korisna ako je dobro i ispravno kontekstualizirana, a ako njezino tumačenje pluta izvan konteksta kojemu ona pripada, da neizbježno zavodi na sasvim krive zaključke. Odatle francuska izreka: glupo kao činjenica. Tako se Lučić, na primjer, predrasudno skandalizira nad pozdravom kojim je legendarni fra Bono Ostojić pozdravio sudionike osnivačkoga skupa svećeničkoga udruženja „Dobri pastir“ 1950. godine („Pozdravljam vas katoličkim pozdravom Hvaljen Isus i našim borbenim pozdravom Smrt fašizmu – sloboda narodu!“). On nema ni mrvu historičarske intuicije ni fantazije, o sposobnosti rekonstruiranja konteksta da i ne govorim, pa da u tome barem nasluti dramatski izraz vremena i jedan od zgusnutih, blistavih trenutaka eminentno franjevačke duhovno-povijesne metode (secundum loca et tempora - djelovati u skladu s prilikama mjesta i vremena). Kao što iz zgrčenosti svoga kampanilističkog hrvatstva nije u stanju da osjeti ni prostrani, visoki civilizacijski horizont ka kojemu nas poziva taj, kako Lučić na jednom mjestu veli, „rogobatni pozdrav“. Napokon, ako je već do Isusa, po svemu što o njemu i o njegovu „zakonu ljubavi“ znamo iz mjerodavnih izvora, možete se nasigurno kladiti da bi on stajao iza Ostojića a ne iza osude i poruge kojom ga časti „znanstvenik“ Lučić.

O istoj vrsti ideološkoga apriorizma govori detalj iz jednoga ranijeg rada u kojemu Lučić, pišući o bosanskom nacionalizmu u komunizmu, citira prozno-lirski pasaž iz književnoga teksta Alije Isakovića iz 1974. godine u kojemu autor opisuje Bosnu kao Jugoslaviju u malome s obzirom na položaj i prirodne raznolikosti. Žuri naš „znanstvenik“ da odmah poentira, zaključi, generalizira, i usput insinuira: „Isaković je kasnije postao član predsjedništva Central­nog komiteta Saveza komunista BiH, u čemu su mu vjerojatno pomogle i ovakve izjave, koje su tada bile ne samo politički po­dobne, nego i poželjne.” U predsjedništvu CK SK BiH doista jest sjedio Alija Isaković, ali je Lučićev problem  u tome što je to bio drugi čovjek s istim imenom i prezimenom, tada poznati socijalistički privrednik. Alija Isaković pisac u komunizmu jest radio na emancipaciji Muslimana, ali „o svome trošku“, i ne samo da se nije nikada ni primaknuo nomenklaturi, nego je bio trajno sumnjičen zbog svojega nacionalnog rada. Ne samo da je u Lučiću, dakle, omahnuo znanstvenik (taj je omahnuo generalno), nego i  operativac, što je mnogo neoprostivije. Ali od svega je najindikativnija ta tamna strast kojom je autor pohitio, zabacivši bilo kakvu potrebu za provjerom „činjenice“, da trijumfira: evo dokaza! Da i ne govorim o komično neznanstvenom nerazlikovanju stilova i žanrova: književni tekst ovdje se kvalificira kao „izjava“, a upotrebljava se kao jednoznačno politički nalaz, što je sve zajedno čista metodološka katastrofa.

Problem s Lučićevim pisanjem o bošnjačkom nacionalizmu nije, dakle, u tome što bi on izmišljao nešto čega nema. Ima ga, naravno, i veoma je važna mogućnost da se (i) o njemu javno govori slobodno i otvoreno, bez uzmicanja i bez eufemizama. Kao i općenito o onome jako raširenom psiho-političkom kompleksu koji se od aktivnoga i programskog nacionalizma razlikuje po vlastitoj nereflektiranosti i nesvjesnosti, pa je utoliko opasniji jer predstavlja neiscrpno plodan humus za političko indoktriniranje i instrumentalizaciju, a koji bi se priručno mogao nazvati bosnomanijom. Važno je to utoliko više, što se u posljednje vrijeme od najviših vjerskih autoriteta kao i s uglednih intelektualnih adresa javnost opslužuje pokušajima svojevrsnoga političkog povlašćivanja i ekskulpiranja bošnjačkoga nacionalizma. Po jednome: „To je nacionalizam koji nema za cilj supremaciju već ljudsko dostojanstvo i zdrav ljudski život” (reisu-l-ulema Mustafa Cerić), po drugome: “Nema bošnjačkog nacionalizma koji je protiv zajedničke države. Potrebno je još samo da srpski i hrvatski nacionalizmi uvide da mogu dobiti više s BiH nego bez nje“ (profesor Ugo Vlaisavljević).

Ono što s Lučićevom „metodom“ jest problem, to je paušalnost i grubo pojednostavljivanje, miješanje važnog i nevažnog (pa mu, recimo, istu težinu imaju ozbiljni Cerićev nacionalizam i nebulozno piskaranje à la izvjesni Avdović), te spomenuti i pokazani apriorizam kao izraz dubinske ksenofobije. Drugim riječima, Lučić suptilnošću slona u staklarskoj radnji posve izjednačuje bosnomaniju i bosnofiliju; bošnjački nacionalni egoizam/nacionalizam, s bilo kakvom emocionalno-političkom i povijesno-kulturnom privrženošću Bosni i Hercegovini. Političku dimenziju bošnjačkoga nacionalizma/unitarizma Lučić nije u stanju analitički i stvarno razlučiti od bosanstva kao duboke povijesne identitetne strukture, bez koje je nezamislivo bilo kakvo ozbiljno povijesno i političko utemeljenje hrvatstva u Bosni i Hercegovini, o bošnjaštvu da se i ne govori. (O toj dubini i, uostalom, o identitetnoj polivalentnosti koja iz nje proizlazi, a crvena je krpa svim lučićima OHNI-hrvatstva, svoj sam „credo“ javno ispovjedio još u predratnom zagrebačkom Danasu: Kao Bosanac, nisam  manje Hrvat zato što nisam samo Hrvat. Dodajem amandman: a ni jedno ni drugo ne čini me cjelovitijim čovjekom, prije će biti da me u tome ometa.)

Kad se sve sabere, evo što je facit Lučićeva načina i pristupa, i evo što ga smješta s one strane bilo kakva znanstvenog postupka i intelektualnoga poštenja: njime se samo kompromitira i osujećuje kritička i argumentirana rasprava o važnim pitanjima koja se tu pokreću – o bošnjačkom nacionalizmu, o manjkavom položaju Hrvata u Federaciji Bosne i Hercegovine i u Bosni i Hercegovini, a tabuizira se i prikriva fatalna uloga hrvatske (zagrebačke i hercegbosanske) politike u svemu tome. Napokon, neću kriti nego, naprotiv, naglasiti da imam i najličniji motiv za ovu intervenciju. Lučić se, naime, u svojim beskrajnim referencama (kao da bezbroj fusnota može nadomjestiti manjak znanstvenosti) služi i mojim tekstovima u kojima se kritički razmatraju manifestacije bosnomanije i bošnjačkoga nacionalizma. Zbog svega što sam ovdje izložio vjerujem kako je jasno zašto sam dužan ustvrditi da se tome Lučićevom referiranju mora odbiti bilo kakva intelektualna i politička validnost. S Terencijem Aferom već više od dvije hiljade godina znamo: Si duo faciunt idem, non est idem.

Neistina „tvrdih činjenica“

Glavni motiv moga teksta Bosna kao protuhrvatski bauk (Dani, 9. 7. 2010) bio je problematiziranje kvaziznanstvenoga pokušaja Ive Lučića (Što je [bila] Bosna i Hercegovina i tko smo [bili] mi, Status br. 14) da se o današnjemu nepovoljnom političkom položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini govori kao o posljedici neostvarenosti općega hrvatskog nacionalnog interesa, kao i nepostojanja političkih snaga koje bi se za njega zalagale danas, onako kako su to činili Tuđman i Šušak. Pošto Lučić u svojemu opširnom reagiranju u prošlom broju Dana potpuno prešućuje taj glavni motiv teksta, a bavi se isključivo mojom osobom (vidjet ćemo uskoro kako to žbirski lažno i prljavo čini), potrebno je da podsjetim na meritum stvari.

Četiri su ključne dimenzije u kojima se ogleda nepovoljno stanje hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Na prvome je mjestu demografska situacija. Nije riječ samo o goloj brojci, iako je i ona zastrašujuća: od cca 760.000 iz popisa 1991. godine, danas po aproksimacijama u BiH živi tek nešto više od 400.000 Hrvata. U usporedbi s druga dva naroda u postocima i u dinamici, stanje je još poraznije, o čemu je u više navrata posljednjih godina pisao dr. Ilijas Bošnjović. Spram procentualnoga rasta Bošnjaka, prema podacima CIA-e (48% 2000. godine prema 43,5% 1991) i Srba (37% 2000. godine prema 31,2% 1991), Hrvati jedini bilježe pad: od 17,4% 1991. na cca  14,3% 2000. godine. No, ni te brojke ne otkrivaju svu dubinu hrvatskoga deficita kad je riječ o prisutnosti na cijelome prostoru Bosne i Hercegovine. Tek u kombinaciji s podacima o teritorijalnoj razmještenosti iskrsava slika katastrofe historijskih razmjera. Po popisu iz 1991. hrvatskoga stanovništva u Bosni bilo je cca 580.000, a u Hercegovini 180.000. Nakon etničkoga inženjeringa u ratu i poslije njega, danas su „izbalansirane“: Hercegovina je nešto malo „pojačana“, Bosna sasvim depopulizirana, s time da u Posavini skoro nema žive duše. (Upravo ovih dana čitamo iskaze generala Antuna Tusa, koji govori, kao najmjerodavniji svjedok, o političkoj i vojnoj izdaji Posavine u režiji Gojka Šuška i Radovana Karadžića, uz pristanak Franje Tuđmana.)

Ostale tri dimenzije su: ustavno-politička neravnopravnost na nivou Federacije BiH i države BiH, neemancipiranost u odnosu spram države Hrvatske,  te hipoteka iz rata (logori za nehrvate, etnički progoni i zločini, divljačka rušenja „tuđih“ sakralnih i kulturnih objekata, itd). Svemu tomu valja pridodati još i mentalno-političku i identitetnu sluđenost, u kojoj su hrvatstvo i pripadanje Bosni i Hercegovini, prvi put u povijesti, postali dva nepomirljiva i nepoveziva pojma. Za svaki od ovih rezultata, i za sve njih zajedno, u ogromnoj mjeri „zaslužan“ je upravo način na koji je zamišljena, propagandno dirigirana, te na terenu ostvarivana ideologija općehrvatskoga nacionalnog interesa (OHNI-ja, kako sam ga nazvao iz razloga ekonomičnosti). Stvar je utoliko gora i politički perverznija, što su u tomu aktivno sudjelovale političke, vojne i policijsko-obavještajne strukture i kadrovi iz same BiH, među kojima svakako i sam Lučić, kao šef Tuđmanove i Šuškove policijsko-obavještajne službe u Hercegovini, kojemu „od svibnja 1991. do početka 2000. traje policijsko-obavještajna karijera“, kako sam navodi. To je poanta i sukus cijele priče o OHNI-ju, koji je u Tuđmanovoj ideologiji – napisao sam – zamišljen tako da bi Hrvati sami sebe trebali prinijeti kao krvnu žrtvu na žrtvenik pri stvaranju države Hrvatske, makar i po cijenu svojega nestanka iz Bosne i nestanka Bosne i Hercegovine „kao kolonijalne tvorevine“ (F. Tuđman). I još su to imali ushićeno prihvatiti kao vrhovni izraz vlastitoga interesa! Također, napisao sam da tek kada se uzroci današnje situacije Hrvata u Bosni i Hercegovini temeljito prouče i sagledaju iz te perspektive, moguće je razložno i uvjerljivo identificirati i druge uzroke nepovoljnog položaja Hrvata, među kojima i bošnjačku težnju za dominacijom i majorizacijom.

Da bi zakamuflirao cijeli taj mračni kompleks hrvatske politike devedesetih, s njegovim i danas akutnim posljedicama, koji jest težak i tragičan ali i jedini pravi predmet za početak bilo kakvoga ozbiljnog hrvatskog unutaretničkog dijaloga, Lučić bira posve jadnu strategiju – pokušaj difamiranja moje osobe! A u tome uspjeti ne može, jer se služi lažju, očitim falsifikatima i besmislenim panjkanjem. Živ se, tako, upeo da dokaže moj „komunizam“, pa ga nalazi i u činjenici da sam radio kao urednik u reviji Odjek i u izdavačkim kućama Veselin Masleša i Svjetlost, jer po njegovoj ubogoj logici biti urednikom u to doba značilo je zapravo biti – cenzorom! Da, jake li znanstvenosti! Na dlaku isti obrazac primitivnoga totaliziranja koristila je UDBA, samo ona nije imala znanstvene ambicije. Kada sam ustvrdio da je u Lučiću omahnuo ne samo znanstvenik nego i policajac, nisam znao da će on sam to dodatno i višestruko potvrditi.

No, to još nije sve. Slijedi vrhunac Lučićeve znanstvene vjerodostojnosti. Da bi me nekako dotukao kao „komunista“, on slavodobitno saopćava podatak da sam „uzeo riječ“ na savjetovanju Savez komunista u borbi protiv antisocijalističkih djelovanja i antikomunističkih ideologija u veljači 1986. u Beogradu, te citira prvu i zadnju rečenicu iz „moje“ diskusije. Čak i da jesam tamo bio, i da te rečenice jesu moje, što bi se time dokazivalo? Način na koji se Lučiću baš u svemu i baš u svakomu (koga time namjerava likvidirati) priviđaju aveti komunizma, savršeno opisuje umni kršćanski mislilac Željko Mardešić, alias Jakov Jukić, kada upozorava: “Zato danas govoriti protiv komunizma – kao znaka pripadanja modernitetu – ne znači još postati demokratom. Naprotiv, može se u tom dokazivanju ići ispod njega i naći se povijesno prije njega, što mnogi u svojim bjesovima ne uzimaju dovoljno u obzir.”

Stvar s Lučićevim „otkrićem“, međutim, još je mnogo gora i prostija, ono što on govori, naime – nije istina! Na spomenutom, kao i ni na kakvom sličnom savjetovanju ja, jednostavno, nisam bio niti mogao biti, i citirane rečenice nisu moje. Slično kao i u slučaju Alije Isakovića, Lučić se još jedanput okliznuo na  imenima, ali se znanstvenik u njemu ni jednoga trenutka nije zamarao potrebom da ispita, provjeri. Ali zato jest opet trkom pohitio da izvede dalekosežne i strašno „kompromitirajuće“ zaključke. I sve to zaklinjući se u svoju silnu znanstveničku predanost „tvrdim činjenicama“. Da je Lučića zanimalo, kao što bi ozbiljnoga znanstvenika moralo zanimati na prvome mjestu, da rekonstruira kontekst i da mu kontekst posluži za provjeru i ovjeru činjenica i „činjenica“, tada bi mu, naravno, bilo jasno da ne može biti riječ o meni (znam i kako je došlo do ovoga novog okliznuća, ali će Lučić to morati otkriti sam, neću mu ja pomagati kao kod Isakovića), jer sam u to vrijeme po svojemu javnom djelovanju, po knjigama i tekstovima koje sam objavljivao, po javnome sukobljavanju i polemiziranju s partijskim faktotumima „u kulturi“, bio na sasvim drugoj strani, te sam zbog toga kao ideološki sumnjivac prispio i u glasovitu Bijelu knjigu, čiji je reprint nedavno priredio – vidi vraga! - nitko drugi nego „dr. sc. Ivica Lučić“. Eto kakve su mu činjenice, i eto kakva mu je znanstvenost. I sad bi s takvim trebalo ozbiljno raspravljati! Taman posla!

S onu stranu boljih običaja i elementarne građanske pristojnosti, Lučić u svome tekstu zaviruje i u moj politički identitet, spekulirajući da ja „političko hrvatstvo po svemu sudeći ne doživljava[m] dijelom svoga identiteta“. Pri tomu se nekako podrazumijeva da bi mjera „političkog hrvatstva“ trebalo biti Lučićevo „doživljavanje“ istoga. Hrvatstvo, kao i nikoje drugo –stvo, doista ne doživljavam kao nekakvu veliku sreću, još manje kao razlog za ponos; najviše kao muku pripadanja koja me uvijek iznova tjera na preispitivanje povijesnih i aktualnih kostura u ormarima i tragičnih zabluda. Ako bi, pak, etalon hrvatstva bilo to kako ga „doživljava“ ovaj policajac-obavještajac od karijere, ovaj „znanstvenik“ nagrađen činom general-bojnika, i jedan od hercegovačkih OHNI-arivista što su se masno glembajizirali na račun bezmjerne tragedije bosanskih Hrvata i bosanskoga hrvatstva uopće – tada bih prema takvom hrvatstvu osjećao tek nešto između prijezira i ravnodušnosti.

Izbjeljivanje biografije

Ako mu je već  palo u dio – kao privilegij ili kao zla sreća? - da u javnomu životu  sudjeluje kao individualist i oporbenjak, čovjek mora biti spreman na kojekakva podmetanja i zlonamjernosti, i mirno se naučiti na to da je njihovo ispravljanje u mnogim slučajevima jalov posao. Prate me takva podmetanja trajno, od prvih javnih istupa prije skoro četrdeset godina, recimo, od famoznoga Mostarskog savjetovanja o jeziku 1973. godine, na kojemu sam se polemički usprotivio unitarističkoj praksi tadašnjih jezično-normativnih faktotuma sa sarajevskoga Filozofskog fakulteta, pa umalo zaglavio zbog političke „disonantnosti“.

Nije mnogo drukčije ni danas, kada me karijerni policaj-agent bivše hercegovačke filijale Tuđmanove Sigurnosno-informativne službe (SIS) Ivo Lučić već drugi put, a sve u ime himerične ideologije  OHNI-ja („općega hrvatskog nacionalnog interesa“), izopćuje iz svojega OHNI-hrvatstva, anatemizira zbog mojega bosanstva, opanjkava zbog tobožnjega „komunizma“... Čineći to kako već čini, lažljivo i manipulatorno, Lučić sam sebe pokazuje irelevantnim za bilo kakvo sugovorništvo. Dijalog jest nužan i nezamjenljiv, ali u apstraktnome pozivanju na dijalog olako se zaboravlja da u dijalog ne stupamo samo s idejama i s argumentima, s manjom ili većom sposobnošću artikulacije, nego da u dijalog, da bi bio supstancijalan, ozbiljan, obavezujući, stupamo sa svime onim što jesmo, sa svime što je sadržaj naših djela i dana. Za  takav dijalog, dakle, moraju postojati elementarni preduvjeti, na prvome mjestu – vjerodostojnost stajališta i osoba. U tomu je Lučić beznadno insufucijentan i zato je dijalog s njime deplasiran.

No, nije nevažno osvijetliti Lučićev način kao pojavu, jer je više nego karakteristična za naš prostor i vrijeme, a naročito za hercegbosanski tip monopoliziranja hrvatske etnopolitike, koji, iako povijesno-politički bankrotiran, u Lučićevu načinu doživljuje pokušaj agresivne obnove i kvaziznanstvenoga utemeljenja. Od Lučićevih podvala i neukih montaža – jer one su sama suština Lučićeva načina - mogao bi se načiniti obiman katalog, ali je dovoljno predočiti neke najreprezentativnije.

U mojemu tekstu stoji, na primjer, tvrdnja kako je bez kritičkoga razgovora o hrvatskoj politici devedesetih besmislen bilo kakav ozbiljan hrvatski unutaretnički dijalog, te da se o današnjemu katastrofalnom demografskom statusu i nepovoljnom političkom položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini mora najprije govoriti kao o zakonomjernoj posljedici provođenja Tuđman-Šuškove politike OHNI-ja, u čemu Lučić nije bio nevažan šaraf, a da je tek onda moguće razložno i uvjerljivo identificirati i druge uzroke nepovoljnog položaja Hrvata, među kojima i bošnjačku politiku dominacije i majorizacije. A Lučić to „prevodi“ ovako: „Lovrenović nama Hrvatima iz Hercegovine, zagovornicima općih hrvatskih interesa, na dušu navaljuje i zločin 'izdaje i prodaje' Posavine.“

Čemu sad ova nacionalna množina – „mi Hrvati iz Hercegovine“, koju nisam ni spomenuo, ali jesam spomenuo Lučićevu osobnu ulogu? Do banalnosti nam je poznato ovo kukaveljsko služenje narodom kao smokvinim listom. Jaka znanost, nema što! Ja napišem da prema hrvatstvu kakvo oličava Lučić mogu osjećati tek nešto između prijezira i ravnodušnosti, a on tu tvrdnju, koja se opet odnosi samo na njega, na njegovu vrstu hrvatstva, krivotvori u tobožnju moju težnju da „mijenjam postojeće identitete“, da mi smeta Hrvatska, itd, itsl. Navedem podatke o katastrofičnoj iskorijenjenosti Hrvata iz Bosne, demografskoj i psihopolitičkoj, tvrdeći kako za to odgovornost snosi i OHNI-politika, a Lučić odnekud iSISava da Lovrenović „dijeli ne samo Hrvate iz BiH od Hrvata iz Hrvatske, nego suprotstavlja i Hrvate iz Bosne Hrvatima iz Hercegovine“.  Smiješne li ideološke denuncijacije! Hrvate niti dijelim niti ih sabiram, o njima pišem i pokušavam razumjeti tu strukturu, tu povijest i tu sudbinu.

Razgovijetno objasnim kako se „znanstvenik“ i policajac Lučić okliznuo najprije na Aliji Isakoviću pa onda i na meni, pripisavši mi sudjelovanje na skupu na kojemu nisam mogao biti ni na njemu govoriti, a on sada lažljivo tvrdi kako sam se „odrekao teksta“! Kako ću se odreći nečega što nije moje! Pa se još neduhovito igra riječju, nespretno nam ukazujući na moguću pravu adresu cijeloga zamešateljstva s tim podmetanjem: „onda mu je – kaže Lučić - tekst u(d)bačen za što ja sigurno nisam odgovoran“. Nitko mu nije ni adresirao da je baš on odgovoran, ali kad je već sam signalizirao takvu mogućnost, mogu samo dodati: ne znam je li u tom famoznom zborniku tekst s mojim imenom u(d)bačen, prije bi se moglo pomišljati da je uSISan. Ne zna se što je u Lučića jače – znanost ili policajstvo!

Napišem da je Lučić jedan od hercegovačkih OHNI-arivista što su se masno glembajizirali na račun tragedije bosanskih Hrvata i bosanskoga hrvatstva uopće, a on opet po komunizmu: „Ne prihvaćam niti komunistički egalitarizam po kojem je nedopustivo imati više od drugih ili biti bogat.“ Ma, nije nedopustivo, niti ima veze s komunističkim egalitarizmom, samo je malčice odvratno, pogotovo kad se mimikrira općim nacionalnim interesom. Indikativno je kako se Lučić, a da o tomu nisam ni progovorio, ima potrebu naširoko opravdavati da „nije radio sa HVO-om“, da nije „kontrolirao granicu“, da nije „slao šlepere u Bosnu“... Da ne reče sam, ne bih za te rabote ni znao. Očevidno ima mnogo onih koji to znaju odavno i detaljno, pa je valjda njima, a preko mojih leđa, namijenjeno ovo izbjeljivanje biografije. Srozane li znanstvenosti!

Podsjetim kako je besmisleno i lažljivo trpati me u „komunističke cenzore“ kada sam u to vrijeme po svojemu javnom djelovanju, po knjigama i tekstovima koje sam objavljivao, po javnome sukobljavanju i polemiziranju s partijskim faktotumima „u kulturi“, bio na sasvim drugoj strani, te sam zbog toga kao ideološki sumnjivac prispio i u glasovitu Bijelu knjigu, a Lučić kao baba lan povazdan: komunizam!, komunizam!... Isti onaj „dr. sc. Ivica Lučić“ koji potpisuje predgovor u nedavno objavljenome reprintu Bijele knjige, a da ju nije ni pročitao. Ili, ako ju ipak pročitao jest, onda namjerno laže o mojemu „komunizmu“! Nu mu znanosti!

Govoreći o katastrofičnim učincima OHNI-politike po Hrvate u Bosni, spomenem usput i recentnu izjavu generala Tusa o političkoj i vojnoj izdaji Posavine u režiji Gojka Šuška i Radovana Karadžića, uz pristanak Franje Tuđmana, a što čini Lučić? Pun nekakvoga mrakobjesa, on Tusu u antrešelj domeće Stipu Mesića, Martina Špegelja, Žarka Domljana i Josipa Boljkovca, o kojima nisam ni prozborio, te ih napada kao ustaše, naručitelje likvidacija, antisrpske šoviniste, da bi ih potom kao „društvo“ ponudio - meni! Da nije preglupo, bilo bi presmiješno – pa, to su sve redom ikone i prvoborci onoga čemu je Lučić kao policajac i obavještajac pripadao i čime se, kaže, ponosi. Razlozi zbog kojih mu oni danas spadaju u „knjigu beščašća“ stvar su njihovoga takoreći obiteljskog razlaza, što sa mnom, kritičarom i protivnikom tuđmanizma i hadezeizma od samoga početka, nema niti može imati ikakve veze. Usput, zanimljivo je da Lučić među tom svitom Tuđmanovih perjanika, koji su mu sada mračnjaci i zločinci, potpuno prešućuje Josipa Perkovića, koji je bio Udbin mozak za organiziranje najkrvavijih likvidacija hrvatskih emigranata u ono vrijeme. Da li zato što je dotični gospodin – dobar Udbi, dobar i Tuđmanu - bio glavni organizator svih Tuđmanovih tajnih službi, te i Lučićev padre padrone?

Eto, i to je „znanost“ à la Lučić. Jednaka je bijeda i Lučićev opsesivni napor da meni pripiše nekakvo prianjanje uz bošnjačku unitarističku politiku. Sa stvarnošću to ima veze koliko i Lučić sa znanošću: tko imalo prati medijsku i književnu scenu, zna da sam o bošnjačkomu integralizmu i unitarizmu, kao samo još jednoj od varijanata etnonacionalizma, i o njegovoj destruktivnosti po Bosnu i Hercegovinu, ispisao stotine stranica, od 1990. do danas kontinuirano i dosljedno. Kao i to, da zbog takvoga stava primam s bošnjačke strane udarce i objede ne manje opake od onih što mi ih s hrvatske strane upućuju razni lučićevski OHNI-jevci. Pošto Ivo Lučić sam piše da Lovrenovića čita „više od dva desetljeća“, ostaju dvije mogućnosti da se ovo razumije: on ili svjesno laže, ili mu je pogled na stvarnost već toliko ideološki sužen i ostrašćen, da takvu poziciju uopće ne razumije niti ju može recipirati. Naime, poziciju iz koje se o bošnjačkome nacionalizmu može kritički govoriti principijelno analitički, a ne samo zadrto antagonistički, sa stanovišta bigotnoga hrvatskog nacionalizma. I obratno, naravno. U taj kontekst ide i Lučićev očajnički pokušaj da izjednači svoju decenijsku karijeru Tuđmanova policajca i obavještajca u krvavom razdoblju 1990-2000, s mojim privremenim jednoipogodišnjim angažmanom u bosanskohercegovačkoj ambasadi u Zagrebu, nakon povratka iz berlinskoga egzila 1995. godine, kada je bošnjačko-hrvatski rat već odavno završen i ustrojena Federacija BiH.

No, vrhunac manipulativnosti ali i pravi debakl vjerodostojnosti nastupa onda kada se Lučić dohvati – Jaspersa i Vlade Gotovca! Da je kod Jaspersa, u Pitanju krivice, pročitao još išta osim one jedne stranice na kojoj su taksativno naznačena četiri aspekta odgovornosti, morao bi osjetiti barem trun opreza ako već ne stida, prije nego što se pozove na velikoga njemačkog tumača odgovornosti. Jer, kad ga već svodimo na naše prilike, onda ćemo Jaspersa bezočno pervertirati – kao što ga pervertira Lučić - ako na prvome mjestu ne vidimo kako bolnom tačnošću, i potencijalnom ljekovitošću, upire baš na mračni kompleks hrvatske politike u Bosni i Hercegovini devedesetih, kada ju je i Lučić obilato opsluživao kao policajac i obavještajac. „Još je važnije – piše veliki Nijemac, a Tuđmanov general-bojnik ne može ni da nasluti o čemu je tu riječ - to da naš vlastiti život, čak i u nedaćama i nesamostalnosti, može zadržati dostojanstvo samo ako se držimo istinoljublja prema samima sebi. Pitanje krivice nije tek pitanje koje nam postavljaju drugi, to je pitanje koje postavljamo sami sebi. Odgovor koji sebi damo, predstavljat će temelj naše svijesti o bivstvu i naše samosvijesti. Za njemačku dušu to je sudbinsko pitanje. Samo preko pitanja krivice može  nastupiti onaj preokret koji nas dovodi do ponovnog rođenja sa samog izvora našeg bića.“

A tek Gotovac! Neponovljivu ljudsku i intelektualnu uspravnost Vlade Gotovca Lučić degutantno unižava i primitivno falsificira kada citira njegovo nacionalno disidentstvo i stradanje u komunizmu, a potpuno prešućuje razloge njegova jednako žestokoga i dosljednog oporbenjaštva Tuđmanu, koje mu je donijelo i pokušaj ubojstva od ruke Tuđmanova oficira. Neću se pozivati na naše privatne razgovore o Tuđmanu, o hrvatstvu, o Bosni, a bilo ih je dosta, i u svima je bio silno ojađen i ogorčen. Ovdje je dovoljno sjetiti se istančanoga i lucidnog upozorenja što ga Gotovac ispisuje 2000. godine nad Tuđmanovom političkom oporukom - sloganom „Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što“, kao „središnjem mjestu neograničenog patriotizma“:

„Nema, dakle, pitanja. Odnos je bezuvjetan: nalaže da svoju obvezu ispunimo bez ikakvih drugih razloga. Hrvatska je iznad svega, ma kakva bila. Dovoljan je samo jedan trenutak razmišljanja, s posve lakim dodirom sjećanja i mašte, o tome što može značiti Sve, pa da osjetimo neizrecivu zebnju pred tom zamkom posvemašnje neodgovornosti, tako beznačajno i lako pretvorene u najviši zakon nacionalnog ponašanja. U pitanju je opasnost kojoj domovinska banalnost daje neodgovornu moć.“

Da se i ne govori o otvorenom pismu Vlade Gotovca i petoro hrvatskih intelektualaca 1993. godine Tuđmanu, u kojemu od njega zahtijevaju da ode s vlasti, najviše zbog politike prema Bosni i Hercegovini. Tu stoje i ovakve kvalifikacije:

„Dugogodišnjom orijentacijom na podjelu Bosne i Hercegovine pripremili ste i suomogućili tragične lomove ove mnogostoljetne multikulturne zajednice i poželjne držav­ne cjeline, koja je po prirodi stvari trebala biti najkorisniji saveznik Hrvatske [...] Zbog Vašeg patronata nad sa­dašnjim vodstvom Hrvatske zajed­nice Herceg-Bosne i HVO, Hrvat­ska je izložena optužbama i sramoti pred cijelim civiliziranim svijetom [...]; postali smo taoci us­kogrudne politike trenutne hercego­vačke oligarhije, koja nas uvodi u sukobe s Muslimanima, ostavlja na cjedilu dvije trećine Hrvata u BiH i dopušta propast tradicionalne hrvat­ske komponente multikulturnog identiteta Bosne...“

Pjesnik i filozof, politički mislilac havelovskoga formata, Gotovac jest bio ponosan Hrvat, ali očigledno na način po svemu suprotan OHNI-hrvatstvu Lučića i lučića. Ovako se njime služiti kako to čini Ivo Lučić, intelektualna je blasfemija, i egzemplarna negacija svake znanosti i znanstvenosti.

S ovom kratkom poučnom inventurom Lučićeva načina - poslom neugodnim i odbojnim ali neophodnim – završavam s tim SISovskim „znanstvenikom“, nadam se, zauvijek.