Ivan Lovrenović

SADRŽAJ:

- Pismo ostavke na članstvo u Hrvatskom narodnom vijeću
- Otvoreno pismo Hrvatskom narodnom vijeću Bosne i Hercegovine
- Odgovor fra Luke Markešića na Otvoreno pismo HNV-u BiH
- Izjava fra Luke Markešića Dnevnome avazu
- Kratak komentar za dugo rastajanje – umjesto odgovora fra Luki Markešiću
- Miljenko Jergović, Fra Luka između vjere i nevjere

 

PRILOZI:

- Izlaganje na 5. Saboru HNV-a BiH 6. 2. 2007.
- Izlaganje na 6. Saboru HNV-a BiH 11. 4. 2011.

 

 

Pismo ostavke na članstvo u Hrvatskom narodnom vijeću Bosne i Hercegovine

Poštovani prijatelji,

Molim Vas da me na prvoj slijedećoj sjednici Upravnoga odbora brišete iz njegovoga sastava. Obrazloženje odluke prilažem uz ovaj formalni zahtjev, a napisano je kao Otvoreno pismo HNV-u BiH, pa ste ga mogli upoznati i putom javnosti. Razlozi nisu lično-privatni, nego eminentno društveni, pa sam zato smatrao da je javnost prava adresa. A najprije sam ga poslao predsjedniku HNV-a, gospodinu fra Luki Markešiću.

Ivan Lovrenović

U Sarajevu, 14. 2. 2011.

 

 

Otvoreno pismo Hrvatskom narodnom vijeću Bosne i Hercegovine

Nakon što je na 6. Saboru Hrvatskoga narodnog vijeća Bosne i Hercegovine 11. siječnja po treći put predsjednikom HNV-a postao fra Luka Markešić, bespredmetno je postalo očekivanje da bi se u njegovoj „politici“ moglo išta promijeniti kako bi bila smislena i ažurirana s prilikama i zahtjevima vremena, te je prestao postojati ijedan  razlog za lojalnost ovoj udruzi građana.

S  iluzijama staroga haenveovca, na 5. Saboru HNV-a prije četiri  godine pokušavao sam  na dnevni red staviti pitanja (vidi niže) koja su se i tada nazirala kao krucijalna: nužnost razgovora o takvome ustrojstvu Bosne i Hercegovine, koje bi počivalo na ravnoteži između plauzibilnih oblika autonomije nacionalnih zajednica i funkcionalnoga uređenja države. O tvrde uši predsjednika sve se to tada odbijalo kao da nije ni izrečeno, pa je, i pored zainteresiranosti jednoga broja članova HNV-a, bila ukinuta svaka mogućnost rasprave.

Rezignirao sam poslije toga i isključio se iz rada HNV-a sasvim, ali sam se sada na poziv za 6. Sabor ipak odlučio odazvati i na njemu govoriti, podržavajući izvrstan program rada što ga je pripremio Markešićev protukandidat, jer je to bila posljednja šansa da se izborom novoga čovjeka na mjestu predsjednika oživi rad HNV-a i povrati njegova politička i javna vjerodostojnost. Sudeći, međutim, po ispraznosti Markešićeva predsjedničkog „programa“ i po gotovo posprdnoj neobaveznosti s kojom ga je izložio Saboru, zatim po načinu na koji je ponovo izabran za predsjednika zahvaljujući nijemoj a spremnoj glasačkoj mašini, te po stavovima i formulacijama s kojima je i poslije izbora nastavio istupati u javnosti u ime HNV-a – sasvim je jasno da je ova organizacija definitivno postala talac/vlasništvo jednoga čovjeka i njegovoga beznadnog ali borbenog, pa po tomu izrazito štetnog nerazumijevanja svijeta i prilika u kojima živimo.

Na Saboru sam pokušao ukazati na to da je borba za duše Hrvata na aktualnom političkom tržištu Bosne i Hercegovine već među njima polučila svoje najgore rezultate – raspalila strasti, unijela nezdravu podjelu na isključive pristalice jednoga ili drugoga političkog tabora, te da su Hrvati u svemu tome samo potrošni materijal. Na tome maskiranom političkom balu, gdje se uzvišenim ciljevima kamufliraju prizemni lidersko-stranački interesi, ništa nije potrebnije i važnije nego mogućnost da se u javni prostor emitiraju trezvene, analitički pouzdane, politički nepristrane, stranačkim navijanjem neobojene, diferencirane a ne dogmatski jednostavne i jednostrane prosudbe, razjašnjenja, prijedlozi... HNV bi u tome mogao igrati izuzetno važnu ulogu, ako želi ići ukorak sa svojim vremenom, a ne ostati samodopadno zagledan u svoju sliku iz 1994; ukoliko želi - u posve novim okolnostima i pred posve novim izazovima – biti svjež, autentičan, ničim ucijenjen glas iz hrvatske perspektive a zadan i određen bosanskohercegovačkim horizontom, izvan i iznad svih stranačkih politika i opredjeljivanja. Kao skup slobodnih ljudi, i organizacija koja nema nikakve obaveze spram ičijih dnevnopolitičkih interesa, a itekako je politična u havelovskom smislu riječi,  HNV bi mogao biti upravo idealna adresa za takvu zadaću. Mogao bi biti, a na žalost nije! Nije, jer je i sám, kroz zdušan javni angažman svojega predsjednika, uletio u zamku sektaškoga svrstavanja uz jedan od političkih blokova što se nadmeću na ovoj političkoj tržnici.

Također, na ovom zasjedanju govorio sam, baš kao i prije četiri godine, o deprimirajućoj činjenici da skoro svima značajnijim hrvatskim udrugama civilnoga društva i kulture u BiH na čelu sjede pripadnici klera, baš kao da još nismo izašli iz predmodernoga vremena otomanskoga milet-sistema, kao da stoljeće i po uključenosti u laičko-građansku kulturu ne znači ništa. Potpuno neovisno o ljudskoj i radnoj kvaliteti tih osoba, pojava je više nego indikativna; ona na svoj način govori o simptomu opće nezrelosti. Ili, pak, o „pastirskoj“ volji za moć, što je samo druga strana iste pojave.

Ivan Lovrenović

U Sarajevu, 14. 2. 2011.

 

 

Odgovor na otvoreno pismo Ivana Lovrenovića HNVBiH-u

Otvoreno pismo Ivana Lovrenovića koje je uputio Hrvatskom narodnom vijeću BiH (HNVBiH) i dao u javnost preko portala i novina sadrži puno neistina kojima se lažno prikazuje djelovanje toga Vijeća i njegova predsjednika fra Luke Markešića. U ovom odgovoru kao pismom na pismo iznosimo slijedeće neistine:

1. Nije istina tvrdnja Ivana Lovrenovića o „politici“ fra Luke Markešića i HNVBiH, koju on odmah na početku želi pokazati besmislenom jer se ne može promijeniti kako bi bila smislena i ažurirana prilikama i zahtjevima vremena“ (L. M: Sve riječi pod navodnicima su uzete iz njegova pisma). O tome svjedoči najbolje sve njihovo pozitivno djelovanje borbe za ljudska prava i moralna načela, kako i odgovara ovoj udruzi civilnog društva, koja nije politička stranka. Ali, da on to ne piše, ne bismo ni znali važnost HNVBiH!?

Istina je da je ta „politika“ bila nepromjenjiva cijelo vrijeme naspram promjenjivoj  politici HDZBiH, bez obzira na „prilike i vremena“, kao što je izraženo na svim Saborima od 1994. sve do ovoga zadnjega 11.02. 20011. Možda to Lovrenoviću smeta zato što mu u sadašnjim „prilikama i vremenima“ odgovaraju promjene te „politike“ i njezino umorstvo u politici HDZBiH?!

2. Ivan Lovrenović ima svoje rješenje za uređenje BiH. To je izraženo u pismu pojmom „autonomije nacionalnih zajednica i funkcionalnog uređenja države“. Ali, kad ga netko upita na samom Saboru da iznese konkretno svoju viziju o tome, mjesto odgovora se čudi kako to da se ne shvaćaju tako uzvišene njegove ideje.

Međutim, i političkim početnicima je jasno da „autonomija nacionalnih zajednica“, za što se zalaže Lovrenović, znači stvaranje trećeg entiteta, što je nespojivo s „funkcionalnim uređenjem“ države. Ali njemu su važnije književne fikcije i metafore negoli politička znanost.    

3. Ivan Lovrenović zatim pogrešno prikazuje održavanje samoga Sabora. Nije istina da na ovom šestom Saboru nije iznesen program predsjednika, koji je velikom većinom prihvaćen kao primjeren i dobar. Da bi, opet, to obezvrijedio, Lovrenoviću smeta način izbora predsjednika, navodnom „glasačkom mašinom“, te njegovo nastupanje u javnosti poslije izbora. Dakako, prema njemu, program protukandidata je bio „izvrstan“ zato što ga je on „podržao“. Sve to prosuđuje svisoka i lažno. Iako se, naime,  prije četiri godine sam isključio iz HNVBiH, on sve zna, prosuđuje i odlučuje o našem radu. Kakav gubitak za nas kad je opet odlučio sam izaći iz HNVBiH!?   

Istina je, pak, da sve nezadovoljstvo Lovrenovića proizlazi iz toga što, na njegovu žalost, ni unaprijed pripremljenim lobiranjem i pučom nije izabran njegov kandidat, za što je i on sam kriv jer je iznosio svoju poznatu kritiku svega i svačega, pa time učinio zlu uslugu inače prihvatljivomu Iliji Šimiću.  

4. Ganutljivo, posebno, djeluje njegova „borba za duše Hrvata na aktualnom političkom tržištu BiH“. Tu baš roni suze i hoće biti meritorni arbitar! Zato se on predstavlja.kao tobože neutralan između „isključivih pristalica jednoga ili drugoga političkog tabora“.

Istina je, pak, da je on jedan od gorljivijih pristalica obrane dvoglavog HDZBiH na „maskiranom političkom balu“ (njegov književna figura), priređenom za ravnopravnost Hrvata u hrvatskim kantonima Hercegovine, gdje su oni, nakon „etničkog čišćenja“ drugih, ostali sami na svojim prostorima. Prema njemu, svi se svrstavaju, samo on je nesvrstan kad osuđuje protuhrvatsku politiku SDP-a i njegovu platformu za formiranje vlasti nakon izbora u BiH. Na njegovu žalost se HNVBiH nije uključio u njegov „borbeni“ red  i tako propušta još jedinu šansu da se spasi od „sektaškog svrstavanja“ fra Luke Markešića.

5. Konačno, ali ne zadnje, vrijedno je pozornosti u otvorenom pismu Ivana Lovrenovića  njegov stav prema „deprimirajućoj činjenici“ što na čelu hrvatskim udrugama civilnog društva i kulture sjede pripadnici klera, kao u „otomansko vrijeme“. Da to govori netko drugi, a ne on, skoro bih se mogao zamisliti. Ali, on kojemu je poznata povijest bosanskih franjevaca, koji su bili narodni tribuni u povijesti hrvatskog naroda u BiH i danas to nastavljaju u zalaganju za ljudska prava i moralni život ljudi, prema suvremenom kršćanskom  socijalnom nauku, u najmanju ruku začuđuje takav antiklerikalni stav. Sada mi je razumljivije njegovo odlučno zalaganje da mene ukloni kao predsjednika HNVBiH. Iskreno rečeno i njemu, nisam protiv, ali jesam protiv da na čelu ove udruge bude servilni poslušnik ili prodana duša HDZBiH. Ovaj odgovor vrijedi jednako za Milu Lasića, koji nam je, po ugledu na Lovrenovića, poslao također svoje otvoreno pismo i ispisnicu iz HNVBiH. Sretno im, nek su živi i zdravi!

Fra Luka Markešić

Sarajevo, 16. veljače 2011.   

 

 

Izjava fra Luke Markešića Dnevnome avazu

U izjavi Dnevnome avazu od 16. 2. 2011. godine predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća BiH fra Luka Markešić rekao je između ostaloga i ovo: 
„On brani politiku dva HDZ-a. Žao mi je, ali Ivan Lovrenović ovdje se pojavljuje ne kao književnik i publicist nego kao jedan novi ideolog pogrešne politike HDZ-a.“
 

 

Kratak komentar za dugo rastajanje – umjesto odgovora fra Luki Markešiću

Plastičan autoportret je naslikao Luka Markešić u „odgovoru“ na moje otvoreno pismo HNV-u! U njemu je više rekao o svojemu potpunom nerazumijevanju demokracije, civilnoga društva i misije nevladinih organizacija nego što bi ijedan kritičar mogao. Također i o žalosnome nerazumijevanju političke dinamike i društvenoga konteksta u kojemu živimo, pa unutar njega i o nerazumijevanju objektivne težine koju pitanje političkoga položaja Hrvata ima i za njih same i za konsolidaciju Bosne i Hercegovine. Zato valjda i ne shvaća koliku je pustoš napravio uzurpirajući HNV i uništivši mogućnost da ova organizacija bude ono što je u ovom trenutku najpotrebnije – u havelovskom smislu političan a nestranački laboratorij ideja i prijedloga. Kada, umjesto svega toga, misli da je za odstreljivanje kritičara njegove „politike“ (u ovom slučaju moje malenkosti) dovoljno zalijepiti hadezeovsku etiketu, time samo do kraja otkriva vlastiti bezobrazluk u odnosu spram svakome poznatih činjenica.

Ivan Lovrenović

Sarajevo, 19. 2. 2011.

 

 

Miljenko Jergović, FRA LUKA IZMEĐU VJERE I NEVJERE

U našim od morala emancipiranim i sklerotičnim društvima protivnika u javnoj raspravi diskvalificirat ćete tako što ćete mu pripisati nešto što se trenutno smatra najvećom društvenom sramotom. Ako raspravljate na teritoriju Sjedinjenih Američkih Država otpisat ćete ga kao pedofila, u Hrvatskoj proglasiti četnikom, u Srbiji albanskim krijumčarom ljudskih organa. I tako ćete biti pobjednik u svakoj polemici. Pritom, vaš „argument“ bit će tim uvjerljiviji što je paradoksalniji i što ima manje veze s onim što pogođeni doista jest. Vaš pedofil tako je u svome stvarnom građanskom životu borac za dječja prava, četnik ne samo što nije Srbin, nego je za vrijeme rata bio kolateralna žrtva četničkoga terora, dok je albanski krijumčar ljudskih organa, recimo, predsjednik srpskoga udruženja koje propagira dobrovoljno davanje krvi i posthumno donatorstvo vlastitih organa. Ali kod onih do čije vam je reakcije stalo, u društvu kojim kanite manipulirati, upravo je paradoks u objedi glavni jamac njezine uvjerljivosti. Ljudi, naime, vjeruju u zavjere, pa su pravi pedofili oni koji to uopće nisu, četnici su svi koji tvrde za sebe da to nisu, a organe su na Kosovu krijumčarili oni najbolji i najsuživotniji među Albancima.

Najefektnije objede i etikete mijenjaju se u skladu s društvenom dinamikom, političkom i kulturnom modom. Ono što je jučer bilo uvredljivo ili diskvalificirajuće, danas više nije. A kako je društvo sklerotično, i da bi se živjelo i razgovaralo, važno je ne pamtiti ništa, tako se dinamika uvreda odvija posve nezavisno od svakoga javnoga i privatnog sjećanja.

O svemu ovom mislio sam, čitajući kako fra Luka Markešić naziva Ivana Lovrenovića „zagovornikom i ideologom pogrešne politike HDZ-a“. U današnjemu Sarajevu teško da postoji efektnija objeda i javna diskvalifikacija, nego za nekoga reći da je hadezeovac, svejedno je li Čovićev ili je Ljubićev. A kada je taj još i ideolog HDZ-a, s njime se, kao ni o njemu, zapravo, nema što ni razgovarati. Dovoljno je reći to što se reklo, a sve drugo kazat će se samo od sebe, u nastavku započetoga društvenog procesa, čiji je jedini smisao sramoćenje jednoga čovjeka. Naravno, tako to jest samo u slučaju da se ideologom HDZ-a proglasi onaj koji to nije, dok se za onoga koji to, možda, jest (jer su u Sarajevu, još od onih ranih i herojskih dana navodne demokratizacije bosanskohercegovačkog društva, itekako živjeli i djelovali ideolozi HDZ BiH), ovakva etiketa nema ama baš nikakva smisla, pa je nitko neće ni izricati.

Ova bi priča bila nevažna i usputna, ne bih se njome bavio, niti bi me se previše ticala, da njezin glavni akter nije fra Luka Markešić (pogrešno bi bilo misliti da je Lovrenović tu glavni). On je čovjek vrijedan poštovanja. Takav je upisan u sjećanje i u povijest jučerašnjega svijeta Bosne i Sarajeva. Čvrst i ispravan, u vrijeme kada su se i stijene povijale i usklađivale s takozvanim realitetom, fra Luka je pokazivao jedan silno važan dar, kakav krasi samo intelektualno i emocionalno snažne ljude: umio je biti sam. Znao je biti mimo svijet i biti neprilagođen, u vrijeme kada je prilagođavanje značilo pristajanje na zlo i uz zlo. Ali zar je danas, doista, nastupilo neko drugo vrijeme?

Fra Luka bio je tih devedesetih vjernik i franjevački redovnik. U tuđe osjećaje i motive nemamo pravo sumnjati. Na nama je da promatramo i suosjećamo, ukoliko je moguće suosjećati. Negativne sudove o bilo čijoj vjeri (osim o svojoj vlastitoj) nemamo pravo donositi, ali pozitivne smijemo i trebamo, jer su takvi sudovi uvijek govor o nekome lijepom čudu. Eto, tako si uzimam za pravo reći da me je tada, u našemu jučerašnjem svijetu, fra Luka uvjerio da vjeruje u Boga i u sve ono što Bog jest i što vjera podrazumijeva. Vjernici mi ne znače ni više, ni manje od nevjernika, ali mi znači kada osjetim da netko doista vjeruje, kada netko istinski jest ono što zagovara. To je rijetkost. Čovjek u životu ne sretne puno takvih. Prema njima je blaži nego prema drugima, jer mu oni stvaraju iluziju o redu u svijetu i o tome da živi ljudi mogu funkcionirati kao fikcionalne, romaneskne ličnosti. Kao i svaka druga iluzija, i ova se lako rasprši.

U to doba, u ta vremena fra Luka Markešić je, kao i toliki drugi osamljenici, pristupio Ivanu Lovrenoviću. Ili tačnije rečeno: pristupio je njegovu mišljenju i tekstu. Obrnuto se nije dogodilo. Lovrenović nije pristupao nikome i ničemu, niti se tada, devedesetih ili svih narednih godina, priključivao nekome. On 1990. nije, u razumljivome antikomunističkom zanosu, niti s dobrom i plemenitom iluzijom o demokratizaciji društva, sudjelovao u osnivanju ćelija HDZ BiH, po bosanskoj provinciji, i nije nagovarao narod da se priključi tome spasonosnom pokretu, koji će omogućiti ljudima da idu u crkvu bez straha i srama, koji će rehabilitirati uspomenu na očeve i djedove stradale 1945, i koji će, na kraju krajeva, omogućiti bosanskohercegovačkim Hrvatima da budu svoji na svome, u svojoj zemlji, na svakome njezinom koraku, ili u onome dijelu – to se, avaj, još nije znalo – što Zagreb uspije zapišati kao svoje. Lovrenović u tome nije sudjelovao, i znao je dobro zašto ne sudjeluje, a to se njegovo znanje ne razlikuje bitno od ovoga današnjeg. Ako se čitaju njegove knjige, ili njegovi novinski napisi, u njima se neće naći razlike u njegovu doživljaju i razumijevanju Bosne iz 1990. i iz 2011. Danas, kada ga fra Luka pred Sarajevom etiketira kao ideologa oba bosanskohercegovačka HDZ-a, on je pri istim onim razlozima iz kojih prvi od dva HDZ-a nije osnivao prije dvadeset i jednu godinu. Kao što 1990. nije bio slijep od antikomunizma, tako ni danas nije slijep od anti-antikomunizma. Nije moguće da fra Luka sve ovo ne zna, da je zaboravio, ili da mu nije važno.

U srž neslaganja ove dvojice ljudi nije čas da se ulazi. Jer to je druga priča i drugi tekst, koju bi isto tako valjalo ispričati, ali ne sad. Jer sad bismo njome zamaglili bit. A bit je u tome da je fra Luka Markešić potegnuo po Ivanu Lovrenoviću s najtežom i najmračnijom objedom koja mu je ovoga časa u Sarajevu mogla biti pri pameti. Ta objeda, sa svom njezinom kontigencijom i protežnošću, sa svom njezinom olovnom prazninom, ujedinit će sve koji i današnju Lovrenovićevu samoću čine samoćom. Uostalom, kao bobanovca i hadezeovca, još su ga prije desetak godina odredili neki velikobošnjaci i muslimanski entuzijasti, i na toj je vrsti optužbi i provedena njegova društvena diskvalifikacija u Sarajevu, pa je od velepoštovanog borca za samostalnu i neovisnu Bosnu, iz vremena rata, najednom, u novome mileniju, postao parija i nedodirljivi. U isto vrijeme, naravno, u Zagrebu će ga otpisati s dijametralno suprotnim ideološkim i moralno-političkim obrazloženjem. I na jednom, i na drugom mjestu, u oba grada njegove sudbine, ostat će savršeno usamljen. Čudno je, zbilja je čudno, da jedan tako ozbiljan čovjek, s takvim životopisom i metafizičkim kvalifikacijama, kakve ima fra Luka, sve ovo ne zna i ne osjeća. Ili, ne daj Bože, zna i osjeća?

Fra Luka Markešić pobijedio je na političkim izborima, provedenim unutar Hrvatskoga narodnog vijeća, a Lovrenović je izgubio. Ili je izgubio kandidat uz kojega je on stao. Nakon poraza Lovrenović je napisao javno očitovanje, u kojemu nije bilo teških riječi ili objeda. Na to je fra Luka reagirao proglasivši ga ideologom stranke, ili stranaka, s kojima Lovrenović nema ništa. Taman i da nije riječ o etiketiranju, bila bi to svakako pretjerana reakcija. Odakle potreba da se vlastita politička pobjeda – a ovdje je, ipak, o političkim izborima riječ – ispraća političkom diskvalifikacijom i likvidacijom jedine dvojice svojih glasnih oponenata? Fra Luka nije političar, i ne bi to trebao biti. Ali ne stoga što je „svešteno lice“, nego političar ne bi trebao biti zato što ga politika ne čini boljim, poštenijim, razumnijim i pamćenju sklonijem čovjeku nego što on to kao svećenik i redovnik jest.

Na jednome mjestu, fra Luka kaže da se Ivan Lovrenović u cijeloj priči ne pojavljuje „kao književnik i publicist“, nego kao „novi ideolog pogrešne politike HDZ-a“. Time Lovrenoviću odriče pravo da bude ono jedino što on jest, dakle pisac, čovjek od riječi - u svakome pogledu od Riječi i od njezina ljudskog i Božjeg svjetla – nego ga unižava u ideologa. Na stranu i to što on nije ideolog (ako nije sam svoj ideolog), ali odakle najednom to da čovjek prestaje biti pisac, tojest „književnik i publicist“, ako je pritom još nešto, nešto što je svakako trivijalnije, banalnije? Ni fra Luka, valjda, ne prestaje biti svećenik ili franjevački redovnik, samim time što se bavi politikom i ideologijom, tojest uočavanjem ideologije u nečijemu mišljenju.

Fra Luka Markešić veliki je bosanski fratar, važna osoba iz moga jučerašnjeg, a rekao bih i današnjeg svijeta, pa mi je stalo da tako i ostane. To je jedini razlog zbog kojega ovo i govorim. Ivana Lovrenovića nemam razloga braniti, jer je njegova samoća veličanstvena u cjelini, i jer ona brani samu sebe. Ako bih koga želio braniti, branio bih fra Luku. Sve me tjera da to i činim, ali ne znam, neću i ne mogu drukčije nego ovako.

Kada je prema Lovrenoviću i njegovome pravu da misli nastupio s najtežom sarajevskom diskvalifikacijom i etiketom, fra Luka je postupio poput ljudi koji, pored svih drugih mana i nedostataka, pate i od nedostatka poniznosti. Kako se to moglo dogoditi franjevcu, kojemu je poniznost upisana u njegovo redovništvo? I to ne poniznost prema narodu, skupini ljudi ili partiji, nego prema čovjeku. Onome koji jedan stoji i koji je takav jedan metafora Božjega stvaranja. Kako se fra Luki Markešiću moglo dogoditi da pred Ivanom Lovrenovićem ne bude ponizan? Možda tako što je na čas zaboravio upravo ono što pripisuje onome na koga se okomio, možda je zaboravio da je fratar, a ne član glavnoga odbora neke stranke. Lako ću mu to oprostiti, lako ću ga opravdati, jer ga želim pravdati, ali kako će fra Luka opravdati samoga sebe, ako se bude pred sobom pravdao i ako sve ovo nije žalosna greška.

Kao i tko zna koji put, Lovrenović se suprotstavio društvenoj dogmi. Istina, ovoga puta je teško odrediti granice društva o čijoj se dogmi radi. Možda je riječ o nekoliko sarajevskih općina, a možda i o cijelom svijetu, to u ovoj priči nije ni važno. Važno je, međutim, to da se suprotstavio sam, sa svojim stavom i mišljenjem, a da je protiv sebe, kao i svaki put do sad, izazvao moćnu i nediferenciranu, većinsku grupu ljudi. Zašto fra Luka ne želi razmišljati o stavovima čovjeka koji stoji sam naspram mase. Zato što on tu masu vidi kao svoje pastirsko stado? Ali kako je tako siguran da se ne radi o čoporu? I u civiliziranijim društvima nego što su naša, politika se vodi u čoporima, koji svojim glasanjem, larmom, rikom i skandiranjem, nastoje zaglušiti svaki osobni govor. Misao je, međutim, uvijek sasvim osobna. Još se nije dogodilo da ljudi misle grupno. A kada nam se učini da tako misle, obično je riječ o nečemu od čega se valja skloniti u obližnje sklonište. Recimo, o osnivanju antikomunističke ili komunističke partije.

Na fra Lukinoj šaki tetoviran je križ. Stoga ni ta šaka nije stvorena da udara. Bio bi grijeh križem udariti na čovjeka. A bilo bi i neodgovorno prema Bosni, koja će se, prema vlastitome prokletstvu, nadvoje podijeliti onda kada trećega više ne bude bilo. Fra Luka Markešić to sigurno ne želi. Samo što je devedesetih znao tko mu je saveznik u obrani bosanskoga svjetovnog i narodnog trojstva.  

 

 

PRILOZI

Izlaganje na 5. Saboru HNV-a BiH 6. 2. 2007.

O kulturnoj autonomiji

U novoj Bosni i Hercegovini najveća je promjena to što se dogodila evolucija u strukturi etničkih zajednica koje su, kao nikada do sad u povijesti, definitivno konstituirane kao političke nacije. Mi smo naše narode i u socijalizmu zvali nacijama, ali to je ipak bilo više projektirani termin; danas bosanskohercegovačke etničke, etnokonfesionalne skupine jesu definitivno dovršene političke nacije. To je činjenica koja u cijelom našem kontekstu i svim našim problemi­ma predstavlja krucijalni moment od kojega i da hoćete pobjeći ne možete. Dakle s njim valja računati u bilo kakvom novom profiliranju Bosne i Hercegovine. Još jedna činjenica je od iste tolike važnosti, a kod nas se baš ne uviđa u punoj njezinoj važnosti i mjeri. To je činjenica da BiH nikada u svojoj historiji u zadnjih 500 godina nije bila ono što je danas: nije bila država. Mi se možemo zavara­vati, to se kod nas obilno radi, bajkama o hiljadugodišnjoj državnosti, ali to su samo političke bajke. Znamo da je Bosna i Hercegovina zadnji put bila država 1463. godine, tada feudalna monarhija, i poslije toga 1992. godine. Zašto je to toliko važno? Zbog toga što je Bosna i Hercegovina u 500 godina svoje novije historije živjela bez državne subjektnosti, živjela je ušuškana u tutorstvo većih sistema, starih imperijalnih ili novovjekovnih. Danas ona državni subjektivitet ima, i mi vidimo kakvi su to problemi, pogotovo u ovakvom regionalnom okruženju, punom turbulencija i problema.

Od tih dviju činjenica mislim da treba polaziti u svakom razmatranju, bez obzira ticalo se ono političkih pitanja, kulturnih, gospodarskih i bilo kojih drugih. Ako je to sve tako, onda to znači da se balans o kojem cijelo vrijeme govorimo, balans između zajedničkih i zasebnih elemenata kulturnog identiteta u Bosni i Hercegovini promijenio, i akcent je, kao što svi znamo i vidimo, vrlo snažno prebačen na ono što je zasebno, a ono što je zajedničko, to je ostaje postrani. U doba rata i neposredno poslije rata to zajedničko bilo je ideološki proskribirano, radilo se na tome da se ideološki zatre sasvim i da na sceni ostane samo ono što je zasebno, što vrijedi samo i isključivo za pojedinu od nacionalnih skupina. Ima još jedan problem kad se o tome govori, i bojim se da i toga problema kod nas ljudi nisu u dovoljnoj mjeri svjesni. Promijenio se, i to dramatično, sadržaj samog pojma kultura, i to ne samo kod nas u Bosni i Hercegovini, u bivšoj Jugoslaviji, nego u Evropi i u svijetu. To sociolozi dobro znaju. Negdje do sedamdesetih godina u tradi­cionalnom shvaćanju kultura je značila sistem vrijednosti i predstavljala je jednu hijerahijsko-vrednosnu tendenciju unutar koje su vrijednosti djelovale tako da priključuju sve što je različito. Međutim, kako govori veliki irsko-britanski teoretičar kulture Terry Eagleton, od tog vremena kultura je u stvari poprimala sve više značenje političkoga identiteta. Na jednom mjestu on ima efektnu a za nas vrlo poraznu tezu, kad veli ovako: „Danas u Belfastu i u Bosni kultura više nije samo ono što stavljate u kasetofon, nego i ono zbog čega ubijate.“ Danas, kada se govori o kulturnom identitetu naroda, zapravo se najčešće govori o njegov­im političkim pravima, pa kultura više ne služi kao cilj, kao uzvišeni cilj ostvarivanja onih najviših vrijednosti ljudskog duha koji sve priključuju u svojoj univerzalnosti, nego kultura u stvari postaje političko sredstvo, sredstvo dobivanja političkih pozicija. Toga moramo biti svjesni danas kad govorimo o kulturi, svjesni njezinog značenja i sadržaja.

Spustimo se sada na teren Bosne i Hercegovine i hrvatske kulture u njoj. Stvari se postavljaju, čini mi se, jednostavno, barem u načelu. Svi smo ovdje suglasni oko toga da nam je glavni motiv harmonična, ili ako ne harmonična, ono bar funkcionalna i beskonfliktna Bosna i Hercegovina. I tu više uopće nije važno segmentiranje naših pitanja na politička, kulturna i ostala, to je naprosto pitanje koje usisava sva druga pitanja. Kojim putem tražiti formulu te željene Bosne i Hercegovine u kojoj će možda svi biti jednako nezadovoljni, pa da bi se došlo do nekog stanja u kojem će svi biti zadovoljni? Bitan je upravo taj put traženja nove formule, jer sve naše stare formule su potrošene, tu ne treba imati iluzija. Vi ćete danas naići u raznim društvima na vrlo različite reakcije kada o tome govorite, ja sam to iskusio na svojoj koži i opet ću, sigurno, ali nema ni jedne formule bosanskohercegovačke u povijesti koja danas može funkcionirati. To nije formula otomanskog milet-sistema, to nije forma austrougarskoga kolonijalnog, zapravo imperijalnog mira, o drugim formulama neću ni govoriti, to nije ni formula ZAVNOBIH-a. Zašto? Naprosto zato što je ZAVNOBiH bio formula za jedno vrijeme, za jedan okvir i za jedan ideološko-politički sustav. Danas je drugo vrijeme, drugi okvir i potpuno drugi politički sustav.

Ja prvi spadam u neku vrstu sentimentalista kada se govori o ZAVNOBiH-u, ali u političkom smislu on naprosto ne može sada biti uskrsnut i naše probleme riješiti, te iluzije naprosto treba pokopati i gle­dati stvarnosti u oči onakvoj kakva je i tražiti nova rješenja. Nema novih rješenja, naravno, nitko u rukavu, ali ima jedna metoda koja se, mislim, plauzibilna: ključno  je izbjeći bilo kakvo generiranje nasilja. Drugim riječima, hoću reći ovo: Bosna i Hercegovina se ne može više nikada htjeti urediti ni sa čijeg separatnog stanovišta tako da to bude izvedeno nasiljem prema nekome. To je ključno. Nasilje, vi znate, ima ogroman raspon pojavnih oblika od onoga brutalnog, ratnog, fizičkog, ali bogme nije mnogo nježnije ni ideološko nasilje, mentalno, psihološko, asimilacijsko... Dakle, izbjegavanje nasilja kao metode ostvarivanja bilo koje forme nove Bosne i Hercegovine. Nasilje bi, naime, bilo i ako bi netko ponudio da uredi ovu državu tako što bi apsolutizirao nacionalne identitete i njihova apsolut­na prava, jednako kao što bi nasilje bilo i apsolutizacija zajedničkoga; postoji opasnost koja se krije i u zajedničkom. Ako ga apsolutizirate, onda vi negirate ono što je konkret­no zasebno, to je također nasilje, dakle ni jedan od ta dva puta ne valja.

Pošto se kod nas danas, dakle, radi o tri potpuno definirane i formirane naci­je, to onda sasvim sigurno znači da traženje rješenja za Bosnu i Hercegovinu leži u tom pitanju. Kako je, je li uopće moguće tu državu urediti tako da ona funkcionira kao zajednička društveno-politička zajednica, a da ne vrši nasilje nad činjenicom da ima tri formirane političke nacije? Problem izgleda vrlo velik, kao što i jest, i logično je da otvaranje diskusija o mogućim novim političkim aranžmanima izaziva ogromne reakcije. Međutim, to nama nije važno, to nas ne smije smesti s puta da u najboljoj namjeri, s najboljom energijom i voljom tražimo najbolji oblik države. Najveća pogreška koja može da se desi pri tome je da se zatvaraju oči pred činjenicama. Ako malo analizirate recimo specifičnu sarajevsku političku i intelektualnu javnost, vi ćete vidjeti da ona čini tu pogrešku iz dana u dan.

Nedavno smo u pripremama za ovaj susret govorili kako je 1994. godine HNV pokazivao zaista impozantnu građansku, civilnu hrabrost, suprotstavivši se prije svega hrvatskoj protubosanskoj ideologiji, a danas bi ispoljavanje građanske hrabrosti moralo imati sasvim drukčiju adresu. Sad su druge stvari prema kojima bi trebalo imati istu građansku hrabrost. Ovo se naravno ne odnosi samo na HNV, nego i na sve slobodnomisleće ljude i asocijacije u ovoj zemlji. Vraćam se dakle na onaj problem potpune dovršenosti triju nacionalnih zajednica. Svako nji­hovo zanemarivanje, znači, bilo bi nasilje nad stvarnošću, pogotovo nekakva želja da ih se briše. Njihovim brisanjem, zahtjevom za njihovim eliminiranjem postižemo samo razloge za nove konflikte. Ako je to tako, onda znači da je put kojim se treba ići dalje samo u demokratskom, konstruktivnom pravcu kojim bi se tri nacionalne zajednice polako privodile demokratskim običajima i uzusima zajedničkog funkcioniranja i definitivnog civiliziranja negativnih oblika nacionalizma koji u njima postoje. 

Što to znači za Hrvate u Bosni i Hercegovini? Oni nisu specifični samo po tome što su najmalobrojniji. To jest jedan, recimo, statistički demografski fakt, ali ne bih u principijelnim kulturalno-političkim analizama brojčanoj činjenici pridavao preveliku ili prvorazrednu važnost. Ona ima svoje mjesto, naravno, u sveukupnim odnosima, ali nije najvažnija i ne bi njoj trebalo pridavati najveću pažnju. Hrvati, kao kulturno-politički ambijent u Bosni i Hercegovini, imaju, čini mi se, puno veće probleme od toga. Jedan od problema je i to što su Hrvati od stvaranja samostalne države BiH u kulturnom smislu bili uletjeli u ideološki projekt pankroatizrna, potpuno nesvjesni da će im se obiti o glavu. To je ona ideja koju je Tuđman nametnuo, vrlo snažno i vrlo ofanzivno, i vrlo privlačno za mnoge ljude u BiH, pogo­tovu u Hercegovini: projekt tzv. jedinstvene hrvatske nacije i jedin­stvene hrvatske kulture. Zašto je pankroatizam za bosanskohercegovački hrvatski kulturni identitet negativan i poguban? Naprosto zato što kao svaki unitarizam - jer tu se radi o jednoj formi unitarizrma - briše tvoj konkretno povijesno ostvaren kulturni identitet.  Posljedice toga, potpune kulturne nesvijesti s kojom su Hrvati uletjeli u taj projekt, nažalost su još i danas itekako žive. Ne znam koliko godina poslije Tuđmanove smrti, ne znam koliko godina poslije demontaže Herceg-Bosne, poslije ovoga i onoga, kada je to sve propalo, kad vi danas nemate više ni jednu hrvatsku političku stranku koja bi se ponašala iredentistički ili separatistički, posljedice toga još žive. Toga moramo biti svjesni. Posljedice pankroatizrna kao kulturne ide­ologije i te kako žive danas i one su onaj fon na kojem dolazi do famoznoga razdvajanja na Hercegovce, Bosance itd. Dok ne razumijemo o čemu se tu radi, nećemo ništa moći uraditi, u tome je problem. To se manifestira u svim konkretnim oblicima - u školstvu, u medijima, u jeziku, u tretmanu kulture, književnosti. Dakle, s jedne strane imamo fantoma zamišljene homogene ide­alne svehrvatske kulture, koji nas u Bosni i Hercegovini kao jednu posebnu historijsku realizaci­ju hrvatske kulture negira, briše, potire, a s druge strane imamo unutarbosanski problem, što se taj specifični hrvatski bosansko­hercegovački kulturni identitet vrlo često iz same Bosne i Hercegovine demonizira, ne prizna, ironizira. Pa se kaže: vi ste to uzeli iz Hrvatske! To je jedna od posljedica ovog pankroatističkog projekta.

Što, dakle, danas stoji pred Hrvatima Bosne i Hercegovine kad je riječ o profilaciji kul­turnog identiteta? Da smognu dovoljno pameti, inteligenci­je i snage, da imaju istovremeno odnos prema ovome pankroatističkom fantomu, ali i prema tendenciji iz same BiH da ih se briše kao identitet, jer je tobože to neki tuđi identitet. To su strašno ozbiljne stvari i one se ne mogu riješiti nikakvim parolama, nikakvim lijepim željama, a najmanje utopijama o zajedničkom življenju i tradiciji zajedničkog življenja, nego konkretnim, dobro domišljenim i zajed­nički dogovorenim političkim dizajnom BiH. E, sad, tu dolazimo nar­avno na teren kako sve to skupa postaviti, da bi se došlo do zajedničkog rješenja kojim bi se otklonio i taj specifični pakao u kojem su se našli Hrvati sami sa sobom, u dobroj mjeri sami sebi krivi, ali da to rješenje bude prihvatljivo i za sve ostale.

Sudeći po svim iskustvima koje his­torijski imamo u vezi s tim problemima, mislim da je jedini produktivan put u traženju tog rješenja model koji bi se moglo nazvati kulturna autonomija, ili tačnije relativna kulturna autonomija. Kad to govorim ne mislim samo na Hrvate, nego kao na model koji je primjenjiv na cijelu BiH, na sve njezine kul­turno-nacionalne zajednice. Smisao tog modela počiva u jednos­tavnoj činjenici, koju smo puno puta spominjali, da u BiH nacionalne zajednice imaju jedan prostor unutar kojega posjedu­ju kulturni identitet sastavljen od elemenata koji pripadaju samo njima, ali isto tako imaju i elemente koji su u interakciji sa svima ostalim zajednicama. Model kulturne autonomije podrazumijeva da se precizira, ali vrlo konkret­no, bez ideologije, što je ono što je u okviru svake nacionalne zajednice zasebno, i u čemu joj valja dati punu autonomiju, a što je onaj prostor koji nam je zajednički. To je jedno dinamičko rješenje koje mi nikada nismo historijski isprobali. Komunisti su se zaklinjali da su taj princip provodili, ali, nažalost, nisu, oni su ga sprovodili kao parolu: nacionalno kulturno orga­niziranje bilo je strogo zabranjeno. Dakle, prva konkretna manifestacija onoga što je proklamirano kao ravnopravnost naroda bila je ideološki proskribirana, naravno, zato što bi takvo orga­niziranje već u drugom koraku nagrizlo cijeli taj ideološki sistem, to je jasno. Iako, dakle, ovaj model nismo isprobali, mislim da ne bi trebali imati nikakvoga zazora prema njemu, pogotovu sa stanovišta hrvatskoga kulturnoga interesa.

To je sada ono područje na kojemu se treba pokazivati građanska hrabrost, bez ikakvoga straha, i frustracija, bez bojazni što će tko reći... Naravno, stalno računajući na primjenljivost ovoga modela i za sve ostale, za cijeli ambijent BiH, jer tek tako se može doći do nekih blagotvornih efekata koji neće biti efekti sukoba, sumnjičenja, nego efekti konstruktivne suradnje i interakcije.

Možda stvar izgleda jednostavna dok se ovako govori, ali nije nimalo jednostavna, ni u samom procesu dogovaranja, a pogotovu zato što izaziva u sredinama kakva je sarajevska užasne otpore. Ali, upravo se o tome i radi, možda se najvažnija indikacija prirode i vrijednosti tih ponuda može odčitati u tim histeričnim reakcijama. Valja se naime zapitati: zašto su te reakcije takve kakve jesu?

Na koncu, valja reći da mi danas u praksi imamo već ponešto ostvareno od onoga o čemu sam  ovdje govorio. Imamo tzv. nacionalne kulturne institu­cije, ono čega u komunizmu nije moglo biti, i na tom primjeru je možda najlakše objasniti na koji način je hrvatska kultura u BiH danas u stagnaciji, možda i u ćorsokaku. Imamo Napredak, imamo Maticu Hrvatsku, imamo udruge civilnog društva kakav je HNV, a ja vas sada pozivam da se upitamo što, recimo, indici­ra činjenica da su na čelu svih nabrojanih organizacija – svećenici? Time, naravno, neću da povrijedim osobni integritet ni jednog od ljudi o kojima se konkretno radi, govorim o kategoriji, to mora nešto indicirati, to mora nešto značiti. Ja se bojim da ne znači ništa napredno, ništa dobro, ništa evropsko. Bojim se da to indicira samo jednu stvar: da je stanje hrvatske kul­ture u BiH, zapravo, vrlo nisko i zapušteno. Kad svećenici vode građanske kulturne udruge, kad svećenici vode civilne udruge koje su dobrim dijelom i političke u karakteru, to onda znači da mi živimo jednu temeljnu krizu. Ako je sve tako, onda bi to trebalo da nam dadne uputu kako bi to trebalo mijenjati, jer, na primjer, udruga kakva je Napredak u formativnom i kategorijalnom smislu jedna je silno važna udruga upravo u modelu kulturne autonomije; ona tu može biti važnija od svih političkih snaga, ako se naš politički život smiri i stabilizira. Na sadašnji način, ona ne može biti važna nikad. 

Ivan Lovrenović

 

 

Izlaganje na 6. Saboru HNV-a BiH 11. 4. 2011.

Primivši poziv za ovo zasjedanje HNV-a, dugo sam se dvoumio – doći ili ne doći, govoriti ili ne govoriti. Za negativnu odluku bilo je mnogo više razloga nego za pozitivnu, jer sam odavno, još od posljednjega zasjedanja Sabora prije četiri godine, rezignirao u pogledu mogućnosti da ovakav HNV, kakav je danas, produktivno odgovori zahtjevima vremena - ovoga današnjeg vremena, na posve nov način sudbonosnoga za Bosnu i Hercegovinu i za Hrvate u njoj. Ali, pošto sam otkrio da sam ipak stari, štono bi se reklo okorjeli haenveovac, ta ista rezignacija i ti isti negativni razlozi natjerali su me i da dođem i da govorim, naprosto zato što je ovo vjerojatno posljednja šansa da se nešto pokuša popraviti.

Pa, kakav je to današnji trenutak, kako ga je moguće opisati, i kakve mogućnosti i zadaće postavlja pred HNV, ukoliko HNV želi ići ukorak sa svojim vremenom, a ne ostati samodopadno zagledan u svoju sliku od jučer; ukoliko želi - u posve novim okolnostima i pred posve novim izazovima – biti svjež, autentičan, ničim ucijenjen glas iz hrvatske perspektive a zadan i određen bosanskohercegovačkim horizontom, izvan i iznad svih dnevnih i dnevno-stranačkih politika i opredjeljivanja.

Nikada od Daytona naovamo Bosna i Hercegovina nije tako dramatično bila na raskrsnici dvaju putova, dviju mogućnosti. Krajnje pojednostavljeno rečeno to su ove mogućnosti:

a) ili će krenuti putom političke i društvene konsolidacije kao država triju nacija koje ipak nekako mogu politički pronaći i institucionalno artikulirati ono što ih povezuje, ono što im je zajednički racionalni interes, i to dogovorno razvijati na opće dobro;

b) ili će krenuti putom stvaranja triju nacionalnih država, međusobno sve udaljenijih, što čak i ne mora značiti raspad Bosne i Hercegovine, jer se ona može još tko zna koliko dugo održavati na aparatima za reanimaciju, ali će neizbježno značiti nestanak  posljednjih mogućnosti za političko ozdravljenje, i značit će raspad posljednjih tragova univerzalnosti u vrijednostima – općeljudskim, socijalnim, pravnim, u jednu riječ civilizacijskim…

Nimalo ne sumnjam da je prva mogućnost ono što bezrezervno ujedinjuje sve nas koji ovdje sjedimo, a da nam je druga mogućnost svima jednako odbojna i neprihvatljiva. No,  ako je tako, to traži da se hladne glave prihvati i činjenica da su politički odnosi i tendencije danas takve, da mnogo više idu naruku drugoj, lošoj mogućnosti, a da je put kojim bi se došlo do ostvarenja one prve mnogo teži, da zahtijeva mnogo više truda, strpljenja, upornosti, političke mudrosti. Ta prva mogućnost pretpostavlja da bi se s hrvatske strane valjalo uporno i argumentirano zalagati za ona rješenja koja univerzalno vrijede i za sve druge a Hrvate osiguravaju od situacija u kojima mogu biti bilo čiji potrošni politički materijal. Prevedeno na jezik ustavno-političkih rješenja, to je model institucionalne autonomije, u cjelovitoj a decentraliziranoj državi. (Usput, o tomu sam govorio i na zasjedanju Sabora HNV-a prije četiri godine. Tada se na to nitko nije ni osvrnuo. Danas je to tema o kojoj se govori svugdje - od Sarajeva, Mostara i Banje Luke, do Zagreba, Berlina i Washingtona, samo se još, po svemu sudeći, u HNV-u na nju i dalje nitko ne osvrće…)

Gdje su na toj bosanskohercegovačkoj raskrsnici Hrvati, kakva je u svemu tome njihova uloga kao državotvornoga a manjinskog naroda, a kakav stvarni položaj?

Cijeli decenij, sve od one mahnite HDZ-ove avanture s Hrvatskom samoupravom 2001. godine, pa preko posljednjega četverogodišnjeg ciklusa u kojemu se sveukupan politički život u Bosni i Hercegovini odvijao isključivo u srpsko-bošnjačkim, antagoniziranim odnosima, Hrvati su kao politički faktor bili posve isključeni, nevidljivi. Trebalo bi više vremena i prostora da se tomu opišu i objasne uzroci, ovdje je važno da bude konstatirano. Tek s pripremom prošlih izbora a osobito nakon njih, događa se da Hrvati u Bosni i Hercegovini, kao nikada poslije rata, postaju najedanput vrlo vidljivi, a hrvatsko pitanje  stječe prvorazredan značaj i priznatost. To je potpuno nova situacija, puna mogućnosti i obećanja, ali puna i nejasnoća; to je situacija u kojoj se pojavljuju razni interesi i različiti interesenti, pa je od ogromne važnosti da možemo racionalno i trijezno razlučivati što je u svemu tomu lažno a što istinito, što manipulacija a što iskrene namjere, što na korist a što na štetu…

Jedna je stvar u svemu tome više nego jasna, i tiče se ogromne promjene do koje je došlo na političkom tržištu Bosne i Hercegovine poslije listopadskih izbora. U tako promijenjenoj konjunkturi Hrvati su najedanput postali vrlo tražena politička roba. HDZ, koji se „vraća korijenima“ pa ponovo postaje jedan, te skoro da više i nije potrebno govoriti o dvjema strankama istoga imena, na Hrvate polaže svoje pravo po staroj nacionalističkoj matrici: jedan narod – jedna stranka. Jako ih je zavolio i Milorad Dodik, koji ih svesrdno gura u treći entitet, jer bi tako vo vjeki vjekov cementirao vlastiti, bez Hrvata, a uz njihov oduševljeni pristanak. Najspektakularnija je, ipak, iznenadna Lagumdžijina „sentimentalna ljubav spram hrvatstva“. On je nakon dvadeset godina otkrio da je SDP „i hrvatska stranka“, pa u trci za hrvatskim mandatima odjednom nije antifašistički i valterovski gadljiv ni na HSP-ov Glavni stan, ni na tajkunsku stranku mesara s Visoke Glavice…

Ta vučja borba za duše Hrvata na političkom tržištu Bosne i Hercegovine već je među njima polučila svoje najgore rezultate – raspalila je strasti, unijela nezdravu podjelu na isključive pristalice jednoga ili drugoga političkog tabora. Činjenica da su oni u svemu tome samo potrošni materijal za ostvarenje drugih i tuđih ciljeva pri tome ostaje sasvim zaglušena glasnom vikom o visokim nacionalnim ciljevima i pravima s jedne, druge i treće strane.

Na tome maskiranom političkom balu, gdje se krupnim riječima o visokim ciljevima kamufliraju prizemni lidersko-stranački interesi, ništa nije potrebnije nego mogućnost da se u javni prostor emitiraju trezvene, analitički pouzdane, politički nepristrane, stranačkim navijanjem neobojene, diferencirane a ne dogmatski jednostavne i jednostrane prosudbe, razjašnjenja, prijedlozi … Hrvatsko narodno vijeće BiH, kao skup slobodnih ljudi, i organizacija koja nema nikakve obaveze spram ičijih dnevnopolitičkih interesa, a itekako je politična u havelovskom smislu riječi,  moglo bi biti upravo idealna adresa za takvu zadaću. Moglo bi biti, a na žalost nije! Nije, jer je i sámo, kroz zdušan javni angažman svojega čestitog predsjednika, uletjelo u zamku navijačkoga svrstavanja uz jednu od opisanih strana što se nadmeću na ovoj političkoj tržnici.

Kakve će tek dimenzije sve to poprimiti kada uskoro na dnevni red ozbiljno dođu pitanja ustavnih promjena i kakvog-takvog preuređenja Bosne i Hercegovine! Tada će biti upravo nasušna potreba za takvim HNV-om koji bi imao snage i nerva da prepozna svoj čas i svoju zadaću. Da bi u tomu uspio, očigledno je da su mu potrebne promjene – jednako programsko-koncepcijske kao i personalne.

Ivan Lovrenović